Fala van, 'vatreni', di čuli i ne čuli!

Kad je bilo Svjecko nogometno prvenstvo 1962. godine u Čileu, ja san bijo mulčić iz osnovne škole. Mi smo u kući imali veliki radio Nikola Tesla, s velikin botunima. Kad si vrtijo vidijo si jednu crvenu iglu kako iđe tamo vamo.

Ćaća bi uža leć rano, a kako je sav njegov sportski život bijo samo slušanje prenosa i dikod baciti na balote, onda bi u kužini navijo radio svin šuton da se lipo more čut u sobi. Mater je morala bit kuco. Sićan se dobro kad smo igrali protiv Kolumbije i satrali je, a ćaća se, u čast pobjede diza dvaput u kužinu na dopunske bevande.

Onda san se zaljubijo u prave prenose, pogotovo šta je i najbolji strelac u Čileu bijo uprav naš Dražan Jerković, inače igrač Dinama. Sićan se, zgodan čovik, dakuće, centarfor, uredno zalizane frizure i lipo opatinati i usjajenih kopačaka. Ma prava priženca. Svi smo bili sritni šta smo imali prilike čut i te prenose. Ko se onda usudijo spominjat cure od igrača ili transfere i sve ono šta je danas ka normalno. Do 1998. nisan nikad baš bijo prižestok, ali onda si, tijo ne tijo, mora gledat onu divotu. Ajme šta mi je Ladić radio. Ovi pucaju, ja već umiren od stra i vidin gol u našoj mriži, a on brani. Tako ko zna kolko puta. Ma di neš poludit.

Onda dugo, dugo ništa do ovog prvenstva. Neću ništa isponove. Znan samo da mi fali ono ćulenje prid televizoron i očekivanje prvog žvižduka. U mene je veliki ekran pa iman osjećaj da san ki na igralištu. Kako teku akcije, uvik uvatin sebe kako lagano zamanjivan nogon ki da ja igran. Šta moreš, kad si u tom filmu, onda budi sto posto. Meni je važno, more bit i vami, onizi jedanaest šta igraju i onaj jedan šta upravlja š njizin. Sve drugo nit me zanima, nit se u to razumin. Meni ka malon čoviku šta mu je doktur još davno zabranijo pit, predstavljalo je sriću da ja gledan i guštan utakmicu i da vičen, makar me samo čuje parona u drugoj sobi. I ona onda sa serija prilazi na utakmicu. I kad sve to završi, nemaš ti u škašeli ništa više, takujin je isti. Ma ko more platit gušt da si bijo svidokon jedne veličanstvene stvari koja se desi jenput kroz ko zna kolko generacija. To se meni desilo.

Zapantijo san 15. sedmoga ove godine za vike vikova, ka šta san lakše zapantijo ime Lilijan Tiram nega Džon Vejn prije dvacet godina. Ko će sad iščekat nove utakmice i nove nervoze? Za me je utakmica onaj izlazak skupa s dičicon na teren pa do zadnjog žvijuka suca. Samo me to zanima, samo u tom guštan! Zato van fala, 'vatreni', di čuli i ne čuli! Ja van evo vako javno, bez fanfara, izjavljujen da ste jednog starijog čovika su dva stenta, niskin tlakom i skromne imovine, učinili sritnin i prisritnin. Ne mogu tu zaboravit ni moju paronu jer je uvik bila uza me, za svaki slučaj s tlakomjerom.

Osamnajstog sedmog ljeta Gospodnjeg 2018.-og u Drniškon muzeju bilo je jedno prilipo događanje. Bila je izložba "Srednjovjekovne utvrde na rijekama Krki i Čikoli u svjetlu novih istraživanja ". Izložbu je otvorijo, ka šta je i red, naš gradonačelnik mr. Josip Begonja, a sve živo i neživo o njoj je rekla ravnateljica Državnog arhiva u Šibeniku Nataša Mučalo. Od izvora do ušća Krke nalazi se sedam utvrda: Bogočin, Trošenj, Nečven, Kamičak, Ključica, Rogovo i Uzdah kula. Na vrlo preglednim panoima izloženi su svi bitni podaci o navedenim utvrdama uz prigodne fotografije. Vrlo pitko, ko pričice urađeni tekstovi, pričaju o legendama vezanim uz svaku od kula i posjetitelj vrlo brzo stječe dojam da se šeta jednim nedoživljenim svijetom bajki i legendi. Dirljivo djeluju, gotovo šekspirijanski, pojedine od nesretnih ljubavi o kojima se govori u predočenim tekstovima. Čovjek ne može ostati indiferentan pred tolikom količinom emocija, a sve stanu u redak, dva. Svatiš odma, na prvu, da je života, borbi i ljubavi na ovim prostorima bilo oduvik.

U svakom slučaju, ova je izložba još jedan prekrasan dašak svježine u drniškom kulturnom ljetu. Kažu upućeni, biće toga još!