| Pitamo grčku tetu kad zatvara dućan, ali ova ne zna engleski. ‘Šta ćemo?’ pitam Andreu, a žena skoči: ‘Što ne kažeš da ste Bugari, znam bugarski.’ ‘Nismo Bugari’, veli Andrea. Žena gleda: ako nismo Bugari, zašto govorimo bugarski? |
| piše DAMIR PILIĆ |
 |
| Juanjo Corrales: ‘Kćer me vodila na demonstracije u Atenu’ |
Moram priznati: gotovo ništa, osim što smo se odmah uvjerili kako je u Grčkoj sve dvostruko skuplje nego u drugim balkanskim zemljama (kava tri eura, pivo četiri), te što smo uz cestu gotovo na svakom kilometru mogli vidjeti velike reklamne panoe za alkohol i cigarete (Chivas, Pall-mall), što je u ostatku Balkana, ali i Europe, zabranjeno: kao da se Grčkoj vjerojatno zbog starih, vječnih i neizbježnih geopolitičkih razloga ponešto gleda kroz prste.
Kao prva od svih balkanskih zemalja, Grčka je u EU primljena sad već davne 1981., kad se ta asocijacija još zvala EEZ (Europska ekonomska zajednica), te je desetljećima, sve dok 2007. nisu primljene Bugarska i Rumunjska, bila i jedina balkanska zemlja članica EU-a: u zapadnjačkoj percepciji ona kao da je izuzeta iz slike Balkana kao grotla plemenskih ratova.
Čudno je to: kad sam početkom prosinca crtao ovu “balkansku rutu” Split-Solun-Split, i sam sam zamislio Grčku koristiti kao metaforu stabilne demokracije, nasuprot još nejakim demokracijama Makedonije, Albanije, Kosova i Crne Gore, koje ćemo sresti na putu do Soluna i natrag. Međutim, još jednom se pokazalo da se na Balkanu ništa ne može planirati: samo koji dan kasnije – nakon pogibije 15-godišnjeg dječaka Alexisa Grigoropoulosa, koji je 6. prosinca u Ateni stradao od policijskog metka Grčka je uzavrela i svakodnevni anarhistički neredi širom zemlje upozorili su na duboke proturječnosti grčkog društva, koje nisu od jučer.
Da nakon Drugog svjetskog rata ne završi u Staljinovu Varšavskom paktu, Grčku je spasio samo strah Saveznika od širenja SSSR-a na Sredozemlje: stoga je na Jalti Grčka pala u “dotu” Zapadu (Britaniji i SAD-u), čime je postala oaza kapitalizma na Balkanu, što ju je poštedjelo staljinističkih iskustava i omogućilo razvoj parlamentarne demokracije, ali je s druge strane izoliralo od balkanskih susjeda i izazvalo trajno ogorčenje onog dijela nacije koji je u Drugom svjetskom ratu podržavao grčke partizane, predvođene znamenitim komandantom Markosom. Stoga i danas posjet bilo kojeg američkog predsjednika Grčkoj izaziva velike i često nasilne prosvjede, u što se 1999. uvjerio i Bill Clinton.
Dok su u razdoblju od 1945. do 1990. ostale balkanske zemlje živjele u jednom od rijetkih povijesnih razdoblja mira i stabilnosti, Grčku je sve do 1949. potresao građanski rat u kojem je poginulo oko 40.000 ljudi i koji je izazvao trajni društveni jaz, što je kulminiralo vojnim udarom i godinama vladavine vojne hunte (1967.-1974.), nakon čega se društvo donekle stabiliziralo u nekoj vrsti bipolarne ljuljačke, u kojoj se godine vladavine desničarskog bloka Nova demokracija obitelji Karamanlis izmjenjuju s razdobljima vlasti ljevičarskog PASOK-a, odnosno političke dinastije Papandreu.
 |
| Solunska luka, 1000 km istočno od Splita |
A kad je jugoslavenski dio Balkana početkom 90-ih počeo tonuti u spiralu mučnih ratova, Grčka je proživljavala godine relativnog mira i spokoja, kao uvažena članica euroatlantskih integracija. I, konačno, danas kad ostatak Balkana stidljivo počinje izražavati volju da smiri međusobne tenzije i postane dio šire europske obitelji, u Grčkoj izbijaju i tjednima traju neredi koji plaše cijelu Europu (jer su možda znak nečega što se još nije do kraja artikuliralo, ali je tu i prijeti), a dolaze od naraštaja koji grčki sociolozi i novinari nazivaju “generacijom od 700 eura”, jer toliko iznosi plaća mladih ljudi u Grčkoj prvih godina rada, što je nedovoljno za bilo koji oblik osamostaljenja (već smo istaknuli da su grčke cijene dvostruko više od naših), pa otuda i dolazi, smatra se, bijes te generacije, usmjeren protiv sadašnje grčke vlade desnog centra.
S takvim mislima nešto iza 23 sata dolazimo u naš hotel na obali Egejskog mora, u mjestu Perea, 30-ak kilometara od Soluna: mali apartmanski grad s barovima i slastičarnicama uz dugačke pješčane egejske plaže, neka vrsta stiliziranog Stobreča ili Strožanca. Kako u Solunu ostajemo još dvije noći, večeras nećemo u grad, nego u sobu, uz poneko pivo i čips u slavu euroatlantskih integracija i buduće autoceste Split-Solun-Split. U obližnjem dućanu, nakon što smo platili (poslije makedonskih denara, u Grčkoj se opet vraćamo na eure), kod prodavačice se raspitujemo dokad joj dućan radi: pitamo na engleskome, pretpostavivši da ga u turističkom naselju svi znaju, ali žena ne uspijeva shvatiti što želimo.
Ne razumi nas, šta ćemo? – pitam Andreu, a žena se odmah uključi:
- Pa što ne kažeš da ste Bugari? – kaže na nekoj mješavini srpskog i makedonskog jezika, barem je meni tako zvučalo. – Znam bugarski, pričajte slobodno.
Nismo Bugari – kaže joj Andrea.
Žena nas gleda, vidi se da joj nismo jasni: ako nismo Bugari, zašto govorimo bugarski? Sjetih se kako sam svojedobno bio u Bugarskoj i kako je dosta Bugara razumjelo moj hrvatski, misleći da je srpski, jer srpski znaju. Kao da smo preko Srba, barem u jezičnom smislu, bliži i Grcima i Bugarima: upravo se s Grkinjom sporazumijevam preko njezina bugarsko-srpskog doživljaja mog hrvatskog.
 |
| Aristotelov trg na Staru godinu, malo prije ponoći: samo turisti |
A razumijete li srpski? – pitam ženu, da se uvjerim u tu teoriju.
Razbiram – odgovara mi žena na makedonskome, koji je u ovom slučaju i bugarski, i tu mi dođe da je zagrlim, kao da mi je prodala neku dobitnu srećku.
– Kažite – doda na hrvatskom. Ili na srpskom, nisam siguran.
Prožeo me osjećaj da se na Balkanu, barem u jezičnom smislu, ne možeš izgubiti, samo ako se držiš bilo koje grančice onog praslavenskog jezičnog štapa koji se nekad službeno zvao srpskohrvatski, jer svaka grančica toga štapa dodiruje susjednu grančicu: hrvatska srpsku, srpska bugarsku, bugarska grčku, i ako komunikacija na engleskome propadne, nema šanse da ne oživi na tom balkanskom esperantu.
S Juanjom Corralesom smo sutradan, na Staru godinu, razgovarali na engleskome, ali zato što Juanjo nije Balkanac nego Baskijac: u Solunu živi već nekoliko godina i direktor je ovdašnjega lutkarskog kazališta. Dok sjedimo u malom restoranu u ulici Komninon, tik uz turski hamam za koji Juanjov prijatelj Nikos Stefanidis tvrdi da je najstariji na Balkanu, Juanjo nam opisuje svoj doprinos prosinačkim prosvjedima u Grčkoj:
Imam kćer od 17 godina i sad sam za Božić s njom bio na demonstracijama u Ateni. Rekao bih da mladi ne mogu i ne znaju artikulirati svoje političke zahtjeve, i to je prirodno, jer oni nisu političari, niti to žele biti. Oni ne žele preuzeti vlast, niti žele dovesti opoziciju, nego i jedne i druge žele upozoriti da rade svoj posao kako treba.
Polovina političara u grčkom parlamentu su odvjetnici, dakle profesionalni lažljivci s diplomom, i mi smo morali ustati protiv takvih tipova – kaže Nikos, dodajući da su neredi sad prestali zbog Božića i Nove godine, ali kako on sumnja da su gotovi.
 |
| Nikos Stefanidis i Emannuel Rassoulis: ‘Stiže novo doba’ |
Znači, anarhisti su spojili praznike? – kažem, s laganim čuđenjem.
Da – potvrđuje Nikos. – Mi poštujemo pravo građana da u miru proslave blagdane.
Aristotel i deve
Na Aristotelovu trgu u središtu Soluna, pred spomenikom starogrčkom filozofu, afrički migranti prodaju CD-ove: smatra se da oko 20 posto grčke populacije čine migranti, među kojima je najviše Albanaca, Gruzijaca te Pakistanaca i ostalih Azijata koji dolaze preko Turske. Međutim, kako Grčka ne priznaje postojanje manjina, službeni podaci vele da među 11 milijuna stanovnika Grčke ima čak 98 posto Grka i svega dva posto “ostalih”.
Iako je do ponoći ostalo više od šest sati, Grci već neobuzdano slave: Aristotelov trg je zakrčen ljudima, balonima, ponijima, čak i pokojom devom ogrnutom šarenim pokrivačem, a jednaka gužva vlada i u brojnim kafićima uz široku solunsku luku, nema šanse da negdje uhvatiš slobodni stol. Ljudi su po cesti, po rivi, ispred kafića, svuda. U takvim uvjetima oko 19.30 odlučujemo se povući par stotina metara dalje od mora, u neku mirniju zonu, da možemo konačno i mi nešto popiti. U jednom takvom kafiću konobar nas uskoro časti nekim pićima i pita otkud smo.
Kroejša – kažemo na engleskome. Prijatelji – čovjek odgovori na hrvatskome.
Iz Splita smo, to je grad na ovoj istoj obali, samo tisuću kilometara zapadno – kažemo na engleskome.
Znam – kaže tip na hrvatskome.
Oko 22 sata vraćamo se u luku, nadajući se da ćemo ovaj put uspjeti uloviti mjesto u kakvoj kafani uz more, ali doživljavamo veliko iznenađenje: nigdje nikoga! Prazna rivijera, svi kafići zatvoreni, nema čak ni jednog jedinog zaostalog pijanca, nijedne razbijene čaše, nijednog para koji se ljubaka na rivi, kao da prije dva-tri sata tu nije pilo i plesalo tisuće razdraganih ljudi, kao da je sve to bila fatamorgana. Neki njemački turisti prolaze kraj nas, jednako iznenađeni kao i mi.
 |
| Klub ‘Orient’, oaza balkanskog rocka |
Ljudi su išli doma, gotovo je – kaže Vinka fatalistički.
Ma ne može bit – tvrdi Mare. Ljudi su na nekom drugom partyju, samo mi ne znamo di.
Za nekoliko minuta nabasamo na slučajnog prolaznika. Sažaljivo nas pogleda:
Grci vam na Staru godinu idu kući oko 22 sata i budu s obitelji do jedan sat iza ponoći, i tek onda opet izlaze. Oko jedan će vam sve biti opet otvoreno.
Sad tek shvaćamo zašto nam je Nikos danas rekao da u njegov klub “Orient” dođemo tek iza jedan: mi smo mislili da je klub dotad otvoren samo za stalne članove, kad ono, i Nikos i svi drugi zapravo su se pokupili doma mami i tati. Vidiš ti Grka, komentiramo odmah, tko bi rekao da su tolike obiteljske maze.
To je njima Nova godina ka nama Božić – konstatira Pero.
Šetamo praznim središtem grada i razgledavamo zidove, pune grafita protiv SAD-a, a najčešća riječ je “democratia”. Oko ponoći se na Aristotelovu trgu skuplja nešto ljudi, ali mnogo manje nego popodne: shvaćamo da su većina tih ljudi i sami turisti, koji ne znaju što bi sa sobom još sat vremena, dok se kafane i klubovi opet ne otvore. Svejedno je veselo: gomila ritmički odbrojava sekunde do ponoći, toče se šampanjci, loče se pivo, svijet se ljubi na obali Egejskog mora.
U “Orientu” smo već u jedan i pet, klub se polako puni. Pristižu mladi ljudi, ali i stariji parovi. Koncert balkanske glazbe u izvedbi nekog francuskog banda počinje oko 2.20 i, s povremenim stankama, traje sve do šest. Ljudi je sve više, a prava zabava počinje tek iza četiri: osobito se rasplesao jedan stariji čovjek sijede kose i brade, sav u crnom, koji ni jedne sekunde nije skidao (crni) šešir. Oko pet ujutro Nikos me upoznaje s njim, pokušavajući nadglasati električne gitare i zurle:
Ovo je naš čuveni pjesnik Emannuel Rassoulis – kaže Nikos. – Rekao si da te zanima Balkan, a to zanima i njega. Dogovorio sam ti intervju.
Pa kako ćemo sad, u ovim uvjetima? – promucah. – Ne čujem sam sebe, a i malo sam popio.
Nećemo sad, ja bih još par sati pio i plesao – kaže moj novi poznanik Emannuel. – Naći ćemo se ovdje sutra navečer u sedam.
 |
| Uz Atenu, najžešći neredi u Grčkoj zbili su se upravo u Solunu |
Mi smo otišli u šest, Emannuel je ostao plesati iza nas, a onda smo više od pola sata na ulici morali “gristi” za taksi, jer tisuće je ljudi upravo izlazilo iz mnogih kafana i klubova u gradskom centru, i opet je bila ista ona nevjerojatna gungula kao jučer oko šest popodne, kad smo iz Peree tek stigli u Solun: ovaj grad kao da je neki divlji pastuh koji se ritne kopitima svakih 12 sati.
Cijeli taj dan, dok sam se u Perei oporavljao od ciganske glazbe prethodne noći, pokušavao sam se sjetiti koji je ono autor napisao da čovjek koji nakon trećeg pića ozbiljno shvati bilo kakav dogovor za sutra naprosto nije pristojan i uviđavan čovjek. Kako se nisam uspio sjetiti (Oscar Wilde?), otiđoh na taj dogovor u “Orientu”, ne očekujući pretjerano da će se Emannuel pojaviti, ali podcijenio sam pjesnika: Emmanuel je došao u sedam i pet, opet u crnom odijelu i šeširu kojeg nije skidao.
Jeste li znali da su solunsku luku kupili Kinezi, prije sedam dana? – pita nas Emannuel, dok pijemo njegovo omiljeno piće “rakomelo” – vruću rakiju s medom.
Stiže novo doba – poluprezrivo, polunasmijano kaže pjesnik. – A nitko ne zna kakve darove nosi.
Žestoki gradNajveći prosinački neredi u Grčkoj, uz Atenu, zabilježeni su upravo u Solunu: samo u prva dana prosvjeda u gradu je zapaljeno najmanje 70 dućana i sedam banaka, a solunsko Sveučilište bilo je zatvoreno danima jer se stotine studenata zabarikadiralo na fakultetima. Također, posljednji veliki neredi u Grčkoj zabilježeni su upravo u Solunu 2003. godine, kad se pored Soluna održavao sastanak na vrhu Europske unije. |
Hunta 24 - ljevica 23Jedan od najvažnijih datuma u dugoj povijesti sukoba grčke omladine i policije jest 17. studenoga 1973., kad je tadašnja vojna hunta poslala tenk na Politehnički fakultet u Ateni, gdje su tri dana prije studenti započeli štrajk i prosvjed protiv hunte, da bi im se ubrzo priključile tisuće građana: u nasilnom gušenju prosvjeda 24 osobe su ubijene, a stotine građana ozlijeđeno. Bila je to prva masovnija pobuna protiv hunte, koja je u konačnici i dovela do njezina pada 1974. godine, pa se 17. studeni u Grčkoj i danas slavi kao školski praznik, te su tog dana škole i sveučilišta zatvoreni. Paralelno s tim, imenom “17. studeni” nazvala se i najpoznatija grčka teroristička organizacija, radikalno ljevičarska, koja je razbijena tek 2002. godine, a dotad je u više od stotinu atentata ubila 23 osobe. |
| Pitamo grčku tetu kad zatvara dućan, ali ova ne zna engleski. ‘Šta ćemo?’ pitam Andreu, a žena skoči: ‘Što ne kažeš da ste Bugari, znam bugarski.’ ‘Nismo Bugari’, veli Andrea. Žena gleda: ako nismo Bugari, zašto govorimo bugarski? |
| piše DAMIR PILIĆ |
|
| Juanjo Corrales: ‘Kćer me vodila na demonstracije u Atenu’ |
Moram priznati: gotovo ništa, osim što smo se odmah uvjerili kako je u Grčkoj sve dvostruko skuplje nego u drugim balkanskim zemljama (kava tri eura, pivo četiri), te što smo uz cestu gotovo na svakom kilometru mogli vidjeti velike reklamne panoe za alkohol i cigarete (Chivas, Pall-mall), što je u ostatku Balkana, ali i Europe, zabranjeno: kao da se Grčkoj vjerojatno zbog starih, vječnih i neizbježnih geopolitičkih razloga ponešto gleda kroz prste.
Kao prva od svih balkanskih zemalja, Grčka je u EU primljena sad već davne 1981., kad se ta asocijacija još zvala EEZ (Europska ekonomska zajednica), te je desetljećima, sve dok 2007. nisu primljene Bugarska i Rumunjska, bila i jedina balkanska zemlja članica EU-a: u zapadnjačkoj percepciji ona kao da je izuzeta iz slike Balkana kao grotla plemenskih ratova.
Čudno je to: kad sam početkom prosinca crtao ovu “balkansku rutu” Split-Solun-Split, i sam sam zamislio Grčku koristiti kao metaforu stabilne demokracije, nasuprot još nejakim demokracijama Makedonije, Albanije, Kosova i Crne Gore, koje ćemo sresti na putu do Soluna i natrag. Međutim, još jednom se pokazalo da se na Balkanu ništa ne može planirati: samo koji dan kasnije – nakon pogibije 15-godišnjeg dječaka Alexisa Grigoropoulosa, koji je 6. prosinca u Ateni stradao od policijskog metka Grčka je uzavrela i svakodnevni anarhistički neredi širom zemlje upozorili su na duboke proturječnosti grčkog društva, koje nisu od jučer.
Da nakon Drugog svjetskog rata ne završi u Staljinovu Varšavskom paktu, Grčku je spasio samo strah Saveznika od širenja SSSR-a na Sredozemlje: stoga je na Jalti Grčka pala u “dotu” Zapadu (Britaniji i SAD-u), čime je postala oaza kapitalizma na Balkanu, što ju je poštedjelo staljinističkih iskustava i omogućilo razvoj parlamentarne demokracije, ali je s druge strane izoliralo od balkanskih susjeda i izazvalo trajno ogorčenje onog dijela nacije koji je u Drugom svjetskom ratu podržavao grčke partizane, predvođene znamenitim komandantom Markosom. Stoga i danas posjet bilo kojeg američkog predsjednika Grčkoj izaziva velike i često nasilne prosvjede, u što se 1999. uvjerio i Bill Clinton.
Dok su u razdoblju od 1945. do 1990. ostale balkanske zemlje živjele u jednom od rijetkih povijesnih razdoblja mira i stabilnosti, Grčku je sve do 1949. potresao građanski rat u kojem je poginulo oko 40.000 ljudi i koji je izazvao trajni društveni jaz, što je kulminiralo vojnim udarom i godinama vladavine vojne hunte (1967.-1974.), nakon čega se društvo donekle stabiliziralo u nekoj vrsti bipolarne ljuljačke, u kojoj se godine vladavine desničarskog bloka Nova demokracija obitelji Karamanlis izmjenjuju s razdobljima vlasti ljevičarskog PASOK-a, odnosno političke dinastije Papandreu.
|
| Solunska luka, 1000 km istočno od Splita |
A kad je jugoslavenski dio Balkana početkom 90-ih počeo tonuti u spiralu mučnih ratova, Grčka je proživljavala godine relativnog mira i spokoja, kao uvažena članica euroatlantskih integracija. I, konačno, danas kad ostatak Balkana stidljivo počinje izražavati volju da smiri međusobne tenzije i postane dio šire europske obitelji, u Grčkoj izbijaju i tjednima traju neredi koji plaše cijelu Europu (jer su možda znak nečega što se još nije do kraja artikuliralo, ali je tu i prijeti), a dolaze od naraštaja koji grčki sociolozi i novinari nazivaju “generacijom od 700 eura”, jer toliko iznosi plaća mladih ljudi u Grčkoj prvih godina rada, što je nedovoljno za bilo koji oblik osamostaljenja (već smo istaknuli da su grčke cijene dvostruko više od naših), pa otuda i dolazi, smatra se, bijes te generacije, usmjeren protiv sadašnje grčke vlade desnog centra.
S takvim mislima nešto iza 23 sata dolazimo u naš hotel na obali Egejskog mora, u mjestu Perea, 30-ak kilometara od Soluna: mali apartmanski grad s barovima i slastičarnicama uz dugačke pješčane egejske plaže, neka vrsta stiliziranog Stobreča ili Strožanca. Kako u Solunu ostajemo još dvije noći, večeras nećemo u grad, nego u sobu, uz poneko pivo i čips u slavu euroatlantskih integracija i buduće autoceste Split-Solun-Split. U obližnjem dućanu, nakon što smo platili (poslije makedonskih denara, u Grčkoj se opet vraćamo na eure), kod prodavačice se raspitujemo dokad joj dućan radi: pitamo na engleskome, pretpostavivši da ga u turističkom naselju svi znaju, ali žena ne uspijeva shvatiti što želimo.
Ne razumi nas, šta ćemo? – pitam Andreu, a žena se odmah uključi:
- Pa što ne kažeš da ste Bugari? – kaže na nekoj mješavini srpskog i makedonskog jezika, barem je meni tako zvučalo. – Znam bugarski, pričajte slobodno.
Nismo Bugari – kaže joj Andrea.
Žena nas gleda, vidi se da joj nismo jasni: ako nismo Bugari, zašto govorimo bugarski? Sjetih se kako sam svojedobno bio u Bugarskoj i kako je dosta Bugara razumjelo moj hrvatski, misleći da je srpski, jer srpski znaju. Kao da smo preko Srba, barem u jezičnom smislu, bliži i Grcima i Bugarima: upravo se s Grkinjom sporazumijevam preko njezina bugarsko-srpskog doživljaja mog hrvatskog.
|
| Aristotelov trg na Staru godinu, malo prije ponoći: samo turisti |
A razumijete li srpski? – pitam ženu, da se uvjerim u tu teoriju.
Razbiram – odgovara mi žena na makedonskome, koji je u ovom slučaju i bugarski, i tu mi dođe da je zagrlim, kao da mi je prodala neku dobitnu srećku.
– Kažite – doda na hrvatskom. Ili na srpskom, nisam siguran.
Prožeo me osjećaj da se na Balkanu, barem u jezičnom smislu, ne možeš izgubiti, samo ako se držiš bilo koje grančice onog praslavenskog jezičnog štapa koji se nekad službeno zvao srpskohrvatski, jer svaka grančica toga štapa dodiruje susjednu grančicu: hrvatska srpsku, srpska bugarsku, bugarska grčku, i ako komunikacija na engleskome propadne, nema šanse da ne oživi na tom balkanskom esperantu.
S Juanjom Corralesom smo sutradan, na Staru godinu, razgovarali na engleskome, ali zato što Juanjo nije Balkanac nego Baskijac: u Solunu živi već nekoliko godina i direktor je ovdašnjega lutkarskog kazališta. Dok sjedimo u malom restoranu u ulici Komninon, tik uz turski hamam za koji Juanjov prijatelj Nikos Stefanidis tvrdi da je najstariji na Balkanu, Juanjo nam opisuje svoj doprinos prosinačkim prosvjedima u Grčkoj:
Imam kćer od 17 godina i sad sam za Božić s njom bio na demonstracijama u Ateni. Rekao bih da mladi ne mogu i ne znaju artikulirati svoje političke zahtjeve, i to je prirodno, jer oni nisu političari, niti to žele biti. Oni ne žele preuzeti vlast, niti žele dovesti opoziciju, nego i jedne i druge žele upozoriti da rade svoj posao kako treba.
Polovina političara u grčkom parlamentu su odvjetnici, dakle profesionalni lažljivci s diplomom, i mi smo morali ustati protiv takvih tipova – kaže Nikos, dodajući da su neredi sad prestali zbog Božića i Nove godine, ali kako on sumnja da su gotovi.
|
| Nikos Stefanidis i Emannuel Rassoulis: ‘Stiže novo doba’ |
Znači, anarhisti su spojili praznike? – kažem, s laganim čuđenjem.
Da – potvrđuje Nikos. – Mi poštujemo pravo građana da u miru proslave blagdane.
Aristotel i deve
Na Aristotelovu trgu u središtu Soluna, pred spomenikom starogrčkom filozofu, afrički migranti prodaju CD-ove: smatra se da oko 20 posto grčke populacije čine migranti, među kojima je najviše Albanaca, Gruzijaca te Pakistanaca i ostalih Azijata koji dolaze preko Turske. Međutim, kako Grčka ne priznaje postojanje manjina, službeni podaci vele da među 11 milijuna stanovnika Grčke ima čak 98 posto Grka i svega dva posto “ostalih”.
Iako je do ponoći ostalo više od šest sati, Grci već neobuzdano slave: Aristotelov trg je zakrčen ljudima, balonima, ponijima, čak i pokojom devom ogrnutom šarenim pokrivačem, a jednaka gužva vlada i u brojnim kafićima uz široku solunsku luku, nema šanse da negdje uhvatiš slobodni stol. Ljudi su po cesti, po rivi, ispred kafića, svuda. U takvim uvjetima oko 19.30 odlučujemo se povući par stotina metara dalje od mora, u neku mirniju zonu, da možemo konačno i mi nešto popiti. U jednom takvom kafiću konobar nas uskoro časti nekim pićima i pita otkud smo.
Kroejša – kažemo na engleskome. Prijatelji – čovjek odgovori na hrvatskome.
Iz Splita smo, to je grad na ovoj istoj obali, samo tisuću kilometara zapadno – kažemo na engleskome.
Znam – kaže tip na hrvatskome.
Oko 22 sata vraćamo se u luku, nadajući se da ćemo ovaj put uspjeti uloviti mjesto u kakvoj kafani uz more, ali doživljavamo veliko iznenađenje: nigdje nikoga! Prazna rivijera, svi kafići zatvoreni, nema čak ni jednog jedinog zaostalog pijanca, nijedne razbijene čaše, nijednog para koji se ljubaka na rivi, kao da prije dva-tri sata tu nije pilo i plesalo tisuće razdraganih ljudi, kao da je sve to bila fatamorgana. Neki njemački turisti prolaze kraj nas, jednako iznenađeni kao i mi.
|
| Klub ‘Orient’, oaza balkanskog rocka |
Ljudi su išli doma, gotovo je – kaže Vinka fatalistički.
Ma ne može bit – tvrdi Mare. Ljudi su na nekom drugom partyju, samo mi ne znamo di.
Za nekoliko minuta nabasamo na slučajnog prolaznika. Sažaljivo nas pogleda:
Grci vam na Staru godinu idu kući oko 22 sata i budu s obitelji do jedan sat iza ponoći, i tek onda opet izlaze. Oko jedan će vam sve biti opet otvoreno.
Sad tek shvaćamo zašto nam je Nikos danas rekao da u njegov klub “Orient” dođemo tek iza jedan: mi smo mislili da je klub dotad otvoren samo za stalne članove, kad ono, i Nikos i svi drugi zapravo su se pokupili doma mami i tati. Vidiš ti Grka, komentiramo odmah, tko bi rekao da su tolike obiteljske maze.
To je njima Nova godina ka nama Božić – konstatira Pero.
Šetamo praznim središtem grada i razgledavamo zidove, pune grafita protiv SAD-a, a najčešća riječ je “democratia”. Oko ponoći se na Aristotelovu trgu skuplja nešto ljudi, ali mnogo manje nego popodne: shvaćamo da su većina tih ljudi i sami turisti, koji ne znaju što bi sa sobom još sat vremena, dok se kafane i klubovi opet ne otvore. Svejedno je veselo: gomila ritmički odbrojava sekunde do ponoći, toče se šampanjci, loče se pivo, svijet se ljubi na obali Egejskog mora.
U “Orientu” smo već u jedan i pet, klub se polako puni. Pristižu mladi ljudi, ali i stariji parovi. Koncert balkanske glazbe u izvedbi nekog francuskog banda počinje oko 2.20 i, s povremenim stankama, traje sve do šest. Ljudi je sve više, a prava zabava počinje tek iza četiri: osobito se rasplesao jedan stariji čovjek sijede kose i brade, sav u crnom, koji ni jedne sekunde nije skidao (crni) šešir. Oko pet ujutro Nikos me upoznaje s njim, pokušavajući nadglasati električne gitare i zurle:
Ovo je naš čuveni pjesnik Emannuel Rassoulis – kaže Nikos. – Rekao si da te zanima Balkan, a to zanima i njega. Dogovorio sam ti intervju.
Pa kako ćemo sad, u ovim uvjetima? – promucah. – Ne čujem sam sebe, a i malo sam popio.
Nećemo sad, ja bih još par sati pio i plesao – kaže moj novi poznanik Emannuel. – Naći ćemo se ovdje sutra navečer u sedam.
|
| Uz Atenu, najžešći neredi u Grčkoj zbili su se upravo u Solunu |
Mi smo otišli u šest, Emannuel je ostao plesati iza nas, a onda smo više od pola sata na ulici morali “gristi” za taksi, jer tisuće je ljudi upravo izlazilo iz mnogih kafana i klubova u gradskom centru, i opet je bila ista ona nevjerojatna gungula kao jučer oko šest popodne, kad smo iz Peree tek stigli u Solun: ovaj grad kao da je neki divlji pastuh koji se ritne kopitima svakih 12 sati.
Cijeli taj dan, dok sam se u Perei oporavljao od ciganske glazbe prethodne noći, pokušavao sam se sjetiti koji je ono autor napisao da čovjek koji nakon trećeg pića ozbiljno shvati bilo kakav dogovor za sutra naprosto nije pristojan i uviđavan čovjek. Kako se nisam uspio sjetiti (Oscar Wilde?), otiđoh na taj dogovor u “Orientu”, ne očekujući pretjerano da će se Emannuel pojaviti, ali podcijenio sam pjesnika: Emmanuel je došao u sedam i pet, opet u crnom odijelu i šeširu kojeg nije skidao.
Jeste li znali da su solunsku luku kupili Kinezi, prije sedam dana? – pita nas Emannuel, dok pijemo njegovo omiljeno piće “rakomelo” – vruću rakiju s medom.
Stiže novo doba – poluprezrivo, polunasmijano kaže pjesnik. – A nitko ne zna kakve darove nosi.
Žestoki gradNajveći prosinački neredi u Grčkoj, uz Atenu, zabilježeni su upravo u Solunu: samo u prva dana prosvjeda u gradu je zapaljeno najmanje 70 dućana i sedam banaka, a solunsko Sveučilište bilo je zatvoreno danima jer se stotine studenata zabarikadiralo na fakultetima. Također, posljednji veliki neredi u Grčkoj zabilježeni su upravo u Solunu 2003. godine, kad se pored Soluna održavao sastanak na vrhu Europske unije. |
Hunta 24 - ljevica 23Jedan od najvažnijih datuma u dugoj povijesti sukoba grčke omladine i policije jest 17. studenoga 1973., kad je tadašnja vojna hunta poslala tenk na Politehnički fakultet u Ateni, gdje su tri dana prije studenti započeli štrajk i prosvjed protiv hunte, da bi im se ubrzo priključile tisuće građana: u nasilnom gušenju prosvjeda 24 osobe su ubijene, a stotine građana ozlijeđeno. Bila je to prva masovnija pobuna protiv hunte, koja je u konačnici i dovela do njezina pada 1974. godine, pa se 17. studeni u Grčkoj i danas slavi kao školski praznik, te su tog dana škole i sveučilišta zatvoreni. Paralelno s tim, imenom “17. studeni” nazvala se i najpoznatija grčka teroristička organizacija, radikalno ljevičarska, koja je razbijena tek 2002. godine, a dotad je u više od stotinu atentata ubila 23 osobe. |
| Pitamo grčku tetu kad zatvara dućan, ali ova ne zna engleski. ‘Šta ćemo?’ pitam Andreu, a žena skoči: ‘Što ne kažeš da ste Bugari, znam bugarski.’ ‘Nismo Bugari’, veli Andrea. Žena gleda: ako nismo Bugari, zašto govorimo bugarski? |
| piše DAMIR PILIĆ |
|
| Juanjo Corrales: ‘Kćer me vodila na demonstracije u Atenu’ |
Moram priznati:...
