Scena Showbizz

'Dotakla sam dno'

Mirta Šurjak prvi put otvoreno progovorila o estetskim operacijama i teškoj borbi s anoreksijom, a otkrila je i da je ponovno zaljubljena

'Dotakla sam dno'

Sportska novinarka iz Splita prvi put je za Gloriju.hr progovorila o dramatičnoj borbi s prekomjernom težinom: u srednjoj školi se, nesretna zbog punije građe, izgladnjivala te u kratkom roku izgubila 35 kilograma, ali i ozbiljno ugrozila svoje zdravlje.

Premda je cijelo ljeto provela s mikrofonom u ruci, izvještavajući s najvažnijih nogometnih susreta, splitska novinarka Mirta Šurjak (34) itekako ima razloga za zadovoljstvo. Ove je godine proslavila petnaest godina rada na HTV-u, gdje je krenula praktički od nule, a danas je jedno od zaštitnih lica sportskog programa.

Zahvaljujući svojem poslu proputovala je gotovo pola svijeta te upoznala mnoge nogometne zvijezde. Kad je nedavno na Poljudu gostovao Everton iz Liverpoola, Mirta se fotografirala s njihovom najvećom zvijezdom Wayneom Rooneyjem, i ta je fotografija zapalila društvene mreže: obožavatelji su više pozornosti posvetili atraktivnoj Splićanki nego igri "zločestog dečka engleskog nogometa".

Iako mnogi na spomen Mirtina imena najprije pomisle na njezine duge noge i zanosne obline, popularna Splićanka mnogo je više od ukrasa u svijetu sporta: malo ih zna da je diplomirala pravo na fakultetu u Splitu te da izvrsno govori talijanski, španjolski i engleski jezik.

Unatoč brojnim putovanjima i radnim vikendima, ona je i brižna majka djevojčice Chiare (5,5) koju je dobila u vezi s bivšim nogometašem Hajduka Giovannijem Rosom, sportskim menadžerom u Tel Avivu u Izraelu.

Otkako je prije tri godine raskinula tu šestogodišnju vezu, o njezinom se ljubavnom životu malo zna. Mirta želi da tako i ostane, no otkriva da je odnedavno ponovno zaljubljena i da joj je ovo jedno od najljepših razdoblja u životu.

Po čemu ćete pamtiti ljeto?

- Kovčeg mi je stalno bio u rukama. Posebno me se dojmio posjet Liverpoolu, vjerojatno i zbog Evertona koji je uistinu velik klub. Početkom godine bila sam i u New Yorku. Iako se cijelo ljeto nisam stigla pošteno odmoriti, nije mi žao.

Kakav je dojam na vas ostavila zvijezda Evertona Wayne Rooney?

- Imali smo vremena tek za fotografiju i pozdrav. No nakon utakmice popričala sam s trenerom Ronaldom Koemanom, koji je nekad bio veliki igrač. Vrlo je pristojan i jednostavan.

Koji vas je sportaš najviše impresionirao?

- Najdraži mi je talijanski nogometaš Francesco Totti kojeg, nažalost, nisam upoznala. Posebno ga cijenim jer se nikada nije dao kupiti i cijelu je karijeru igrao u Romi.

Odakle strast prema nogometu?

- Uistinu ne znam. Možda zbog Ivice Šurjaka, legendarnog hajdukovaca koji je moj daljnji ro­đak. Kao djevojčica skupljala sam albume i sličice sa svjetskih nogometnih prvenstava. Moji ukućani su godinama prepričavali kako sam plakala kao kišna godina kad je na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1994. Brazil postao prvak, a ne Italija, za koju sam navijala. I danas sam jednako strastvena navijačica. Prije sedam godina skoro sam platila sedam tisuća eura kazne jer sam usred utakmice uletjela u teren. Hajduk je igrao skupinu Europske lige s Anderlechtom i nakon što je Ante Vukušić zabio gol u zadnjoj minuti sudačke nadoknade od uzbuđenja sam s igračima utrčala na travu. Delegat utakmice mi je jedva oprostio taj ispad.

Koliko je vaša majka Nada Šurjak, doajenka splitskog studija HRT-a, utjecala na vaš odabir novinarske karijere?

- Iako mnogi misle da me u ovaj posao gurnula mama, to nije istina. Od malih nogu sam znala da želim biti novinarka, a na televiziji sam završila slučajno. Kad mi je bilo 17 godina, pomagala sam pokojnom TV uredniku Siniši Svilanu voditi modnu reviju na Hvaru. Svidjelo mu se kako to radim te mi je ponudio suradnju u njegovoj tadašnjoj emisiji Glamour Caffe. Kad sam završila srednju školu, javila sam mu se i to je bilo to. Neko vrijeme sam pratila događanja u Splitu, a nakon što sam diplomirala preselila sam se u Zagreb. U četiri godine na Prisavlju dobro sam ispekla zanat: prošla sam sve redakcije, od zabavne do informativne, te sam neko vrijeme čitala vijesti u emisiji Dobro jutro, Hrvatska. Prije šest godina počela sam surađivati sa sportskim programom, što mi je oduvijek bila želja.

Smeta li vam što i nakon petnaest godina karijere neki u vama vide samo atraktivnu pojavu?

- Naravno da sam ponosna na svoje duge noge, ali one mi nisu donijele diplomu ni poslovni uspjeh. Štoviše, zbog svojih sam se "atributa" morala pet puta više dokazivati. U našem društvu atraktivne žene su u nepovoljnijem položaju, a posebno su izložene verbalnom linču. Na portalima svatko može reći i napisati što god mu padne na pamet jer neće snositi nikakve sankcije. Vrijeđanje na temelju fizičkih karakteristika za mene je jednako neprihvatljivo kao i vrijeđanje na temelju rasnih i vjerskih obilježja.

Koji vas je trač osobito pogodio?

- Da sam sponzoruša. Naime, dolazim iz dobrostojeće obitelji koja mi je pružila sve što sam htjela. Imam dva stana, jedan u Splitu, jedan u Zagrebu, odmalena ljetujem u obiteljskoj kući na Hvaru, uvijek sam imala lijepu odjeću, a kao tinejdžerica godinama sam odlazila na ljetne škole jezika u Italiji. Moj tata je cijeli radni vijek bio na direktorskim funkcijama, a mama je to što jest. Čista je glupost i da sam sva plastična.


 

Dakle nije istina da ste povećali grudi i usne?

- Jedino što sam korigirala je nos, i toga se ne stidim. Bio je kriv, i to mi je smetalo. Ali nisam zbog toga imala komplekse. Čak sam se šalila da mi nos uvijek gleda prema Šolti. Usne mi trenutačno doista izgledaju veće jer sam prije nekog vremena stavila aparatić za zube. Mislim da sam izgledom opterećena manje nego većina žena. Primjerice, ne šminkam se danju, a i kada stavim make-up, držim se uzrečice da je manje više. Posebno pazim na njegu kože te koristim samo preparate poznatih marki.

Je li istina da ste se kao tinejdžerica borili s anoreksijom?

- Da, ali sam se, srećom, izvukla na vrijeme. Doduše, trebale su mi tri godine da se vratim u normalu jer je naglo mršavljenje ostavilo posljedice na moje zdravlje. U samo četiri mjeseca skinula sam 35 kilograma, a to je rezultiralo izostankom menstruacije te stalnom pothlađenošću. Sjećam se da sam se čak i ljeti smrzavala.

Kako ste se našli u tom vrtlogu anoreksije?

- Veliki dio svog života bila sam bucka. Dugo mi to nije smetalo, no kada sam završila treći razred srednje škole, odlučila sam se za dijetu, to više što me jako zainteresirala vegetarijanska prehrana. S dijetom sam počela tijekom ljeta, dok sam bila u Firenci u školi jezika. Kada sam se nakon mjesec dana vratila u Split, bila sam mršavija za 20 kilograma. Kraj te godine dočekala sam sa samo 43 kilograma - na 178 centimetara visine.

Kako su se vaši roditelji nosili s tim?

- Mama i tata su odmah shvatili ozbiljnost situacije. Iako je taj period rigoroznih dijeta trajao samo četiri mjeseca, idućih nekoliko godina nisu me puštali daleko od sebe. Zato nisam ni upisala zagrebački fakultet Političkih znanosti kao što sam planirala. Kako me ništa drugo nije zanimalo, izabrala sam Pravni fakultet u Splitu. Nisam bila neka studentica, no završila sam ga u roku. Znala sam da se nikada time neću baviti.

Jesu li ljudi u vašoj blizini znali za vaš problem s anoreksijom?

- Nisam o tome govorila na sav glas, no morali su primijetiti jer sam tih nekoliko mjeseci izgledala doista strašno. Imala sam gotovo 25 kilograma manje nego sada. Iako sam se dovela do ruba, u glavi sam bila čista. U svakom sam trenutku bila svjesna da sam pretjerala s dijetama i da se moram vratiti u normalu. Taj je povratak trajao dulje zbog vegetarijanstva, koje je i danas moj izbor. Jedina je razlika u tome što tada nisam jela ni ribu. Otada više nikada nisam bila na dijeti.

Kako ste doveli u red liniju nakon porođaja?

- U trudnoći sam se udebljala samo šest kilograma jer sam stalno imala mučnine. No od devetnaeste godine prakticiram power jogu, koja se pokazala idealnom za moju građu. Zbog oblina nikada se nisam mogla baviti nekim sportom. Već sam, naime, u petom razredu osnovne škole bila prava žena u odnosu na druge djevojčice. Visoka sam na maminu obitelj; njezin djed bio je visok 210 centimetara.

Kakvi ste bili kao dijete?

- Vražićak. Imala sam energiju uragana: sve sam htjela znati, svagdje biti, sve iskušati, a uz to sam bila i jako svojeglava. Više sam voljela biti sa starijima jer su mi vršnjaci bili dosadni. Oni su gledali crtiće, a ja sam pratila Dnevnik i sportske utakmice. U srednjoj školi sam bila prava buntovnica. Završila sam jezičnu gimnaziju, a unatoč tinejdžerskim mušicama i problemima, uvijek sam dobro učila.

Je li Chiara sličnija vama ili svojem ocu, bivšem nogometašu Giovanniju Rossu?

- Na mene je tvrdoglava, a u svemu drugom mi je potpuna suprotnost. I fizički je više nalik na svojeg tatu. Obožava crtiće, koje sada s njom gledam i ja, dosta je plaha i tiha, a već pokazuje izniman talent za sport i crtanje, što je naslijedila od oca. Uskoro ću je upisati na tenis ili tae kwon do.

U kakvim ste odnosima s Chiarinim ocem?

- Korektnim, što je normalno jer imamo dijete. Chiari ništa ne fali, okružena je ljubavlju i pažnjom, mojom i tatinom, s kojim je svaki dan u kontaktu. Dok je on u Izraelu, razgovaraju preko Skypea, a kad god je u Hrvatskoj, ona boravi u njegovoj kući. Giovanni iz prvog braka ima sina, Chiarinog starijeg polubrata, kojeg ona obožava.

Kako ste reagirali kad se Giovanni prije nekog vremena vjenčao sa ženom koju je upoznao u Izraelu?

- Ta je priča iza mene, a naučila sam da se ne osvrćem. Važno mi je da je Chiara dijete ljubavi, a ne usputne avanture.

Tko čuva Chiaru kad vi radite?

- Od treće godine ide u vrtić, a kako nas dvije živimo u istoj zgradi u kojoj su i moji roditelji, mama mi je uvijek pri ruci. Ona obično ide po nju jer moj radni dan traje od 9 do 18 sati. Često mi u pomoć priskoči i naša rođakinja Mirjana, koja je Chiari poput druge bake.

Što vam je kao samohranoj majci najteže?

- Ne mislim da mi je teže nego drugim zaposlenim mamama. Pucaju 30 godina stari brakovi, raspadaju se države i sistemi, sve je podložno promjenama, pa čemu raditi predstave od toga što netko nema muža.


 

Tko je novi muškarac u vašem životu?

- Samo ću reći da je naša veza na početku, nije iz nogometnih krugova, čak i ne živi u Splitu.

Je li vam se s godinama promijenio ukus kad je riječ o muškarcima?

- Nemam svoj tip muškarca. No od partnera prvenstveno tražim sigurnost i mir. Ne želim se opterećivati time kome šalje poruke i šalju li njemu poruke druge žene. Mislim da nitko ne bi trebao proživljavati takav nemir i strah. Ne mora biti lijep, ali mora biti poseban. Za mene, ne za druge.

Što vam najčešće piše vaših 40-ak tisuća pratitelja na Instagramu?
- Svakodnevno primim stotinjak poruka. Puno ih je od nogometnih fanova koji me pitaju za zajedničku fotku, autogram i slično. Ima, naravno, i ljubavnih. Nedavno mi je jedan obožavatelj, za kojeg pretpostavljam da je Zagorac, napisao vrlo simpatičnu poruku: "Navijam za Dinamo, al bi te volel oženit".

Kako najradije provodite slobodno vrijeme?

- Ako se ne igram s Chiarom, gledam televiziju ili čitam. Ne znam koliko sam puta pročitala svoju omiljenu knjigu "Anđeli u mojoj kosi" irske spisate­ljice Lorne Byrne o ženi koja razgovara s anđelima.

Navodno se često šalite na svoj račun: koji vam je najdraži vic o plavušama?

- Ne mogu se sjetiti nijednog, no imam puno vlastitih zgoda. Naime, moj najveći problem je što mi je jezik često brži od pameti. Tako sam jednom dobro nasmijala bivšeg predsjednika Hrvatske Stipu Mesića kojeg sam intervjuirala za emisiju Dobro jutro, Hrvatska. Rekla sam mu da smo nas dvoje jako slični jer i ja često lupetam gluposti. Srećom da se i Stipe Mesić voli šaliti na svoj račun.

Tko vam osmišljava modne kombinacije za televizijske nastupe?

- Sama. Bolje da sam se modno izludirala u dvadesetima nego sada, kao gospođa. Ne mogu izdvojiti svoju najotkačeniju fazu jer su mnoge bile uistinu slikovite. Najdulje sam kopirala glumicu Brigitte Nielsen: zaštitni znak mi je bila kratka izblajhana kosa. Danas se najbolje osjećam u trapericama i bijeloj košulji. Jedino čega se ne odričem su štikle. Kako nosim broj 42, kupujem ih kad god naletim na njih. Imam stotinjak štikli i platformi, od kojih su neke visoke i 12 centimetara.

Što očekujete od godina koje su pred vama?

- Ne razmišljam o budućnosti. Idem dan za danom, no voljela bih ostati u sportskom novinarstvu i nogometu. Lani sam postala predsjednica ženskog nogometnog kluba Marjan iz Splita pa planiram završiti tečaj UEFA-e za vođenje sportskog kluba. Tko zna, možda jednog dana budem na čelu nekog muškog prvoligaša - rekla je Mirta za Gloriju.

Naslovnica Showbizz