Zavičaj, ta snažna odrednica svega, ta crvena nit, ta bolest kojoj nema lijeka.., ta topla obala djetinjstva, sinoć je opet u krilo uzela svoga razmetnoga sina, Šibenik - Arsena.
Ovaj put nije on, onako s izvjesnim osmjehom, i s uvijek spremnom dozom tvrdog humora na usni, sve kao da neće, ušetao na šibensku scenu (a iz svakoga se gesta dalo viditi da se jako ćuti kao svoj među svojima)...
Ni ovaj put, nit' ikad više poslije posljednjeg šibenskog koncerta upravo ondje, na pozornici svetog Mihovila.
Ali je zato Šibenik priredio sjajan hommage Arsenu, s valjda neizbježnim izborom naslova, onim iz pjesme "Vraćam se tu“, i na tvrđavi koja je stvarni i simbolični vrh staroga grada, na njoj prvi put i spomenutoga prije ravno 950 godina.
U zviježđu velikih ljudi koje je grad iznjed...