Scena Showbizz

osebujni virtuoz

Aco Bočina, Splićanin sa milanskom adresom: Mandolinom ću osvojiti svijet!

osebujni virtuoz

'Uvrstili su me u Muzičku biblioteku u Rimu, u kojoj su najbolji talijanski umjetnici svih vremena'

Veliko je ime svjetske glazbe, jedan je od najvećih majstora žičanih instrumenata, virtuoz koji je proširio tehničke i glazbene granice na mandolini svirajući moderno s revolucionarnim i jedinstvenim stilom. Aco Bocina. Zvuči kao pseudonim, a nije.

Izvorno, ime mu je Aleksandar Bočina. Aco. Naš čovjek. Rođeni Splićanin. Zovu ga “sin vjetra”, zbog brzine, lakoće i čistoće njegova stila. Ruši predrasude o mandolini kao instrumentu manje vrijednosti s ograničenim mogućnostima. Dokazuje njenu moć nevjerojatnom tehničkom vještinom i izražajnošću, tako da transformira malu mandolinu u cijeli orkestar. Kritičari njegove nastupe najčešće opisuju riječju – fascinantno.

Nije samo virtuoz na mandolini. On je i osebujan skladatelj. U njegovoj glazbi su sve sredozemne arome, majstorski miješane – pučka baština od Andaluzije, Italije, Grčke do arapskog svijeta s referencijama na romske ansamble i tradicionalne hrvatske orkestre.

Počeo s gitarom

Usmjeren je na Mediteran, ali sposoban letjeti na sve geografske širine, u potrazi za zvukom koji može sintetizirati. Ima istančan ukus za rock i klasičnu glazbu. Njegova kreativnost je izražena u približavanju kompliciranih dijelova Brahmsa i Mozarta, ali i u slobodnoj i jednostavnoj obradi od Dylana do Eagles rocka i jazz improvizacija.

Počeo je s gitarom. S pet godina je osjetio želju, s devet godina je dorastao da je, onako veliku, obujmi. U glazbenoj školi “Josip Hatze” diplomirao je klasičnu gitaru. Već tada je komponirao za mandolinu iako je nije znao svirati. Sa 17 godina, pomalo kasno i bez učitelja, ozbiljno je počeo svirati zahtjevan instrument. Pravu ljubav svog života.

- Mandolina je kao violina, isti štim, iste note a i sviračko umijeće je gotovo jednako. Sve je isto, samo što violina nema pragove. Razlika je, dakako, i trzalica – kaže Aco.

Svirao i Armaniju

Svirao je u KUD-u “Jedinstvo” i polako je sve počeo podređivati glazbi. Ljeti je radio gaže od Splita do Istre, zabavljao goste i na turističkim brodovima, zimi je nastupao u hotelu “Esplanade” u Zagrebu. U 26. godini je odlučio otići u Njemačku gdje je izdao prvu od svojih 11 ploča “Modern mandolin”.




Živio je u ritmu - šest mjeseci svirke, šest mjeseci komponiranja. Pola godine je nastupao i u Italiji prihvativši poziv jednog oduševljenog turista koji ga je slušao. Konačno, 1989. godine donio je definitivnu odluku - Milano. Tamo je već 26 godina.

- Održavao sam koncerte u kazalištima i muzičkim dvoranama. I na privatnim zabavama u vili kod Armanija ili nekog sličnog iz kruga ljudi najvišeg socijalnog statusa – kaže Bočina.

U Italiji je, potpuno sam, bez zaleđa i podrške, gradio status i ugled vrhunskog umjetnika. Izabrao je najteži mogući put – novi izričaj s instrumentom koji nije široko prihvaćen. Gurao je svoje, kaže, jer u ono što radi oduvijek jako vjeruje.

- S mandolinom sam išao dalje od bilo kojeg drugog umjetnika. To su originalne stvari, potpuni noviteti - objašnjava Aco.

U Americi je devedesetih dobio nagradu na najvećem svjetskom festivalu za žičane instrumente, ali se tamo više nije vraćao. Ne voli se ponavljati, a nagrade mu nisu neka motivacija.

Prijatelj De Lucia

- Meni muzika nije formula jedan, to je ljubav, osjećaj.

Već dvadeset godina nastupa s istim gitaristom. Bilo je i grupnih nastupa i s 12 elemenata. Vodio je Mandolinski orkestar. Lijepo iskustvo, ali ništa više od toga.

-Kad ima puno mandolina, nije mi to neki zvuk, više bih volio da ima puno violina i samo jedna mandolina. Tu nema jakog kadra, trzaj mora bit super da bi to dobro zvučalo, a kad ih je puno, trzaj je nikakav i onda je sve to nije ono pravo.



Izvodi isključivo svoju glazbu s obradama poznatih pjesama kao što su “Hotel California”, “Blowing in the wind”, “Samba pa ti”... Iznenađujuće je kako to sjajno zvuči na samo jednom instrumentu. Nema podilaženja ni komercijalizacije.

Samouk, bez učitelja i uzora, odabrao je put i postao osnivačem jedne vrste glazbe. Originalnost dokazuje načinom komponiranja. Pjesmu “Hotel California” obradio je u rumbiti, ritmu španjolskih cigana, reći će “ritmu koji nikad ne štufa”. Volio ga je i njegov prijatelj Paco de Lucia. Tu sporu kompoziciju znatno je ubrzao i nije ništa izgubila.

Orlandovo divljenje

- Kad radim obradu, sve preokrenem, do mjere da se to može nazvati mojom kompozicijom. Uvijek je to originalno, potpuno novo i neusporedivo. Te novosti usporavale su me u karijeri jer su se ljudi morali prilagoditi onome što dotad nikad nisu čuli.

S velikim ponosom ističe kako mu je maestro Orlando, jedan od najvećih mandolinista, koji svira samo klasičnu glazbu, rekao: “Ti si s mandolinom otišao naprijed najmanje sto godina i doći će dan kad će ljudi učiti to što si napravio.”

- To odlaženje ispred vremena me kočilo, ali ne i pokolebalo. Znao sam što radim, a snagu su mi davali koncerti. Zbog njih nisam bio ovisan. Publika mi je uvijek bila jako bitna. Jedan sam od rijetkih koji ide na pozornicu bez redoslijeda kompozicija. Znam prvu i zadnju, sve ostalo diktira raspoloženje u publici - ističe Aco.

’Ući ću u povijest’

Mandolinu je, kaže, puno teže svirati nego gitaru, jer ne podnosi note koje nisu čiste. Svi je sviraju s tri prsta jer je to prirodno, objašnjava, ali mali prst, tehnički teško ukrotiv, jako je bitan. Ako radiš s četri prsta, to je nešto drugo.



-Svjestan sam svojih dostignuća. Ima puno ljudi koji su uzeli mandolinu kad su me čuli. Doći će i dan kad će se moje kompozicije stručno analizirati. Bit će program za mandolinske koncerte. Kao od Vivaldija. Kad? Ne znam. Nije ni važno.

Svirat će dok bude mogao, ali za rezime nije prerano.

-Bitno je imati svoj put, svoju priču i ići naprijed, prema zvijezdama. Meni kažu, napravio si čudo, imat ćeš svoje dvije stranice u povijesti glazbe. Zar to nije veliko. Ostavljam značajno bogatstvo u jednom instrumentu. Uvrstili su me u Muzičku biblioteku u Rimu u kojoj su najbolji talijanski umjetnici svih vremena. Vrijedilo je - s ponosom kaže najbolji mandolinist na svijetu Aco Bočina.

PIŠE: DRAŽEN GUDIĆ, VIDEO: YOUTUBE

Milanska Scala

Velika želja mi je nastupiti sa simfonijskim orkestrom. To znači 90 instrumenata, dirigent i ja u sredini. U milanskoj Scali. To bi bio svjetski unikat. Za to treba izabrati pravi trenutak i čekati inspiraciju. Skladam kad mi dođe, nema matematike, ali sigurno ću to napraviti.

Želio bih nastupiti u Splitu

Žao mi je što u mojoj zemlji i mome gradu nema interesa da se čuje moja glazba. Živim i stvaram u Italiji, moja zemlja je zapravo cijeli svijet, ali korijeni su samo jedni. Valjda će se dogoditi da jednog dana održim koncert u mome Splitu, tu di san se rodija i završija školu.

Naslovnica Showbizz