Scena Showbizz

Kultni The Pogues priredili Zagrebu veselicu za pamćenje (FOTOGALERIJA)

Fotografije koje su procurile s proljetnih nastupa Poguesa u Sjedinjenim Državama, njihovi su stari fanovi zacijelo protumačili dvojako. I kao nadu za novi uzlet Poguesa i kao „zlu slutnju” da je možda Shane doživio sudbinu mnogih slavnih ovisnika kojima je, nakon  koliko-toliko uspješnog liječenja i  „skidanja” sa svega & svačega, u nepovrat otišla i negdašnja kreativnost te zgasnuo stari  stvaralački žar. 

Mada je, kazali bi zlobnici, „krasno propao za svoje godine”, bucmasti Shane MacGowan s ustima punim novih blistavih zubiju pravi je reklamni pano koji oglašava možebitni „novi početak” za ponovo okupljen band u životnoj borbi za kakvu-takvu budućnost. Doduše uz sumnjičavo podizanje obrva svih koji su svjedočili nekom od MacGowanovih „drvenih” izlazaka na pozornicu i pokušaja nastupa u stanju potpune oduzetosti poput već legendarnog zagrebačkog nastupa s The Popes na „Fiju briju”. 

Poguesi i njihov karizmatični frontman – čije je pijanstvo mitizirano koliko i tragična ovisništva trolista Morrison-Janis-Hendrix -  u dvijetisućedesete su ušli kao školarac na popravni ispit.

Posve svjesni da im je to zacijelo i posljednja moguća prilika za kakav takav prolaz koji bi pak doveo do ulaska u studio i zajedničkog snimanja novog materijala – prvog nakon 1990. 

Mitske pijanke koje su – bez obzira na poslovična pretjeravanja medija i tisuće neprovjerenih urbanih legendi s MacGowanom kao glavnim protagonistom – bile prvi pratilac sjajne glazbene karijere Poguesa, nisu naime samo umalo došle glave Shaneu već i matičnom bandu koji je bez frontmana i nadahnutog autora (a vidjelo se to i na zagrebačkom koncertu) tek još jedna osrednja družina irskih „tradicionalista” s nagnućem prema rocku.

Aktualna turneja je stoga za ponovo ujedinjen  band mnogo više od običnog „reuniona”. Ona je i za „rehabilitiranog” MacGowana – što je samo djelomično točno jer Shane nije prestao piti već „samo” pije „umjerenije” - i za ostatak banda, pravo pismo o namjerama koje daje odgovor na krucijalno pitanje: imaju li Pogues ikakvih izgleda za novi početak? Za neki budući studijski bljesak koji bi prekinuo post dugačak čak dvadeset godina. Nakon koncerta na punoj Šalati pred oko 6 tisuća posjetitelja, odgovor je „kategorično” – možda!

Početak baš i nije bio sjajan. Prva dva koncertna broja – „Streams Of Whiskey” i „If I Should Fall From Grace With God” – bila su samo sjena od studijskih izvornika sa Shaneom koji se bez snage u glasu nije mogao nadmetati s nabrijanim bandom koji ga je posve pokrivao.

Zapravo, sve je slutilo na užas  no već u trećoj skladbi, sjajnoj baladi „The Broad Majestic Shannon” stvari su se popravile a  Shane je, mada se činilo da jedva stoji na nogama, razmjerno solidno zvučao i u žestici „Boat Train” i folk baladi „A Pair Of Brown Eyes”.

Njoj je pak, baš kao i vćini skladbi,  poseban kolorit dala irska svirala Spidera Stacyja.  Uzgred rečeno, uz harmonikaša Jamesa Fearnleya, ne samo glavnog kreatora prepoznatljive zvučne slike Poguesa već i svojevrsnog „alternativnog” frontmana koji, baš kao i Fearnley koji neumorno mahnita pozornicom, scenskim muvanjem kompenzira MacGowanovu onemoćalu statičnost.

Nakon Staceyevog preuzimanja mikrofoina u „Tuesday Morning”, MacGowan – koji se do mikrofona dovlačio teškim hodom rekovalescenta – veoma je dobro izašao na kraj i s baladam „Irish Lullaby” i brzim brojem „Sunny Side Of The Street” koji je, unatoč krivom početku skladbe, baš kao i instrumental „Repeal Of The Licensing  Laws”, dodatno nabrijao ionako klučalu atmosferu u publici.

Nova pauza tijekom izvođenja instrumentala kao da je čudesno djelovala na MacGowana jer je druga polovina koncerta iz broj u broj prerastala u senzaciju. U temi „And The Band Play Dancing Matilda” MacGowan je u laganom uvodnom dijelu skladbe , praćen diskretnom harmonikom i bendžom, pokazao svu sugestivnost i emocionalnu uvjerljivost svoje vokalne „rašpe”.

Onaj znani hrapavi glas koji je uvijek objedinjavao i bohemsko-kavansku maniru folk-pjevača i beskompromisnost punkera, naprosto je dao moćni timbar preostalom dijelu koncerta.

Sjajna croonerska balada „Body Of An American”, punkoidna-folk žestica ”London Girl”, znana „Dirty Old Town”, senzacionalna himna drunk-punka „Bottle Of Smoke” te veličanstven „Sickbed Of Cuchulain”, zaključili su jednosatni  službeni dio koncerta.

Nakon ovacija raspamećene publike, uslijedila su – kao i drugamo na turneji – dva bisa. U prvom je jednako uvjerljiv Mac Gowan maestralno izašao na kraj s poletnom „Sally MacLennane”, standardom „Irish Rover” te veličanstvenom baladom „Rainy Night In Soho”: zacijelo i naboljim trenutkom koncerta. Drugi „bis” otvorila je pak „Poor Paddy On The Runaway” a zaključila žestoka feštarska „Fiesta”.  

Cijela turneja pa i zagrebački koncert Poguesa  ne mogu dakako odgovorti na pitanje mogu li i hoće li Pogues ići dalje,  ući u studio i snimiti novi album. No, fakti su fakti... Shane MacGowan danas doduše na sceni djeluje tek nešto svježije i živahnije od leša, no ona stara vokalna „rašpa” još uvijek je u stanju baš svaki broj s pečatom Poguesa pretvoriti u pučko veselje ili u eksploziju emocija. A nije li kod Poguesa uvijek bila riječ baš o tome!      

zlatko gall, foto: neja markičević / cropix
Naslovnica Showbizz