Scena Mozaik

OTOČIĆ MANJI OD BRAČA

Otišao je na najudaljeniju točku od Splita i tamo probao najluđu peku koja se radi u udubini vulkanskih stijena

OTOČIĆ MANJI OD BRAČA

Pronaći globalno najudaljeniju točku od Splita i posjetiti je, zadaća je koju je sebi zadao Jurica Galić Juka, jedan od najpoznatijih splitskih i hrvatskih pustolova i putopisaca.

Radosno ju je ispunio tijekom južnoameričke turneje, s koje se vratio prepun dojmova i s pregrštom prekrasnih fotografija, koje kani uskoro izložiti u sklopu nekoliko smotri u raznim gradovima, te plasirati u "Meridijanima", školskom časopisu pod pokroviteljstvom Ministarstva obrazovanja, s kojim uspješno surađuje.

Juka nemirnog duha, koji je široj javnosti postao poznat iz faze "Redarskih kronika" koje je pisao "iz prve ruke", to jest iz autentične optike redara, blogera i predsjednika udruge "The mladichi", već nas je počastio nizom svojih putopisnih blogova iz raznih dijelova planeta Zemlje počevši od – Balkana.

Ovaj put, pa čak i doslovno, otišao je najdalje: do mjesta za koje je izračunao da je najudaljenije od Splita, to jest na Uskršnji otok, ili Rapa Nui. To fascinantno mjesto pripada državi Čile, a osim što je najudaljenija "pošta" od Splita, od najbližega kopna udaljeno je tri i pol tisuće kilometara!

Rapa Nui je čak manji od Brača, a u gradu Hanga Roi živi tek nekih 5600 stanovnika, i to je gotovo ukupna bilanca stanovništva.
– Na ovom putovanju prevalio sam ukupno 62.510 kilometara i proveo sam 35 dana putujući, od čega 69 sati samo u zraku, u trinaest aviona.

Tijekom obilaska Južne Amerike, to jest četiri države – Perua, Bolivije, Čilea i Argentine – na desetke sati vozio sam se i lokalnim autobusima, od kojih je jedan bio najmasniji i najprljaviji ikad, onaj u Boliviji na putu za La Paz. Bio je prepun krupnih, oznojenih žena i živih kokoši; jedva sam preživio tu vožnju – u polušali će Juka, čija su putešestvija započela u Buenos Airesu (Argentina), nakon koje je odmah odletio – jer plovidba brodom bi trajala barem tjedan dana – na Uskršnji otok.

– Dakle, tamo imate svemirsku sletnu stazu Materise napravljenu za potrebe američkih eventualnih lansiranja, vulkan Rano Kao visok 324 metra i najljepšu plažu koju sam ikad vidio, Anakenu. Okupao sam se na idealnih 25 stupnjeva oko Nove godine i pritom uživao u pogledu na pet njihovih tipičnih Ahu Nau Nau Moai kipova, kojima inače Rapa Nui "vrvi" – prisjeća se Galić, te nastavlja:

– Na Uskrsnom otoku ima ukupno 887 takvih golemih kipova visokih između tri i deset metara, od monolitnih kamenih blokova. Izrađivani su kao simbol klanovskog prestiža, i zapravo su jako narušili prirodnu ravnotežu otoka i umalo preduvjete za život jer je za potrebe njihova transporta posječen gotovo cijeli šumski fond toga nevelikog mjesta optočenog morem.

A tamo gdje nema šume, više nema ni staništa za životinje. Ipak, na rečenom otoku uživao sam u peki "umu pae", ili, u prijevodu, "hrana pod zemljom". Peka na Rapa Nui način spravlja se u udubini vulkanskih stijena prekrivenih bananama (također pečenim), mesom, povrćem i lišćem. Sjajna stvar, uživao sam – odaje naš sugovornik, fasciniran i divljim konjima koje je fotografirao u slobodnom galopu otokom, kraterima uz vulkane i drugim ljepotama najudaljenije zemaljske "pošte" od svoga podmarjanskoga grada.

Avanturu je nastavio u Santiago de Chileu, u pustinji Atacama, tom prekrasnom ali neljubaznom mjestu "obrijanom" vjetrom, u kojemu su rijetki posjetitelji više stradavali od hladnoće nego vrućine(!), i prizorima kao s Marsa... Nastavio je s posjetom Boliviji, gradu Tiwanakuu, preživio "cestu smrti", a u gradu La Pazu je fotoaparatom zabilježio prodavačice "cholitas" (pandan zagrebačkim "kumicama", nap.a.) s bowler-šeširićima, to jest malim cilindrima, koje je tvornica iz Manchestera podvalila tamošnjem stanovništvu početkom dvadesetog stoljeća!

– Prije stotinjak godina cijela je serija šeširića proizvedena po premalenom kalupu za britansku gospodu, pa su u Južnoj Americi prodali priču tamošnjim "divljacima" da su takvi šeširi odraz gospoštine i zadnji modni krik. Ukratko, "uvalili" su im veliki kontingent robe s greškom, ali Bolivijkama se ta uvrnuta moda svidjela. Tako se premaleni polucilindar zadržao kao svojevrsni statusni simbol do dandanas, a nastao je i niz replika – pojašnjava Galić Juka. Dakako, uz nezaboravne pejzažne fotografije, snimio je i galeriju vrlo živopisnih portreta.

Među njima posebno mjesto zauzima i slika djevojčice-vuka s rukama starice, snimljena u Peruu.

– Tamo puše tako jaka bura da sasvim mala djeca imaju skoro crne i naborane ruke, te vučji, divlji izraz lica. No, ljudi toga kraja zdravi su i dugovječni, unatoč navadi da žvaču lišće koke, inače u legalnoj prodaji. Služi im, među ostalim, da lakše podnesu visinsku bolest i dobiju "injekciju" energije. Kod strastvenih žvakača, međutim, stradaju zubi – primjećuje Juka, povjerivši da je i sam posegnuo za tim zelenim stimulansom kad se uspinjao na pet tisuća metara visoku, čudesnu "rainbow mountain". I u Peruu, surovom i prekrasnom stočarskom kraju, uživao je u mesu i ribi, ali i – pečenom zamorcu...

– Cuy je španjolski naziv za zamorca, a pečeno meso su mi utrapili na ulici. Moram priznati da je bilo ukusno, kao piletina – s osmijehom će Juka, osobito ponosan što je posjetio u istoj zemlji i stari grad Inka Machu Picchu.

Zanimljivo je reći da je doslovce dvadeset dana prije puta počeo učiti španjolski, a svaka naučena riječ mu je zlata vrijedila...
– Engleski je u državama koje sam posjetio beskoristan jezik. Osnovno znanje španjolskog me spasilo – priznaje naš sugovornik.

A na španjolskom je razgovarao čak i s ljudima našeg podrijetla, to jest većinom Hrvata, trećom generacijom iseljenika koji su mu na dalekom kontinentu pružili gostoprimstvo.

– Spavao sam kod Bračanina Teodora Martinića i drugih dragih prijatelja kojih je Punta Arenas pun. Tamo groblja vrve našim prezimenima: Milović, Cvitanović, Slavić, Bezmalinović... Hrvatska zajednica broji više od sedam tisuća ljudi.

A nakon Perua, Juka ponovno nije odolio sirenskom zovu Čilea i tamošnjega nacionalnog parka u Patagoniji Torres del Paine.
– Simpatično je što na ulazu u takve parkove stoje upozorenja na pume – s osmijehom se prisjetio još jednog detalja Juka.

Naslovnica Mozaik