Scena Mozaik

ZDRAVLJE

Livia Puljak: Iskustvo liječnika nije ‘sveto pismo’

ZDRAVLJE

Pacijent treba biti u središtu zbivanja kao ravnopravan partner. Neka se dobro informira i neka ne prihvaća mišljenja zdravstvenih radnika koja se temelje samo na izjavama ‘prema mom iskustvu’

Pacijent treba najbolju moguću terapiju, no kako može biti siguran da je lijek koji uzima zaista najbolji za njega? Rješenje dvojbe leži u objektivnom ili nepristranom testiranju, odnosno u potrazi za odgovorima na pitanje “Gdje su dokazi?”. To je naslov knjige koju je prevela i uredila dr. sc. Livia Puljak, profesorica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, a koja na jednostavan i širokoj publici vrlo dostupan način progovara o ovoj temi.

Ona je 2008. godine osnovala organizaciju Hrvatski Cochrane ogranak koja se bavi promicanjem medicine utemeljene na dokazima, a upravo na tom tragu je i njezin angažman oko izlaska knjige “Gdje su dokazi?” grupe autora (Evans, Thornton, Chalmers, Glasziou). Promocija knjige održana je u Splitu u Kinoteci “Zlatna vrata”.

Koje bi uopće bile posljedice pacijentova uzimanja terapije koja nije propisno provjerena?

- Poruka ove knjige je da se terapije koji nisu propisno provjerene i za koje ne znamo jesu li učinkovite ili sigurne ne bi smjele propisivati. Ako ljudi uzimaju terapiju koja nije učinkovita ili sigurna, mogu narušiti svoje zdravlje, a istodobno ne dobivaju terapiju koja bi im zaista mogla pomoći. No, to nije i jedini problem. Ako se propisuju neučinkovite ili nesigurne terapije, uzaludno se troši novac iz zdravstvenog sustava. Knjiga također upozorava da ne trebamo slijepo slijediti autoritete nego tražiti dokaze, a zna se što je to u medicini pravi dokaz, kako se provjerava je li terapija sigurna i učinkovita i gdje možemo pronaći dokaze za to.

Opasna tradicija

Kako je uopće moguće da terapija koja se propisuje pacijentima nije utemeljena na dokazima?
- Mnoge terapije se baziraju na tradiciji, propisuju se jer su tako radili i neki drugi ljudi prije nas. Dio liječnika zbog zauzetosti ne prati najnovije dokaze i istraživanja, odnosno novije spoznaje o lijekovima, a postoje i istraživanja koja su loše napravljena. Dakle, niz je razloga zbog kojih se u praksi pacijentu propisuju terapije koje nisu dovoljno učinkovite i istražene. Veliku ulogu u cijeloj priči ima i farmaceutska industrija koja promovira terapije i istraživanja koja su njoj u interesu, a ne nužno i u interesu javnosti.

Pojedini pacijenti kada se suoče s nesavršenošću službene medicine izlaz traže u alternativnim načinima liječenja. Koliko je ta praksa opasna?

- Konvencionalna medicina nije savršena i možemo naći brojne mane terapijama koje se danas koriste, ali neosporna je činjenica da ljudi žive sve duže, a to uglavnom možemo zahvaliti napretku medicine. Također, iako postoje bolesti za koje nema lijeka, pacijenti koji boluju od njih žive bolje nego prije jer uzimaju lijekove za ublažavanje simptoma što im povećava kvalitetu života. Modernu medicinu, dakle, možemo kritizirati, ali moramo joj odati i dužne zasluge za sve ono što je u njoj učinkovito. Međutim, ako ljudi idu iskušavati alternativne metode liječenja, moraju znati da te metode nisu nimalo istražene ili jako malo. U toj domeni, nažalost, ima puno šarlatanstva i puno ljudi koji bi trebali kazneno odgovarati jer je po zakonima naše zemlje nadriliječništvo kazneno djelo. Lažni autoriteti se u sivoj zoni nameću ljudima i naplaćuju im neučinkovite “terapije” za teške bolesti, obećavajući im čuda, a čuda zapravo ne postoje.

I biljka je ‘kemija’

Ljudi vjeruju da im odlazak u stručnjaka za homeopatiju ili travaru ili, pak, na reiki tretman ne može škoditi.
- Problem je što o alternativnim metodama gotovo ništa ne znamo, ne znamo jesu li učinkovite ili su štetne. No, ako se nešto ne nalazi u okvirima konvencionalne medicine, možemo biti sigurni da nije dovoljno istraženo. Evo, uzmimo na primjer problem tzv. ljekovitih čajeva koji se reklamiraju kao učinkoviti za neke probleme. I onda ljudi kažu: “Neću uzimati kemiju, nego ću radije uzimati biljku.” Međutim, i ta biljka ima aktivne sastojke koji su također kemijski spojevi. Dakle, bez obzira uzimaju li tabletu ili biljku, ljudi uzimaju kemiju. Ali ako uzmete tabletu, onda znate u kojoj je dozi ona najdjelotvornija, znate u kojoj dozi izaziva nuspojave, i slično, a za taj čaj ne znate koliko ga trebate uzeti, koji su njegovi aktivni sastojci, kad vam eventualno može naštetiti.

Jedan od principa koji knjiga promovira kaže da veća količina lijeka nije nužno bolja za pacijenta. Što to znači?

- Ljudi su često u zabludi, pa iz nekog razloga odluče uzimati, na primjer, dvije tablete umjesto propisane jedne. Međutim, doza je uvijek određena s razlogom. Neka terapija u većoj dozi može biti i otrovna. Više terapije ne znači i bolji učinak.

Danas postoji i tendencija da se određena stanja što prije otkriju i dijagnosticiraju pa se građani pozivaju na mamografije ili preglede prostate. No, u knjizi se upozorava i na moguće probleme ovih praksi. O čemu je riječ?

- Rano otkrivanje bi trebalo raditi ako imamo učinkovitu pretragu, koja je povoljna, odnosno može se upotrijebiti na mnogim ljudima, koja je jednostavna, ali i ako imamo i načina da tu bolest izliječimo u ranoj fazi. No, tu postoji više problema, na primjer, neku bolest možemo otkriti u ranoj fazi, ali pitanje je koliko ljudi treba pregledati da bi se otkrio jedan slučaj. Problem je što i neke metode otkrivaju veliki broj karcinoma koji nikada u životu čovjeku ne bi uzrokovali probleme, niti bi ubili pacijenta. Takav je slučaj s nekim karcinomima na dojki ili prostati.

’Krhko’ biće

Konkretno, je li opravdano pozivanje na masovne mamografske preglede?
- Kod mamografije postoji i druga strana medalje jer se otkriva veliki broj benignih promjena koje nikada ne bi prouzročile bolest, ali njihovo otkrivanje uzrokuje psihičku patnju jer žene misle da su bolesne. Danas imamo sve više dokaza da je korist od mamografije vrlo upitna. Ljudi koji promoviraju mamografiju obično govore samo o njezinim pozitivnim stranama. No, nemamo pouzdanih dokaza na temelju kojih se opravdava tako široki probir u našem okruženju. Žene se trebaju raspitati kod liječnika i koje negativne posljedice to rano otkrivanje može imati.

Ako pacijent ima dvojbe oko terapije koja mu je propisana, što biste mu vi savjetovali da napravi?

- Savjetovala bih mu neka se dobro informira i neka ne prihvaća mišljenja zdravstvenih radnika koja se temelje samo na izjavama “prema mom iskustvu” jer iskustvo se uvijek treba kombinirati s najboljim dokazima iz literature. A onda na temelju prikupljenih informacija i svojih želja u razgovoru s liječnikom neka donese odluku.

Ovim se otvara i pitanje prava pacijenta na punu istinu o njegovoj terapiji i dijagnozi. Zašto je to uopće još uvijek aktualno?

- U medicini još uvijek postoji zaštitnički stav prema pacijentu koji se doživljava kao krhko biće koje ne može podnijeti informacije, posebice informaciju da umire ili da su neke terapije dvojbene i da o njima ne znamo dovoljno. Takav stav prema pacijentu trebamo promijeniti. Pacijent treba biti u središtu zbivanja kao ravnopravni partner, a ne samo pasivni primatelj informacija od kojega se očekuje da provede nešto što autoritet kaže da bi trebalo provesti.

SINIŠA JOVIĆ
BOŽO VUKIČEVIĆ/CROPIX

Smrtonosni savjet dr. Spocka

Neki savjeti u medicini su se duboko ukorijenili iako su se na koncu pokazali potpuno pogrešnim.

- Da. Takav je slučaj, na primjer, s knjigom američkog pedijatra dr. Spocka koja se pojavila 1950-ih godina i postala vrlo popularna. U njoj je dr. Spock dao jedan savjet koji je zvučao dosta logično, preporučio je, naime, da se novorođena djeca stave spavati na stomak jer ako spavaju na leđima i povrate mogu se ugušiti. Osim toga, pisao je da su djeca sklona okrenuti glavu na jednu ili drugu stranu pa im glava može postati asimetrična. Međutim, s vremenom se njegov savjet počeo dovoditi u vezu s povećanim brojem tzv. smrti u kolijevci. Bilo je potrebno 40 godina da se u propisno provedenim istraživanjima napokon iskristalizira činjenica da je njegov savjet bio smrtonosan.


Naslovnica Mozaik