Scena Kultura

udarac - prva predstava PlayDrame

Na početku bijaše nasilje: poučna predstava novog splitskog teatra

udarac - prva predstava PlayDrame

Dokumentarna drama u režiji Martina Kočovskog i izvrsnoj izvedbi glumaca zadovoljila je kao praizvedba novog komada, kazališta i kao edukativni projekt

Novoosnovano splitsko kazalište PlayDrama otvorilo je sezonu na sceni GKL-a dokumentarnom dramom ”Udarac” njemačkih autora Andresa Veiela i Gesine Schmidt, u režiji Martina Kočovskog. Za početak − koji je izazvao izniman interes publike − odabran je u nas rijetko viđen žanr dokumentarne drame s mučnom temom nasilja među mladima, koje je rezultiralo brutalnim i bešćutnim ubojstvom.

Dokumentarna drama s doslovnim iskazima stvarnih osoba posljednjih je godina opet doživjela procvat na zapadu, čak se govori i o zasićenju tamošnje publike, dok se u našem teatru slobodno može nazvati novinom; nažalost, odabrana tema odavno nam nije nova.

U posljednje se vrijeme u Hrvatskoj dogodilo nekoliko ubojstava među mladima “iz zabave i dosade” i evidentirani su deseci slučajeva zlostavljanja, premlaćivanja i iživljavanja. Uz to, nasiljem se bave brojni dokumentarni filmovi, tema je to gotovo svake istražiteljsko-forenzičarske serije i obvezan začin u dnevnim vijestima, da se čini kako postajemo imuni na njih − masakri u školama već su puno puta viđeni, a javnost zainteresirano strigne ušima jedino na “masnije” priče, poput onih o očevima monstrumima koji su dvadeset godina silovali zatočene kćeri.

U tom okviru i “Udarac” s glasovima sudionika zločina i njihovih roditelja donosi poznate, ali redovito zanemarivane podatke da prvu dozu alkohola djeca redovito dobivaju od roditelja, da žrtva nasilja i sama postaje nasilnik i da se u obiteljima u kojima izostaje komunikacija događaju gadne stvari.

Međutim, u ovom su tekstu puno upečatljiviji vapaji za stabilnošću i smislom iz usta onih koji se naizgled najupornije opiru društvenim normama: oni žele pripadati nekome i biti voljeni; imati svoje mjesto u društvu, doživjeti priznanje, utjecati na događaje i djelovati. Nema li prilike da se te potrebe zadovolje na kvalitetan način, velika je mogućnost da će pripasti prvom čoporu koji ih prihvati, opiti se i nekome razbiti glavu da bi se nešto događalo.

Dramaturg preširoke ruke

Mladi makedonski redatelj Kočovski, prema vlastitim riječima protivnik klasičnoga kazališnog postupka s uvodom, zapletom i kulminacijom, postavio je komad davši jednom paru glumaca, Snježani Sinovčić-Šiškov i Trpimiru Jurkiću, glasove roditelja ubojice i žrtve, dok je mlada generacija, Lana Hulenić, Anastasija Jankovska, Marko Petrić i Duje Grubišić, predstavila likove sudionika u zločinu, svjedoka i ispitivača.

Zasićenost bizarnim i okrutnim vijestima koje se gotovo pretvaraju u zabavljački program zgodno je oslikana uvođenjem voditeljske uloge uz glazbenu podlogu iz crtića, a kulminacija se ipak nametnula sama po sebi u stravično mirnom momentu kad ubojica bez kajanja i osjećaja odgovornosti iskazuje kako je ubio poznanika, inače predmet opće sprdnje.

Događaj koji se zbio na prostoru bivše Istočne Njemačke redatelj je malo začinio asocijacijama na naš prostor − uz glazbena rješenja Nenada Šikova − a time i otvorio nova vrata za brigu jer, ako i mi imamo slične utege iz dalje prošlosti i sve nesigurniju budućnost, možemo nabrojiti još lijep broj friškijih trauma koje se samo gomilaju.

Drama “Udarac” nije, međutim, bez manjkavosti − preduga je i na trenutke naporna zbog galame i kakofonije uz doslovno ponavljanje nekih scena koje je dramaturg Ivan Jerčić ipak mogao objediniti ili ukloniti. Pročišćenija, imala bi i puno veći efekt. Kostimi Sonje Obradović sugerirali su zatvorsku uniformiranost, a scenograf Ozren Bakotić maksimalno je iskoristio velike mogućnosti scene lutkarskog teatra.

Snježana Sinovčić-Šiškov i još izraženije Trpimir Jurkić ostvarili su izvrsne transformacije uskačući iz jednog lika u drugi, a i mlađi dio ekipe slijedio ih je energično, po potrebi i “nabrijano”, ali i s finijim psihološkim nijansama. “Udarac” svakako nije samo nova dramska premijera i predstavljanje novog teatra, nego i ozbiljan edukativni projekt koji bi upravo zbog mučnih momenata mogao imati nekih pozitivnih posljedica.

Nije mu namjera nuditi rješenja i recepte, ali trebao bi potaknuti na razmišljanje i osvješćivanje jer je u čitavom djelu upravo zastrašujuće evidentan nedostatak jednog i drugog kod svih sudionika događaja. Svi bi oni rado opet uspostavili kakvu-takvu harmoniju, ne videći svoju ulogu u njezinu rušenju.

jasmina parić
snimio: Feđa Klarić / CROPIX

 

Mirjana Nazor: Poticaj

“Predstava je iznimno aktualna i vrlo zanimljivo realizirana, možda malo prerazvučena. Međutim, važno je i kome je namijenjena. Za odrasle je gledatelje svakako poticaj za ispitivanje savjesti kad je u pitanju odnos prema vlastitoj djeci. Za mladu bi publiku pojedini dijelovi predstave mogli biti i poticaj za imitiranje takvog neprihvatljivog ponašanja. Mladi ne prihvaćaju uvijek naše poruke onako kako bismo mi to željeli”, kazala je poznata psihologinja.

Mirko Petrić: Urbano

“Osobita je vrijednost ove predstave produkcijski model na temelju kojega je nastala, a koji svakako pridonosi obnovi urbanosti grada Splita. O kazališnim sredstvima kojima su redatelj i glumačka postava obradili aktualnu, ali i već pomalo trivijalnu temu geneze nasilja u suvremenom društvu, dalo bi se dugo raspravljati. No, odlično je već i to što napokon nakon neke kazališne predstave nastale u Splitu imamo o čemu raspravljati”, rekao je splitski sociolog.

 


 

Naslovnica Kultura