Scena Kultura

GLUMICA OD POVJERENJA

Nadia Cvitanović, ponajbolje čuvana tajna hrvatskog filma: Mogu se zamisliti i u Hollywoodu i na Trećiću

GLUMICA OD POVJERENJA
Mogu se zamisliti na otoku poput Trećiča kad odem u penziju, ali za sada se držim asfalta. A u Hollywoodu ili nekoj stranoj (ko)produkciji? Da, jer su balkanske glumice i glumci sve zanimljiviji stranim filmašima i postoje platforme koje nam omogućuju da se povežemo.

Otkrivena je ponajbolje čuvana tajna hrvatskog glumišta. Njezino ime je Nadia Cvitanović, ona izgleda kao sestra ili rodica Adele Exarchopoulos i možete je od četvrtka gledati u “Osmom povjereniku“. Splićanka koja je diplomirala Akademiju u Sarajevu zabilježila je samo jednu malu ulogu u dugometražnom filmu. Bila je to uloga u “Smrti u Sarajevu“ Danisa Tanovića. Nakon toga, još uvijek na početku karijere, friška diplomantica Nadia je već odigrala jako lijepu glavnu žensku ulogu u filmu Ivana Salaja, onu ukrajinske prostitutke Julije.

Bili ste spremni takoreći i statirati na “Osmom povjerniku“, a na kraju ste dobili ulogu bez audicije. Jeste li očekivali ovakav razvoj događaja? Kakva vam je reakcija bila kad vam je uloga ponuđena?
- U to vrijeme ja sam taman diplomirala i živjela na relaciji Split-Sarajavo. Imala sam živu predstavu u Sarajevu. To je bila moja diplomska predstava “Jača“ koju sam igrala sa kolegicom Armom Tanović, a radili smo je po uzoru na Bergmanovu “Personu“. Htjela sam se vratiti i raditi u Hrvatskoj. Prijateljica mi je rekla da Ivan Salaj snima film te da je radnja smještena u Dalmaciji. To su bile jedine informacije kojima sam raspolagala.

Dobila sam njegov mail, poslala sam mu CV, fotografije i jedan kratki film koji sam radila za vrijeme studija, pitala sam ga da mi da priliku da izađem na audiciju. Nisam puno očekivala, nisam očekivala ni da će mi odgovoriti. Mail je stigao jako brzo, uputio je o čemu se radi film, tj. da snima “Osmog povjerenika“, da će raditi audiciju i da će me sigurno pozvati na istu. Taj isti tren pohitala sam u knjižnicu i posudila knjigu jer je do tada nisam čitala.

Nekoliko dana nakon razmjene mailova Salaj i nekoliko kolega su došli u Split tražiti lokacije, ja sam, srećom, bila u Splitu i našli smo se. Razgovarali smo o liku, filmovima, posebno o “Pravoj romansi“ koju obožavamo, a Alabama Whitman je bila jedna od referenci za moj lik Julije. Prošlo je par dana od toga upoznavanja i samo je stigao mail: “Odlučih da nema audicije. Dođe mi ko da tražim kruha preko pogače, a i nema smisla protiv intuicije bez razloga. Ukratko, počni učit ukrajinski.“

Kako vam je bilo učiti ukrajinski jezik za ulogu i kako ste ulozi pristupili?
- Preko zajedničkih prijatelja došla sam do cure koja je završila ukrajinski jezik na filozofskom fakultetu u Zagrebu, ona je pomogla da ga savladam jezičnu barijeru. Najbitnije je bilo pronaći ritam govorne radnje. Postojala je još jedna dodatna okolnost, a to je njezin život s bosancem Selimom. Tako da je postojalo poznavanje bosankog jezika. U radnji filma Selim i Julija se skrivaju na Trećiću i on je jedini čovjek s kojim ona komunicira uopće, pa su napravili kombinaciju ukrajinskog i bosanskog jezika. A da bih pronašla unutrašnji život tog lika čitala sam ispovijesti djevojaka koje su preživjele “human trafficking“ i gledala dokumentarce na istu temu.

Vaš lik je promijenjen u odnosu na roman Renata Baretića, od Bosanke Zehre do Ukrajinke Julije. Kako je Renato reagirao na to? Je li vam svejedno dao blagoslov i odriješene ruke prilikom kreiranja lika?
- Sve izmjene koje su se dogodile u scenariju konzultirane su s Renatom i sve je odobrio. Renata sam upoznala nedavno, pohvalio je film, ulogu, ostale kolege i mene. U principu to nam je bio najveći kompliment i najbolja potvrda da smo napravili odličan posao jer ako je pisac zadovoljan, to znači da smo do kraja ispoštovali njegovu ideju, misao i senzibilitet. Baš sam ponosna zbog toga.

A redatelj Salaj?
- Salaj je svim glumcima bio maksimalna podrška pri kreiranju likova. Uzmite u obzir da nismo imali ni jednu probu prije snimanja, nismo imali vremena za nikakve analize i traženja. On pokazao veliku strast, vjerovanje i ljubav prema toj priči. Mi smo se samo nakačili i dali sve od sebe. Ne samo glumice i glumci, već cijela ekipa.

Je li vam uopće paše improvizacija ili se volite držati scenarija/uputa?
- Kombinacija jednog i drugog. Ne možeš improvizirati ako ne znaš gdje improvizaciju želiš dovesti, koje su date okolnosti, što je tema i ideja scene i što to sve skupa znači za cjelinu.

Kako vam je bilo naći se rame uz rame s iskusnijim glumcima, poput Frane Maškovića, Gorana Navojeca, Borka Perića…?
- Najveće blago u njihovom odnosu prema meni bilo je to što u ni jednu trenutku nisu dopustili da pomislim da imam manje iskustva ili znanja od njih. Držali su me kao sebi ravnopravnu kolegicu. To je meni dalo samopouzdanja da prebacim više i dalje u glumačkoj igri. Bolje od toga - ni ne može, ne postoji. Hvala, momci!

Mašković opisuje “Osmog povjerenika“ kao spoj Smoje i Marqueza. A vi?
- Slažem se s Franom, ali dodala bi još Juana Rulfoa i Jorgea Luisa Borgesa. Rulfov “Pedro Paramo“ i Borgesov “Alef“ žanrovski pripadaju magičnom realizmu i neodoljivo podsjećaju na “Osmog povjerenika“.

Bojite li se usporedbi između knjige i filma? Je li baš uvijek knjiga bolja?
- Ne bojim otkad znam da je Renato zadovoljan. Priznajem, bojala sam se u početku. Teško je napraviti filmsku adaptaciju bilo kakve knjige, pogotovo ovako dobre knjige. Npr. Kubrick je tu bio pametan, za njega se kaže da je uvijek uzimao osrednje knjige da bih napravio odlične filmove.

Sjećate li se trenutka kad ste prvi put pročitali roman?
- Sjećam se. Zanimljivo je to što se, kad pomislim na knjigu, sjetim upravo tog trenutka ili osjećaja koji i sada nakon dugo vremena ne jenjava. Ne mogu ga artikulirati jednom riječju, to je kombinacija topline, radosti, nade i inspiracije.

Koliko je i kako po vama roman društveno-politički još uvijek relevantan, 15 godina od objave? Je li Trećić Hrvatska u malom?
- Društveno-političko okruženje nekog prostora, po meni, najviše se očituje u mikro kozmosima kao što je Trećić. Žalosno je što su teme od prije 15 godina još uvijek aktualne jer ukazuju na nikakav napredak nas kao društva, ali druge strane, neke pozitivnije, možemo to protumačiti i kao svevremenost romana, ali to je kompliment Baretiću kao piscu, ne nama kao društvu.

Kako vam je bilo snimati na Braču? Jesu li vam Bračani opovrgli šrktost iz viceva?
- S punim uvjerenjem obećavam da to nije tako. Takvo gostoprimstvo nisam nikada doživjela.

Je li vam snimanje neke scene posebno ostalo u sjećanju?
- Jedna od lokacija na Braču bila je kuća koja se nalazila dalje od svih ostalih lokacija, tu sam snimala većinu svojih scena. Dogodio se mali problem, pala je velika kiša i odronilo se pola ceste do te kuće. Kombiji s opremom nisu mogli doći do lokacije, pa smo izgubili cijeli dan snimanja. Slijedeći dan smo trebali snimiti sve scene za taj dana i onaj koji smo izgubili, uspjeli smo. Po rasporedu su bile predviđene moje glumački najekstremnije scene. To pamtim kao najveći izazov.

Biste li se mogli zamisliti na utopijskom Trećiću?
- Mogu se zamisliti kad odem u penziju, ali za sada se držim asfalta.

A u Hollywoodu ili nekoj stranoj (ko)produkciji?
- Da, jer su balkanske glumice i glumci sve zanimljiviji stranim filmašima i postoje platforme koje nam omogućuju da se povežemo.

Koliko pratite film i jeste li često u kinu?
- Intenzivno pratim domaće i strane filmove, trudim se da ih što više gledam u kinu zato jer volim taj koncept mračne prostorije, velikog platna, kolektivnog iskustva i doživljaja s potpunim strancima.

Imate li neke favorite među glumcima, redateljima i filmovima, starije i novije?
- Od novijih filmova izdvojila bih “Tijelo i dušu“, “Projekt Florida“, “Bez ljubavi“, “Kvadrat“, “Skrivenu ljubav“, “Bježi!“ i “Tri plakata izvan grada“. Omiljene glumice: Cate Blanchett, Marion Cotillard, Emily Watson, Catherine Deneuve. Glumci: Denise Lavant, Buster Keaton, Paul Dano. Redatelji/ice: Claire Denis, Leos Carax, Wes Anderson, Ulrich Seidl, Robert Altman, Krzysztof Kieslowski. Od starijih, sve filmove ovih glumica, glumaca, redatelja i redateljica.

Za koga, recimo, od glumica navijate da osvoji ovogodišnju nominaciju za Oscara?
- Frances McDormand za “Tri plakata izvan grada“.

O usporedbi s Adele Exarchopoulos

Iznenadila me vaša usporedba s Adele, češće se događa da me povezuju s Leom Seydoux. Svakako, obje su genijalne glumice, hvala Vam na komplimentu.

Šišanje i bojanje kose za 'Povjerenika'
U filmu imate kraću kosu i odjeveni ste u trenirke itd., za razliku od photosessiona za “Slobodnu“…
- Prije snimanja filma imala sam dugu plavu kosu. Zbog transformacije ošišali su me na kratko i obojali kosu u smeđe. Julija u principu nosi Selimovu robu zato jer nema svoje, kad su bježali nije se stigla spakirati (smijeh). Inače, volim elegantnu odjeću, ali moram se u tome i udobno osjećati.

Naslovnica Kultura