Scena Kultura

OSAMDESETE KAO STRAVA I UŽAS

Mislav Pasini, splitski žanrovski pisac i autor 'Zimske priče': Moderno društvo je renesansa horor žanra

OSAMDESETE KAO STRAVA I UŽAS
Horor je nešto u čemu se zrcali svijet. Horor je u svojoj namjeri predvidio budućnost ljudske svijesti, jer kada čovjek čita crnu kroniku biva mu jasno da radnja jednog 'Kad jaganjci utihnu' itekako postaje stvarna. Zapravo, na ironičan način moglo bi se reći moderno društvo jest renesansa horor žanra, jer otpadaju čudovišta i utvare, a u centar zbivanja dolazi sam čovjek, pa se zaključak nameće sam.

Specijaliziran za stravu i užas, splitski žanrovski pisac Mislav Pasini vratio se hororskim počecima nakon predaha sa knjigama “Baba mi je Maur“ i “Urghove kronike“. “Zimska priča“, nadnaslovljena sa “jeza mojih sjećanja“, Pasinijev je sedmi roman i povratak filmskom ili filmičnom hororu po kojem je “snimio“ svoje prve knjige “Blackout“, “Mrtva straža“, “Sumrak razbijenog uma“ i “Točna dezorijetacije“. U “Zimskoj priči“ žanr horora se prelama preko dječjih ili mladenačkih avantura osamdesetih o odrastanju i sazrijevanju skupine prijatelja.

Vaš roman stiže na tržište u pravo vrijeme, na visoko podignutom valu nove filmske ekranizacije romana “Ono“ Stephena Kinga i serije “Stranger Things“. Jeste li slutili dobar tajming pišući roman?  
- Da, baš sam i sam o tome pomislio. Inače veliki sam fan Stephena Kinga, dapače još od srednjoškolskih dana kada sam grabio na engleskom sve što se od njega nabaviti dalo, jer prevedenih knjiga do tada nije bilo, ako ne računamo “Carrie“ u izdanju nekadašnje “Bigz Duge“ ili “Isijavanja“ u izdanju zagrabačke “Mladosti“. Tako da je tadašnja “Nesanica“, mislim njegovo prvo izdanje u ediciji “Algoritma“ bilo poprilično uzbuđenje za mene. Negdje u sebi želio jesam napisati svoj roman na tragu “It-a“, jer svatko na to ima pravo, naravno sa sjećanjima na djetinjstvo koje nije uključivalo tehnikalije našeg novog doba, mislim na mobitele, gadgete i slično.

O tome baš i pišem u svom romanu, jer tamo opisujem radnju unutar dekade osamdesetih godina prošlog stoljeća. Teško je reći jesam li baš pogodio pravo vrijeme za knjigu, osobno, onaj pravi objektivni odgovor bio bi da jesam! Ali, stvari nisu nikada tako jednostavne i ne dolaze na prvu ruku. Taman u vremenu kada sam predao roman “Urghove kronike“, izdavač mi je rekao da bi mogli nastaviti suradnju i to se i dogodilo, jer “Kronike“ su se za ove naše uvjete pokazale jako dobrom knjigom i onda mi je izdavač ponudio ono što je obećao.

Trebao sam po narudžbi napisati teen roman, a ruke su mi pri tome bile otvorene. Imao sam ideju već dugo vremena, a kada dobiješ vjetar u leđa, onda je lako. “Zimsku priču“ počeo sam pisati pred nešto više od godine dana, dakle “It“ je još bio u produkciji. No, i bez obzira na to, uvijek ću reći da je utjecaj Kinga na mene bio velik.

“Zimska priča“ je “Stranger Things“ na hrvatski način s puno lokalnih posveta djetinjstvu u osamdesetima – vaši klinci brišu vrh nosa poput Brucea Leeja i pokazuju odlučnost Stalloneova Ramba, tu su prvi VHS rekorderi, “ponice“ i “pljuce“ na bobice, radi se “indijanska vatra“, “Petit“ keksi se umaču u mlijeko, a stripovi razmjenjuju kraj kinoplakata. Mislite li da će knjiga za čitatelja imati ulogu kolačića “Madeleine“ ili “Petit“ keksa?
- Pogodili ste metu ovom primjedbom. Da, to bi bio “Combray“ s mislima daleko unazad, ali zabavan “Combray“, daleko od onog pravog monološko asocijativnog romana, jer “Zimska priča“ je u prvom redu roman koji ima težnju da zabavi. Da, sve to je utkano u ovu storiju. Ponekad zatvorim oči i imam osjećaj, ove 43 godine života prošle su mi brzo, čak i prebrzo, a događaji koje sam proživio ponekad mi se vrte pred očima baš kao da su bili jučer. Stoga se ponekad preplašim da je gotovo i da mi je malo ili premalo vremena ostalo, i zato sam odlučio napisati ovu knjigu. Bruce Lee, njegovo brisanje vrha nosa, kupnja prvog VHS rekordera, Stalloneov Rambo, koji je bio i ostao ikonom mog djetinjstva, “ponice“ i “pljuce“ i u konačnici stripovi, a njih se nisam ostavio ni do današnjih dana.

I, naravno, filmovi. Odlazak u kino za mene je predstavljao prozor u vanjski svijet, svijet koji još nisam bio upoznao. Kino je bilo nešto tako snažno, jednako snažno u onoj mjeri koliko današnjim klincima znači internet. A kino je za mene značilo i ulazak u svijet mističnosti horor žanra. Prvi film koji sam odgledao u kinu, sam, bio je horor.

U vašem sjećanju na djetinjstvo definitivno prednjači jeza, odnosno odrastanje uz “Ostrvo smrti“, “Krvavu plažu“, “Psiho 1&2“, “Petak 13.“… Koliko je horor kao žanr bitan u formativnim godinama i je li uputno gledati strašne filmove u kinu koji svojim sadržajem nisu namijenjeni mlađima od 18 “kroz rukav jakne“?
- Da, etičko pitanje koje povlači stotine odgovora i suprotstavljanja za sobom. “Humonguos“ ili “Ostrvo smrti“ kako je bilo prevedeno jedan je od onih filmova koji su me šokirali u najranijem dobu, no ja na to gledam ovako: svakome treba dati priliku da pogleda određene stvari pa da sam prihvati voli li on to ili ne. Kao dijete kretao sam se u društvima odraslih koji su često prepričavali horor filmove koje su gledali u kinima, i jednostavno, htio sam ih pogledati i sam.

Nisam nostalgičar pa da mogu reći da je nekada je bilo bolje, no horori iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih naučili su me nečemu, a to je ne vjeruj strancima, uči se da je društvo licemjerno, zauzmi stav u kriznim situacijama i, na kraju krajeva, shvati da nitko nije ni približno dobar kakvim ti se predstavlja. Trebaju li klinci gledati horore? Vremena su se promijenila. Ja svom djetetu ne bih dao da gleda serijal “Slagalica strave“ jer potencijalno onakve scene izokreću vrijednosti, a ubojicu se prihvaća kao novog Krista koji grijehe drugih iskupljuje nasiljem nad žrtvama. Sve se promijenilo, i jedan “Caligula“ je u osamdesetima imao uputu da se film ne preporučuje mlađima od 18, a današnje konzumerističko društvo poziva sve generacije u mrak kinodvorane. Iskreno, daleko sam veći fan “Kruga“, daleko veći od svih ovih novih horora koji su se proizveli u novije vrijeme.

Dakle, horor je dobra priprema za užase svijeta odraslih?
- Apsolutno. Horor je nešto u čemu se zrcali svijet. Horor je u svojoj namjeri predvidio budućnost ljudske svijesti, jer kada čovjek čita crnu kroniku biva mu jasno da radnja jednog “Kad jaganjci utihnu“ itekako postaje stvarna. Zapravo, na ironičan način moglo bi se reći moderno društvo jest renesansa horor žanra, jer otpadaju čudovišta i utvare, a u centar zbivanja dolazi sam čovjek, pa se zaključak nameće sam.

Priča je smještena uoči Božića. Koliko horor i božić idu zajedno? Jer, poznatiji je za filmske komedije...
- Horor i Božić idu zajedno kao jing i jang, onako kao dobro i zlo. Vjeruješ li u dobro, onda moraš vjerovati da postoji i zlo, pa od tog dobra očekuješ zaštitu, a sve to skupa izrodilo je i odličnu priču o Krampusu!

Kako ste vi uspjeli postaviti “jezu na neko nevidljivo mjesto“? Odnosno, mora li horor pisac držati jezu na vidljivom mjestu i vjerovati u Baba Rogu?
- Kada pišem priču, gradim likove na podlozi nekakve urbane legenda koju ti likovi moraju istražiti. Time sam se barem vodio dok sam pisao ovaj roman, a opet, s druge strane, bitno mi je da likovi budu stvarni i da radnja svojim smjerom ne odskače od očekivanog životnog tijeka. Gradim likove i onda među njih ubacujem svoju Baba Rogu, a kada likovi bivaju realistični, realistično je i ono u što oni vjeruju. To je najbolji pristup temi horora koju se želi smjestiti u svakodnevni društveni svijet.

“Danas dok pišem ova sjećanja jasno što se krilo u toj kući i što je poručivala svojim vizijama (budućnosti“). Krije li “Zimska priča“ društveno-političku alegoriju?
- Nažalost, da. Da ne otkrivam previše, priča se odvija u osamdesetima. Dječaci su u priči međusobno najbolji prijatelji i oni su nerazdvojni, no tamna sjena spustila se nad njih i s vremenom jedni drugima postaju stranci. U priči, oni su različitih nacionalnosti, no oni su prijatelji, a život ih razdvaja na vrlo čudan način. Društveno-politička alegorija je tu jasna, no čita se među redovima.

Je li današnje društvo živi u horor žanru?
- Da, užasnula me vijest kada je dekapitiran Amerikanac James Wright Foley. Vidio sam snimku na TV, gledaš to uplašeno, a izrazito hrabro lice čovjeka koji govori u kameru dok mu guste kapi znoja cure niz obraze i žila kucavica mu je na rubu pucanja podno drhtave brade, i onda vidiš taj nož. Ta scena me užasava, i onda sam sebi sebi priznaš, počelo je!

Mislite li da je zato horor danas nikad popularniji? “It“ je postao megahit i nije jedini ostvario odličnu gledanost u kinima ove godine…
- Ne, nikako… nikako. Ljudi nisu želji horora jer su želji krvi. Još uvijek vjerujem u ljude. Ljudi vole horor jer im je on tampon zona, i to u onom smislu da uvijek može biti gore, a horor, ako je dobar, otvara horizonte ljudske spoznaje da se upitamo gdje idemo. Uspjehom “It-a“, zasigurno u društvenom smislu, dalo bi zaključiti da duguje odnosu između roditelja i njihove djece: tko tu kome daje savjete i tko tu koga čuva. Djeca, kada ih se pusti s lanca, mogu biti u nekim stvarima gori od odraslih ili obrnuto. Najbolja slika toga nalazi se u Goldingovom romanu “Gospodar muha“. Ljudi se vraćaju hororu i komedijama jer se i jedan i drugi žanr poput čička lijepe za ljudske emocije.

Ove godine smo dobili čak i prvi užežanrovski hrvatski horor – “Egzorcizam“ Dalibora Matanića...
- Uh! Uh! Uh! Nisam gledao film, ali postoji nešto što mi jako smeta kada na bilo koji način pokušavamo imitirati zapadni svijet. Nažalost, naša je zemlja puna toga što bi se dalo smjestiti u horor žanr, no u ovom se slučaju prišlo konceptu nečeg što je ostvarilo “Paranormalno“, brojni “egzorcizmi“, tipa dva nastavka “Posljednjeg egzorcizma“ ili sada već uistinu nebrojenih američkih filmova snimanih na isti način.

Ni veliki filmski autori na to nisu ostali imuni pa je i Barry Levinson snimio svoj “The Bay na tom nekom tragu. No, mislim da je hrvatska kinematografija trebala izabrati nešto drugo a ne ovo. Osim toga, horor film nije samo traka snimljena iz drhtave ruke i vragom opsjednuta djevojka, a reklama da je nadbiskupija zabranila emitiranje snimljenog materijala malo je izlizana. Previše podsjeća na neka ranija američka ostvarenja. Meni je to izlizano!

Što je s ekranizacijom vaše “Mrtve straže“? Može li danas od toga biti nešto kad je “Egzorcizam“ probio led?
- Iskreno, kod nas ne. Pokucao sam na više vrata i nailazio na podsmijeh i nerazumijevanje, tako da se više i ne trudim. No, postoje neke indicije, za sada tek na obećanjima ljudi koji žive u inozemstvu, i tu bi jednog dana moglo nešto biti, ali otom-potom. Nada i snovi uvijek umiru zadnji!

Petica

Novi ili stari “It“?
- I jedan i drugi, svaki u svoje vrijeme.
“Gooniesi“ ili “E.T.“?
- “Gooniesi“! Tko više vjeruje u dječački raspoložene vanzemaljce.
Jason Vorhees ili Michael Myers?
- I jedan i drugi, simultano, u društvu Leatherfacea.
George Romero ili Tober Hooper?
- I jedan i drugi, simultano, po mogućnosti kasnonoćnog filmskog maratona.
Janet Leigh (“Psiho“) ili Jamie Lee Curtis (“Noć vještica“)?
- Uh, teško pitanje, ali ipak Janet Leigh!

 

Naslovnica Kultura