Scena Kultura

EKRANIZACIJA ROMANA RENATA BARETIĆA

Ivan Salaj, redatelj 'Osmog povjerenika': Škripljani su 'glumili' upravo 'trećićanski'

EKRANIZACIJA ROMANA RENATA BARETIĆA
Brač je najviše otjelovio Trećić kroz apsolutno fenomenalne mještane Škripa i Nerežišća koji glume Trećićane. To je bilo gotovo nadnaravno iskustvo. Kako sam i sam iz Škripa po maminoj strani, Škripljani su pristupili ovom filmu kao misiji sela, upravo Trećićanski, ekipa filma je bila potpuno oduševljena tim ljudima.

Redatelja Ivana Salaja zatekli smo u iznimnoj gužvi kad smo ga kontaktirali za intervju povodom skorašnjeg početka kinodistribucije nestrpljivo iščekivane ekranizacije romana “Osmi povjerenik“ Renata Baretića. Start “Osmog povjerenika“ u kinima je 11. siječnja 2018., a film je još u završnoj postprodukcijskoj fazi poliranja vizualnih efekata. Zbog toga nam je Salaj rekao da ne postoji dok to ne riješi, ali je srećom riješio i evo intervjua.

Koliko je bila napeta završnica rada na filmu? Jeste li se osjećali kao da ste u nekom trileru ili?
- Više kao “Zona sumraka“. Devet godina od potpisa na prava na roman s Baretićem, dugoročna postprodukcija i onda vizualni efekti kasne do zadnjeg trena. Ali, toliko sam umoran od cijelog procesa da nisam u stanju svjesno osjećati napetost, pa je to izašlo kao nesanica zadnja dva tjedna.

Kako biste žanrovski pozicionirali “Osmog povjerenika“?
- Stvarno ne znam kako bih ga pozicionirao. Drama, komedija, mistika i lijepa ljubavna priča, ne bih znao kraticu ili podžanr za sve to. Trećićanski žanr.

Prilikom filmskih ekranizacija romana, neki dijelovi znaju biti izbačeni ili prilagođeni filmu. Koliko je romana ostalo u scenariju i samome filmu?
- Roman je ogroman. Dramaturgija konkretno ovog romana je izuzetno teška za prebacivanje na film. Postoje deseci stranica romana koji pričaju u detalje u realnom vremenu pojedinu situaciju, a onda na idućoj stranici imate dnevnički zapis glavnog junaka, gdje ste u jednoj rečenici obavješteni da je prošlo četiri mjeseca. U jednom trenutku, glavni junak se prestaje baviti problemom zbog kojeg živi na otoku i čijim rješenjem može nazad kući. To se dogodi relativno rano. Tako nešto teško prolazi na filmu.

Morao sam skratiti njegov boravak na Trećiću i kroz nadopisane pokušaje rješavanja problema, držati glavni lik kao pokretača radnje. Mijenjao sam i neke likove, kao i mjesta razotkrivanja njihovih tajni. Za one koji su čitali roman, izmjene sa Zehrom, koja je sada Julia, sa Monom i način na koji se razotkriva tajna Toninovog oca, bitno su izmjenjeni u odnosu na roman. Nadam se da zaljubljenici u Baretićevo djelo neće otići pogledati film kako bi uspoređivali slike i lica koja su imali zamišljene pred sobom dok su čitali, sa slikama i licima u filmu, niti išćekivali vidjeti određene situacije i scene, jer ih možda uopće nema, ali ima onih koje u romanu ne postoje.

Koliko je Baretića lako filmski adaptirati?
- Pročitao sam “Hotel Grand“, “Pričaj mi o njoj“ nažalost još nisam. “Hotel Grand“ je bitno drugačije dramaturški osmišljen i rekao bih lakši za adaptaciju. “Osmi povjerenik“ je izuzetno specifičan i ne može se na taj način okarakterizirati Baretića, kao pisca dobrog ili manje dobrog za prebacivanje na film. Svaki roman je drugačiji, zajedničko je da imaju odlične likove i višeslojne pristupe i likovima i situacijama i međuodnosima u koje ih dovodi.

Zašto baš ekranizacija “Osmog povjerenika“ od svih hrvatskih romana?
- Nisam tražio roman za adaptaciju. Preporuku sam dobio od Damira Markovine koji je htio pokrenuti snimanje filma prije valjda 12 godina. Roman mi se svidio na prvu, drugu i treću da tako kažem. Humor i likovi, atmosfera otoka koja me katapultirala među ljude, slike i mirise Škripa na Braču, odakle mi je majka. Konačno, prikrivena tragika i morbidnost, tanatos koji proviruje gotovo pa skriven između redaka. Učinilo mi se bliskim, pametnim i otkačenim putovanjem i odmah mi je bilo jasno da to želim snimati.

“Osmi povjerenik“ izdan je 2003., koliko je društveno-politički aktualan aktualan gotovo 15 godina?
- Bio bi društveno aktualan i prije 50, a bit će i za 50 godina od sada, jer su osnovne silnice koje se sukobljavaju temeljne za državu, društvo i politiku kao takvu, u svakom mogućem primarnom obliku. Vlast protiv utopije. Pitanje trenutka je pitanje naziva stranaka, društvenog uređenja i popkulture elita, ali srž je ista. Možda bi danas Renato napisao ciničniji, gorči i depresivniji roman, ali bit bi bila ista. To bi bilo pitanje za njega, ja mogu samo pretpostaviti.

Koliko otok Trećić (ni)je Hrvatska danas pojavom političara?
- Hrvatska je imala šansu postati štogod je htjela, da je imala dovoljno mudre i nesebične političare koji se znaju suprotstaviti svjetskim igračima i domaćim “pirjama“, kako bi rekli Trećićani i Škripljani. Ne da smo to propustili, nego treba stvarno puno, gotovo naivnog optimizma, da se misli da nije prekasno. Trenutno ne vidim ništa optimistično na vidiku. Ljudi koji se bave politikom se nisu pojavili, oni postoje oduvijek, samo mijenjaju stranačke i partijske boje i zastave. I vrlo laskavo ste postavili pitanje.

Mislim da postoji šaka političara u Hrvatskoj, većina sada mrtva, ostalo su provincijski politikanti. Mi smo društvo provincijskih politikanata, što je postalo, kao i aktivizam, prostor proboja i zarade mnogima koji nemaju talenta ni za šta drugo. I oni se svojski trude da ljudi koji stvarno žele bolje, poštenije i savjesnije, nikada ne idu naprijed unutar stranaka. Društvo smo negativne selekcije na svim nivoima. Mislim da se zato odlazi iz Hrvatske. To ubija svaku nadu.

Trećić glumi Brač. Kako se Brač snašao u toj ulozi?
- Škrip, uvala Smrka i svjetionik Ražanj su djelovi Trećića na Braču. Škrip poznam dobro, znao sam da ću snimati Toninovu kuću u obiteljskoj kući, još dok sam pisao scenarij. Škripsko groblje mi je do danas najljepše malo groblje koje sam vidio, i crkva je predivna. Da je malo drugačije strukture, snimao bih cijeli film u Škripu, ali nažalost nije, premalen je.

Zato je eksterijer Trećića Velo Grablje na Hvaru, uz zdušnu pomoć Malog Grablja, gdje smo neke divne scene snimili. Ali, Brač je najviše otjelovio Trećić kroz apsolutno fenomenalne mještane Škripa i Nerežišća koji glume Trećićane. To je bilo gotovo nadnaravno iskustvo. Kako sam i sam iz Škripa po maminoj strani, Škripljani su pristupili ovom filmu kao misiji sela, upravo Trećićanski, ekipa filma je bila potpuno oduševljena tim ljudima.

Ova godina nije bila bajna za gledanost hrvatskog filma. Mislite li da bi “Osmi povjernik“ mogao vratiti publiku u kina?
- Ne znam kakva je koja godina bila po gledanosti jer stvarno to ne pratim. S filmom sam izuzetno zadovoljan bez obzira kako prošao, jer je put do njegovog nastanka bilo takvo predivno iskustvo da je to teško pojasniti nekome tko nije bio dio procesa, kao glumac, filmski radnik ili dio ljudi koji su nam pomagali na Braču i Hvaru. Najneobjektivniji sam čovjek koji postoji za odgovoriti na to pitanje. Ali, film sam radio za publiku, ne za festivale, to sigurno. Strahovito mi je žao da ga nisu dočekali moj otac i Ante Peterlić, po njima bih znao kakav sam film napravio.

Tajming filma je odličan, u isto vrijeme je 2006. krenuo “Što je muškarac bez brkova“, snimljen po romanu Ante Tomića, te postao megahit…
- Pitanje za distributere i producente. Ja sam osobno zadovoljan da je premijera u zimi oko nove godine, u periodu kada se praktički i odvija radnja filma i romana.

Mislite li da bi Baretić mogao postati novi Tomić što se tiče filmskih ekranizacija njegovih romana?
- Morao bih pročitati sve što je napisao i odgovoriti samo u svoje ime. Kako su moji kolege scenaristi ili redatelji reagirali na njegove romane ne mogu u njihovo ime zaključiti. Svakako mislim da je vrlo slojevit i zanimljiv autor, ali za razliku od Tomića mislim da ga scenariji ne zanimaju, pogotovo ne po već napisanim romanima. Njegov uvjet je bio, kod dogovora za otkup prava, da ne želi ni čitati scenarij, a kamoli raditi na njemu. Objasnio je u par rečenica zašto, i cijenim i razumijem njegovu odluku.

Status debitanta zbog deset minuta

“Osmi povjerenik“ vam je dugometražni prvijenac. Koliko su vas kratkometražni pripremili za režiju ovog filma?
- Na “Zagrebačke Priče vol. 3“ sam se prijavio scenarijem prema kratkoj priči Roberta Perišića, kako bih mogao raditi sa glumcima koji su mi se vrzmali po glavi za “Osmog povjerenika“. Osim, naravno onih za koje sam znao da ću ih zvati. Ali i da nakon dužeg vremena uopće radim s glumcima. Pomoglo mi je puno u smislu vraćanja u radnu temperaturu za snimanje igrane forme. Zadnje prije toga je film “Neanderthal Story“ prije više od deset godina. Ponosan sam da se i dan danas svakodnevno vrti u novom muzeju u Krapini i da je djeci i posjetiteljima jednako atraktivan. No, to je bio potpuno drugačiji zadatak i radio sam isključivo s kaskaderima i statistima.
Imali ste veliku pauzu između 1995. (hvaljeni kratki film “Vidimo se“) i rada na Zagrebačkim pričama 3“ 2015., što ste u međuvremenu radili?
- “Vidimo se“ je trajao nepunih deset minuta kraće od forme s kojom bi zadovoljio status igranog filma. Zbog tih dest minuta sam dobio status debitanta, ali to je tako. A što sam radio? Pomoćnik redatelja, koscenarist, scenarist, redatelj na reklamama i kraćim dokumentarnim formama za HTV i RTL, uglavnom, na ovaj ili onaj način cijelo vrijeme živim od posla kojeg volim, a sada sam konačno dočekao i cjelovečernji igrani film. Žao mi je da se to nije dogodilo prije deset godina iz hrpu razloga, ali ipak na kraju je i ogroman teret mi je pao s leđa.

Naslovnica Kultura