Scena Kultura

upoznajte zvijezdu 'orašara'

Nestvarna životna priča ruske balerine: s mužem i kćerkom u Split je stigla usred rata, bježeći od kaosa na ulicama Moskve i - ostala zauvijek

upoznajte zvijezdu 'orašara'
Nonna Čičinina i Igor Rogaljski u svom domu
Nonna Čičinina i Igor Rogaljski u svom domu

Splitska balerina Nonna Čičinina doista je postala – nona. Novu ulogu u životu, kojoj se već dosta dugo nadala, priuštila joj je jedinica Kristina, a njezin unuk će imati rijetku privilegiju da jednom kad progovori kaže: "Moja nona je balerina". Neobično, ali istinito!
U godini u koju uskoro ulazimo Nonna će proslaviti 60. rođendan, a ovih dana na splitskoj pozornici plesala je u baletu "Orašar". Splitski balet je valjda jedini koji u svojim redovima ima balerinu koja je na pozornici punih 35 godina, a Nonna je još uvijek s ostalim članovima ansambla svaki dan na "classu", vježbama, i – što posebno valja istaknuti – navlači svoje baletne "špice" da bi plesala.
Jer, možda se na platnom spisku u nekom kazališnom ansamblu u hrvatskom okruženju i pronađe plesačica koja bi se natjecala s njom po godinama, no stajanje na vrhovima prstiju u "špicama" u fizički zahtjevnim baletnim položajima, e tu je Nonna usamljeni slučaj.
To potvrđuje i ravnatelj Baleta Igor Kirov kao dobar poznavatelj prilika u baletnom svijetu u susjednim državama, a na sjeveru, u Europi, takav primjer ne treba ni tražiti. Njezine mlađe kolegice sa scene se povlače i prije četrdesete.
Jedina baka na vršcima prstiju! Osim što pleše solo "Arapska kava" u drugom činu popularnog baleta P.I. Čajkovskoga, balerina porijeklom iz Sibira ove sezone pleše i u "La Sylphide", a nada se i angažmanu u "Gusaru", čija se premijera tek priprema u ožujku.
U prosincu, kada je na splitskoj sceni "Orašar" igran deset puta, Nonna ga zove originalno "Ščelkunčik", njezin radni dan bi završio kasno navečer, tako da smo za opušteno popričati s njom morali pričekati vikend.

 

Nonna i njezin suprug Igor Rogaljski, također baletan ali posljednjih desetak godina u mirovini, žive u svojoj prekrasnoj kući u Privoru iznad Žrnovnice. On je svaki dan vozi na posao u Split, na svakoj je njezinoj predstavi u gledalištu.
Dočekali su nas u društvu svojih pasa, njemačkih ovčara: 12-godišnjeg crnog ljepotana Foksa i kujice Čare, stare svega nekoliko mjeseci. Uz kamin pokraj kojeg smo se spasili od hladne bure, Nonna nas je poslužila kavom, sušenim datuljama i tek ispečenim, toplim kolačima od jabuke.

Pričaju kako bebu, s obzirom na to da je stara samo dvadesetak dana, čuvaju od svojih češćih posjeta, no novopečeni dida nije zbog toga preskočio obiteljsku tradiciju. Jedinici Kristini na vrata njezina stana odnio je crveni božićni cvijet, kao i svake godine u ovo doba. Rođenjem unuka proživljavaju novu radost, to im je vjerojatno najljepši božićni poklon. Kako ga proslavljaju?
- Igor uvijek okiti bor već 6. prosinca, ali ove godine je malo zakasnio jer se plašio da će ga Čara srušiti – kaže Nonna. – Budući da su baletani internacionalni, takvi su nam i blagdanski običaji. Okupit ćemo se na Badnjak kod nas oko stola, doći će Kristina s Borisom i bebom, sve kako treba.
- Zapravo, prihvatili smo sve vaše običaje ovdje, bit će francuska salata, bakalar i sve što ide. A našoj obitelji koja nije ovdje ćemo, naravno, također čestitati Božić – objašnjava Igor.
Snježni Božić im, kažu, ne fali:
- Ne volim snijeg niti volim skijati ni klizati – veli Igor, kojemu se na spomen te riječi vrate uspomene na posljednji snijeg u Dalmaciji, kada iz Privora nisu mogli nikuda punih pet dana. Do njihove kuće, naime, vodi neasfaltiran put uzbrdo prema napuštenim kamenim mosorskim kućama, a u krugu od 200 metara imaju samo jednog susjeda.

- Pješice sam krčio put do dućana, po kruh – zlovoljan je i danas, a oboje su uvijek suočeni sa začuđenim pitanjima Dalmatinaca "kako to da je vama zima?".
- Pa kad je hladno i nama je hladno – smije se Nonna, koja je djetinjstvo provela u Abakanu, u središnjem dijelu Sibira gdje su prosječne zimske temperature minus deset, 15 stupnjeva.

– A nama baletanima je, valjda je to tako, uvijek hladno i stalno se utopljavamo - čudi se takvim pitanjima.
Majka Nonne Čičinine još uvijek je živa i dobrog zdravlja u Abakanu, no brat se s obitelji preselio u Krasnodar, na jug Rusije. Igorova sestra živi u Tel Avivu, a roditelji u Londonu. Nonna je lani posjetila svoje, a Igor odlazi rijetko, u Rusiji više nema nikoga.

- Mi smo hrvatski državljani, a meni kao "narodnost" piše Rus, iako mi je otac Poljak a majka Ukrajinka. Rođen sam u selu blizu Odese. A i Nonna je upisana kao Ruskinja iako je ona hakaskog porijekla, to je manjinski narod u Ruskoj Federaciji, ali službenica na MUP-u to nije imala u kompjutoru. Pa je rekla, ajde, upisat ću ovako – priča Igor.

 

- Ja sam joj rekla da uopće ne ličim na Ruskinju, oni su slavenski narod, al' nije mi se dalo boriti s administracijom – dodaje Nonna.

- A kći nam je Hrvatica, čak je dobila i rodni list – zaokruži Igor, ispričavši kako je to njihovoj obitelji donijelo neke apsurdne dogodovštine.
Kći Kristina (33), danas uspješna direktorica prodaje u splitskom hotelu "Radisson", u tinejdžerskim godinama je radila kao turistički vodič za ruske turiste. Kad je trebala izvaditi licenciju za vodiča, začudilo ju je što se od nje traži da položi ispit iz ruskog. Na njezino "ja sam Ruskinja", odgovorili su "ne, vi ste Hrvatica, piše da vam je materinji jezik – hrvatski". Nije bilo druge nego da otputuje u Zadar i nadmoćno položi taj ispit.

- Ona je uvijek bila jako sposobna za učenje jezika. Kad smo došli u Hrvatsku za Novu godinu, ona se igrala s djecom u dvoru i kad je počela škola u rujnu, upisali smo je u drugi razred. Ona je tada već govorila splitski, kao i što sada govori. Svima je bilo interesantno kad bi progovorila! Kad je bila u Zadru, zezali su je zbog govora, al ona je nakon dva, tri dana progovorila onako kako tamo pričaju – priča Nonna, pokazujući nam modni žurnal u kojem su Kristinine fotografije - obdarena egzotičnom ljepotom neko se vrijeme bavila i modelingom u Italiji.
Igor i Nonna međusobno pričaju ruski, a na tom jeziku se obraćaju i svojim psima, dok sa svim drugima razgovaraju na splitskom dijalektu. U braku su skoro 34 godine i nerazdvojni su cijeli život. Upoznali su se u Almati u Kazahstanu, Nonna je završila Baletnu akademiju u Novosibirsku i tamo je angažirana kao baletna prvakinja, a Igor je bio student. Ona je imala 25 godina, on 18.

- On je mlađi pa ga ispočetka nisam ni primjećivala, sve kolege sam gledala isto. Poslije sam primijetila da ima karakter, da taj momak ima svoj stav i obratila pažnju na njega. Od toga je sve krenulo – s osmijehom priča Nonna.
A u devetnaestoj godini je Igor već postao otac:

- Nismo imali što čekati. Za balerinu je najteže odabrati vrijeme kad će roditi dijete. Svaka balerina je ambiciozna i svaka želi biti prvakinja baleta, a s trudnoćom ispada "iz igre" na godinu i po, dvije, i onda se ponovno mora dokazivati jer u međuvremenu je već neka druga zauzela tvoju poziciju, normalno. Jer, ruski baletani kao što smo mi školuju se dugo, s deset godina ulaziš u zatvoreni internat pa osam godina učiš i živiš bez roditelja. Država troši ogroman novac da bi postali kvalitetni plesači, u Sovjetskom Savezu je bilo 15 akademija. Na prvu godinu bi primili oko 50 dječaka i curica, dok bi akademiju završilo njih deset, 12. To je jaka škola. Ali tih desetak gdje god da baciš – oni će plesati. Nakon svega toga teško da se balerina odluči na drugo dijete. Osim ako je u ansamblu i nema ambiciju biti Odette i Odile u "Labuđem jezeru", nego je zadovoljna i time da bude jedna od četiri mala labuda, onda ok, ima i toga – priča Igor kojeg je rođenje Kristine zateklo u – vojsci. Onoj pravoj, na granici, pod naoružanjem.

 

- Nonna je imala veće ambicije? – pitamo ga, jer ona se ne voli hvaliti.
- Ona se na pozornicu vratila brzo, možda je beba imala pola godine. Moji, njezini, svi su nam pomagali. Bila je prvakinja svugdje, gdje god je radila. U teatru u Almati, od prvog dana, sve glavne uloge je plesala. U Rusiji je bilo ovako: na završnom ispitu na akademiji dolaze svi direktori baleta koji traže plesače. I gledaju. Onda te pozovu na razgovor, u društvu s direktorom akademije i nude ti posao. Poziciju solista baleta, prve, druge ili treće kategorije, netko uz to nudi stan, netko veliku plaću, netko velike uloge i mogućnost napretka a malu plaću, zavisi koliko je velik i ugledan teatar. A netko ti ponudi da u radnoj knjižici već na početku imaš upisano "prvak baleta"… Ja sam bio solist prve kategorije, a po tadašnjem zakonu se nakon 15 ili 20 godina plesanja moglo u penziju. Nonna je, vidite, svoju penziju već dva puta zaslužila.

- I uvijek ste zajedno plesali?
- U ovom poslu brakovi se raspadaju ako je ona u jednom ansamblu, a on u drugom. Ona na turneji dva, tri mjeseca, onda isto toliko on, pa se sretnu slučajno, u zračnoj luci. Težak je to život, ništa od toga ako nisu skupa.

- Je li to ponekad bilo problematično, plesati s vlastitom suprugom?
- Najgore je plesat' sa ženom, svaka predstava nam je bila do pred rastavu braka.

- Da, svađali smo se – smije se na ovo Nonna.

- Jel' se dogodilo kad da se kući posvađate oko nečega, a onda morate surađivati na poslu?
- Ne, obrnuto – uskače Nonna.

- Posvadili bi se na probi, ali nikad na dan predstave. Na predstavi on drži sve, on je moj najsigurniji oslonac. Ali na probama… Ja njemu kažem "ne mogu ovo otplesati zato jer me loše držiš". On meni "ti loše stojiš, kako ću te držat'" i onda…

- S drugim partnerom ona fino kaže "molim te, postavi se ovako", a meni "šta ti je, šta radiš?". Stranom čovjeku ne možeš reći što možeš svojoj ženi. I obrnuto.

Smiju se dok to prepričavaju.

- Kako ste odlučili doći u Split?
- Došli smo ovdje '92. godine. Ako se sjećate toga, početkom 90-ih se počeo raspadati Sovjetski Savez. Ovdje je bio rat, ali barem u Splitu nisu padale bombe. Jel' me bilo strah doći ovdje? Tad smo živjeli u Moskvi, a po ulicama su pucali iz tenkova, gledao sam kako skupljaju ljude u kamione i odvoze ih ne znam gdje. Tamo je bio strah. Jedni su uzeli vlast, pa drugi, u Rusiji je bila katastrofa. Banditi, kriminal i pucnjava na ulici… Jedva sam čekao bilo gdje otići, tu je obitelj, dijete, a nitko više nije znao što će biti u budućnosti.

 

- …Osjećali smo nesigurnost, nismo znali šta će s biti s nama. Danas si ovdje, a sutra ne znaš gdje - dodaje Nonna.

- Odjednom, nazove me prijatelj koji je i sada ovdje, Dmitrij Rodikov, bili smo skupa na turneji u Kini. Kako je on uopće našao moj broj u iznajmljenom stanu i kako sam se uopće zatekao kod kuće, pojma nemam. Sve slučajnost. Dmitrij mi kaže, ima mjesta u splitskom teatru za solista, hoćeš li doć'? Ja nisam znao ni gdje je to, nisam znao ni za Hrvatsku, tek je bio počeo rat ovdje. Sutradan pričam nekim kolegama iz Boljšoja, pitam njih, a oni meni: "Bili smo jednom na turneji tamo, zapamtili smo Split! Tamo cure imaju duge noge do vrata i jeftino je vino. Baleta tamo nema, ali je mir, tišina, sunce, more i palme".

- Tako su rekli o našem baletu?!
- Tako. Ali meni se svidjelo nešto drugo, u Moskvi nisu više isplaćivali plaće, bilo je jako teško, a tu smo dobili ugovor. Pokojni Tonči Marinić iz Sarajeva bio je direktor baleta, intendant Rade Perković. Poslali su nam ugovor na godinu dana u kojem je bio plaćen put i osigurana povratna karta, i kazalište plaća stan! Nonna i ja smo popričali, nismo imali što izgubit'. Ajmo godinu dana na sunce i more s djetetom od sedam godina! Ali nakon godinu dana tamo je postalo još gore, tek tada je krenuo rat. U drugoj godini Nonna je plesala premijeru "Giselle", a ja drugu mušku ulogu, Šumara, i bio je banket nakon predstave. Tu se zatekao netko iz Zagreba, iz Ministarstva. I kaže Perković njemu – šta ako nam Nonna i Igor odu, opet ćemo morat' tražit plesače, jel' se slažete da mi nazdravimo da im damo državljanstvo? Ovaj pita Nonnu, bili ste Vi pristali, ona - zašto ne? I stvarno, nismo ni prolazili proceduru ispitivanja u MUP-u, nazvali nas iz Zagreba da je predmet riješen i da dođemo po domovnicu. Taman je to bilo za vrijeme "Oluje".
Nonna na sve to dodaje:

- Mladi smo bili. Sad kad gledam unazad, bili smo dosta hrabri.

- Ali barem je u kazalištu bilo dosta stranaca, nije vam bilo teško uklopiti se?
- U orkestru je bilo dosta Rusa, baletni pedagog je bio Rus… - prisjeća se Igor, a Nonna će:

- Mi smo navikli na to da je baletni svijet dosta internacionalan. Scene su u Rusiji, Americi ili ovdje iste, a tu smo na svom terenu. Vježbe, "class", su na francuskom jeziku, tako da se ne osjećaš kao u tuđoj državi. Pa i sada, pogledajte, u Splitu imamo Japance, Talijane, Engleze, plesače iz Australije i Kanade, pa domaći, i svi se dobro slažemo. Nakon godine dana u Splitu nudili su nam da idemo u Zagreb. Razmislili smo, ipak je Split ljepši nego Zagreb. Čak i tada, u cijeloj Hrvatskoj su priznavali da je naš ansambl bolji nego zagrebački, tako da ni profesionalno nismo ništa izgubili.

- Intendant Perković Vam je ostao u lijepom sjećanju?
- Nama je bio jako dobar, sve je radio za kazalište. Mi smo za vrijeme rata dobivali plaću točno u dan, kada drugi nisu mjesecima. Dobivali smo galete, konzerve, mesne i riblje, pastu za zube, uloške za žene, četkice, sve. Jako je volio Nonnu kao balerinu.

- Nonna, koje su vam bile najdraže uloge?
- U sjećanju će mi ostat' "Đavo u selu", zato što je to bila prva predstava u Splitu, plesala sam Đavolicu.

- Ja sam bio Đavo…

- A Kristina je bila mali Đavolić, išla je u Baletni studio šest, sedam godina.

- Poslije?
- "Bahčisarajska fontana", "Giselle", "Bečke ljubavi", sve. Bruna Reić i ja smo se izmjenjivale u glavnim ulogama. Kako koreografi uvijek kažu da im je zadnja predstava najdraža, tako je isto i nama. Ono što trenutno radiš, to ti je najbliže.

 

- Jeste li se profesionalno realizirali?
- Itekako. Zadovoljna sam. Kad sam ovdje dolazila, morala sam opet dokazivati svoj status prvakinje, zato jer je i ovdje bilo prvakinja koje žele plesati, ali sve što sam htjela ostvariti u karijeri sam otplesala i prije nego što sam došla. Isplesala sam se deset godina prije toga. Pa i u Moskvi. Ovdje mi se nudio i klasičan i moderan repertoar, dolazio je Rami Be'er, izraelski koreograf, Gagik Ismailian s kojim smo radili "Cittadellu". Sve sam to otplesala. I sada, Bože moj, sreća je da još mogu plesati. Dobro, ne plešem prve uloge zato što ne trebam, ima mladih koji se dokazuju. Al već time što sam još uvijek na pozornici – ja sam sretna!

- Bude li vam teško vježbati i raditi u ovim godinama?
- Znate što, kad sam bila mlada plesala sam glavne uloge koje su fizički stvarno zahtjevne. Umarala sam se užasno, bilo mi je teško. Uvijek sam mislila, Bože moj, zašto mi je ovako teško? Valjda zato jer sam mlada i još nemam praksu… Sad sam starija, i isto mi je teško, hoću reći nije velika razlika, umarala sam se i tada i sada. Nekada sam puno više radila, sada manje. Moderni balet, naravno, više ne ide.

- Drži li vas još ljubav za plesanjem?
- Daaaa. Zato i radim, volim to. Nije mi bitno je li glavna uloga ili nije, ali kad plešem arapski ples u "Orašaru", ja uživam. Zato valjda toliko dugo i trajem.

- Imate li neke specijalne tretmane kojima možete zahvaliti takvu vitalnost. Držite li dijetu?
- Sve mi je priroda dala. Imam mekane ligamente, dobru građu za balerinu, mislim da su me dobro selektirali još na početku. A i imala sam dobro školovanje, tako da sam naučila kako se ispravno vježba. Nisam imala ozljeda, samo jednom su me ukočila leđa, i znala bi mi se izvrnuti noga. Ne držim dijetu, jedem toliko da se ne osjećam teška kad plešem.

- To što ste postali baka vam puno znači?
- Mi smo već zadnjih nekoliko godina dosadili Kristini da bismo to htjeli, ali ona nas nije htjela ni saslušat', samo bi otišla. Kad smo saznali da će se to ostvariti, ja sam bila ushićena. Unuk nam je tako lijep! Vidim da ima nešto istočnjačkog, na svoju mamu i baku. Kad ga vidim, sva se raznježim…

- Kako će se zvati?
- Ne smijemo više pitati, mama i tata se ne mogu složiti. Mi ne inzistiramo, to je njihova stvar. Navijamo za Maksim ako je na ruski način, ako je na hrvatski onda Andrijan. Ali oni šute. Kaže Boris da do škole ima vremena, ha ha.

- Možete li zamisliti dan kad ćete prestati plesati?
- U posljednje dvije godine mogu, prije toga nisam se mogla zamisliti bez baleta. Živjeti mi je bilo isto što i plesati balet, on je uvijek oko mene. No, počela sam razmišljati i shvatila da mogu.

- Što biste radili u mirovini?
- Ništa.

- Ni druženje s unukom vas ne zanima?
- To da, bila bih u kući i čuvala ga. Već smo smislili plan za njega, gdje ćemo ga voditi. Obavezno mora bit' sportaš! Ja želim da ide u glazbenu školu, da razvije ljubav za glazbu. I treba učiti jezike. I ruski, pričat ćemo ruski. Ali drugo ništa ne bih radila.

Ova kuća je čekala nas

Kuću u Privoru u kojoj imaju vlastitu saunu i sobu za biljar, s vrtom i zelenilom koje je nažalost nastradalo u nedavnom požaru, te vanjskim bazenom, Igor i Nonna kupili su 1999. godine. On priča:

- Nisam mogao zamisliti da umrem ispod tuđeg krova pa smo počeli tražiti kuću od Trogira, Kaštela do Omiša, jer imali smo kredit na samo 50 tisuća maraka, koliko smo mogli od banke dobiti na naše baletanske plaće. A za te novce u Splitu nisi mogao kupiti ni toplu garažu. A kako me službenica gledala, nisam bio siguran dal' ćemo i to dobit' – bio sam tek izišao iz bolnice zbog problema s gušteračom, nakon dva mjeseca na infuziji. Sav plav po rukama od igle, blijed, mršav, 55 kila, možete mislit' kako me gledala.

I nađem oglas „prodajem vikendicu s predivnim pogledom na Žrnovnicu“. To nikad nisam čuo! Divan pogled na more, na Brač, na Hvar, to da, ali šta ima u Žrnovnici? Privukao mi je pažnju. Prođem Stobreč, skrenem kod „Rusa“, pa uz Aljinoviće, a zadnji kilometri nemaju ni asfalta, makadam, šuma, ruševine kamenih kuća i usred svega pola uređene kuće u kamenu, a unutra namještena drvenim gredama… Ta nas je kuća čekala. Vlasnici Gorjana i Ivo Raunig, baletani u mirovini, na svakoj našoj predstavi su bili. Sve je išlo glatko s tako finim ljudima. Kasnije smo otkupili polovicu kuće i od drugog vlasnika.

Naslovnica Kultura