Scena Kultura

'Ča je bilo, tega više ni'

Nikad rasvijetljena sudbina splitskih skulptura iz davnih 80-ih: gradsko blago nestalo je pod okriljem noći, potraga traje i danas, a njihova mjesta zauzeli su štekati

'Ča je bilo, tega više ni'

Da izložbi koju sprema splitska Galerija umjetnina kojim slučajem naslov bira Marcel Proust, sigurno bi je, sebi dosljedan, nazvao "U potrazi za izgubljenim kipovima"; da joj je naslov birao Borislav Pekić, vjerojatno bi aludirala na godine koje su pojeli skakavci; da joj – zašto ne? – naslov bira Đorđe Balašević, možda bi se zvala "Al' se nekad svašta moglo. Baš!". Da joj je naziv birao Stipo Miović Kočan, najavu bi izložbe otpjevala Maruška Kalođera... "Ča je bilo, tega više ni".

Svaki od tih naziva odražavao bi ono što u Galeriji umjetnina žele reći, a to je "Što je moglo, a sada više ne može". Izložba će biti otvorena 5. prosinca i zapravo će biti podsjetnik na Art ljeto 1987., kad se još nije činilo da će Split trideset godina kasnije izgubiti 16 od 17 skulptura koje je tijekom toga ljeta napravilo 13 umjetnika, a koji su, ti kipovi, trebali ostati na javnim površinama grada. No nisu ostali. Uglavnom su – nestali.

Ostala je samo "Ruža vjetrova" Jagode Buić koja je, uz Dubu Sambolec, bila jedina žena među umjetnicima okupljenima oko inicijative povjesničara umjetnosti i kustosa Davora Matičevića, koji je bio priredio kiparsku radionicu u okviru umjetničke manifestacije Art ljeto u Splitu 1987. godine, a na tragu svoga višegodišnjeg kustoskog interesa i muzejske prakse.

U organizaciji HDLU-a Split, a u suradnji sa Skupštinom općine Split, SOUR-om Brodosplit i turističkim savezom grada Splita, to je bila rijetka prilika artikulacije splitske suradničke kreativne platforme zahvaljujući kojoj su umjetnici zajedno s radnicima Brodogradilišta izvodili radove, a potom ih izlagali u javnom urbanom prostoru pobuđujući veliki interes građana i njihove reakcije, kako afirmativne, tako i one posve negativne.

Osim Jagode Buić i Dube Sambolec, kipove su mjesec i pol dana radili i izradili Mrđan Bajić, Kosta Bogdanović, Slavomir Drinković, Božidar Jelinić, Kažimir Hraste, Ivan Kožarić, Pavle Pejović, Matjaž Počivavšek, Ante Rašić, Lujo Vodopivec i Gorki Žuvela, koji je, osim umjetničkoga, dao i golem organizacijski doprinos radionici, osobito u smislu suradnje sa "škverom". Po izboru kustosa radionice Davora Matičevića, umjetnici su izveli skulpture koje su potom postavljene po izabranim lokacijama u splitskom povijesnom centru i luci.


Gdje su sada?

– Sudbina većine ostalih skulptura nakon njihova bržeg ili sporijeg nestanka iz vidokruga ostala je nejasna – kaže Branko Franceschi, ravnatelj Galerije umjetnina i kustos predstojeće izložbe.

– Dokumentarne snimke Ante Verzottija, koje su jedini potpuni podsjetnik na njihovu monumentalnost i visoku estetsku razinu, ukazuju nam da je riječ o cjelini koja i danas uvelike nadmašuje standardne dosege regionalne produkcije. Za razliku od prosvjetiteljske ambicije organizatora da od Splita naprave žarišnu točku razvoja domaće suvremene umjetnosti, a napose skulpture, onodobna prevladavajuće negativna kritička i medijska recepcija događaja manifestirala je nemogućnost sredine da iziđe iz svoje samozadovoljne svakodnevice, da sagleda šire mogućnosti nastavka projekta i anticipira prednosti njegova utjecaja na kvalitetu vlastita urbanog okruženja.

Zanos se ubrzo pretvorio u negodovanje i traumu, pa su danas pjace i uličice povijesnog središta, riva, avenije i nedovršeni javni prostori novih gradskih četvrti, umjesto darovanim skulpturama, radije ispunjeni štekatima, kioscima, klubovima na otvorenom i polivinilskim šatorima koji trže artikle globalne industrije turističkih tričarija – kaže Franceschi.

Čini se da je jedino Duško Kečkemet u svojim osvrtima radionici bio iskazao naklonost sugerirajući mogućnost izmještaja većeg broja skulptura u nove gradske četvrti s kojima bi se one formalno trebale bolje stopiti. No uzalud.

Navrat-nanos formirana komisija pri gradskoj upravi donijela je odluku da u gradskoj jezgri ostanu "Ruža vjetrova" Jagode Buić, i to ispred zgrade Banovine, "Pusti me proć" Slavomira Drinkovića – na gatu Matejuške te "Hefestov stup" Koste Bogdanovića – popularno nazvana "Brokva" – u getu.

Ostale su skulpture odvezene u krug Brodogradilišta "do daljnjeg". U godinama koje su slijedile "Pusti me proć" demontirana je pri uređenju Matejuške i odvezena "do daljnjeg", a "Hefestov stup" je jednostavno – nestao. Ući u trag skulpturama pokazao se kao vrlo zahtjevan zadatak, negdje na tragu kriminalističko-forenzičke priče, a ne priče o jednom umjetničkom projektu koji je iznjedrio tone i tone željeza oblikovanog u suvremene skulpture.


Nestanak pod okriljem noći

– Za sada je pronađena zaboravljena Drinkovićeva "Pusti me proć" – kaže Branko Franceschi.

– Ustanovljeno je da je nepoznati počinitelj prije više godina, pod okriljem noći, odnio "Hefestov stup" koji je vjerojatno završio na tržištu otpadnog metala, a ujedno je i oslobođen prostor za širenje štekata na cijelu površinu Pjace. Slovenski umjetnici su navodno preuzeli svoje skulpture. Kažimir Hraste je svoje dvije skulpture prenio u Omiš, gdje ih je netko ispilio za postolje brodskog motora. Kožarićev rad je ukraden. Mrđan Bajić mi je rekao da je prije više godina email porukom primio snimku svog rada u nekom prašnjavom kutku Brodogradilišta. Očekivano, u Brodogradilištu ništa o tome ne znaju. Potraga traje – kaže kustos i "forenzičar" Franceschi.

Priča kaže da je otvorenje projekta bio višesatni niz inauguracija svake pojedine skulpture koje je kustos predstavljao vodeći povorku publike u kojoj je bio i utjecajni međunarodni kustos Achille Bonito Oliva, kod kojeg je Art ljeto 1987. izazvalo samo divljenje. Plan organizatora nakon što su svi umjetnici skulpture poklonili gradu bio je njihov razmještaj na trajne lokacije, što je uključivalo i nove gradske četvrti, te nastavak radionice s novim produkcijskim donatorima, tada prosperitetnim industrijama salonita, plastike i kamenolomima.

No, sve dalje odvijalo se silaznom putanjom, uključujući i propast prosperitetnih industrija. Istina, rat je prekinuo brojne projekte, ali ovaj je umjetnički projekt "smaknut" još i prije rata. U posljednjih trideset godina, nijedan sličan program sličan njemu u Splitu se više nikad nije ponovio. Ča je bilo, tega više ni. Odnosno – "Što je moglo, sada se više ne može"...

 


Vodeći kustosi 80-ih

Osim kiparske radionice, i čitavo Art ljeto 1987. ostalo je zabilježeno i kao jedna od najambicioznijih kulturnih manifestacija u cijelosti posvećenih suvremenom vizualnom stvaralaštvu, tada u znaku postmodernističkih strujanja određenih snažnom afirmacijom subjektivnih umjetničkih poetika.

Program su osmislili vodeći kustosi tadašnje države: Ješa Denegri, koji je vodio program "Likovne instalacije", Tonko Maroević je kreirao "Jadranski anale – Carevo novo ruho", Juri Armanda je osmislio "Intra muros", a održana je i samostalna izložba Radomira Damjanovića Damjana te skupna "U počast Crvenom Peristilu".


Metoda u rastu grada

"Baš grad Split, svojom slojevitošću nagomilanih intervencija povijesnih razdoblja, jest mjesto potvrde epoha i autora u njima što se slobodno izražavaju obogaćujući raznolikim djelovanjem okolinu", zapisao je Davor Matičević.

"Radom neznanih predromaničara i znanih velikana gotike i renesanse svakodnevnica je prožeta stoljećima – umjetničkim doživljajima različitih epoha. Djelovanje novog uz staro namijenjeno je najširim korisnicima, općinstvu i gostima – tada demokratizirajući umjetnost i prije nego što je postala elitnom.

Principi montaže i efekti iznenađenja stalna su metoda u rastu ovog grada", zabilježio je Matičević 1987.
Sedam godina kasnije je umro.

 

Naslovnica Kultura