Scena Kultura

ŽIVOT NAKON SMRTI

Zapošljavala je  2750 ljudi, vrhunske proizvode izvozila i u Njemačku, Belgiju, Dansku, a Sinjani je nikad neće zaboraviti: evo kako su se poklonili svojoj 'Dalmatinki'

ŽIVOT NAKON SMRTI

U organizaciji Kulturno-umjetničkog središta Sinj, u Galeriji "Sikirica" otvorena je izložba pod nazivom "Što je nama naša Dalmatinka dala?".

Za ovu izložbu, koja je sastavnica projekta "Industrijsko naslijeđe i kultura sjećanja na primjeru tvornice Dalmatinka – Sinj", za proučavanje i istraživanje društvenog i industrijskog naslijeđa grada Sinja te kulture sjećanja, započetog 2013. godine, vladalo je veliko zanimanje i prije njezina otvaranja.

To se potvrdilo velikim brojem nazočnih Sinjana i Cetinjana i njihovih gostiju iz Splita na samom otvaranju izložbe, koju će se moći vidjeti do 10. siječnja.

Presudna uloga u transformaciji grada

Već prije bilo je pokušaja poticanja kulture sjećanja s "Dalmatinkom" u središnjoj ulozi jer je upravo ta tvornica odigrala presudnu ulogu u razvoju i transformaciji alkarskoga grada i njegovih stanovnika iz ruralnog u urbani i od zemljoradnika, odnosno pastira, u industrijskog radnika.

Tvornica "Dalmatinka" je, zapravo, stvorila današnji Sinj. Alkarski grad je završetak krvavog Drugog svjetskog rata, u kojemu je smrtno stradao svaki deseti stanovnik cetinskoga kraja, dočekao u svekolikoj zaostalosti i neimaštini. Jedina industrija bila je tehnološki zastarjela Banićeva Ciglana u Ruduši s nekoliko desetaka radnika.

U takvim okolnostima sinjski narodni tribun Vice Buljan izborio se u vrhu tadašnje državne vlasti da se planirana predionica i tvornica konca gradi u alkarskom gradu. Po projektu arhitekta Lavoslava Horvata, radovi su počeli 10. rujna 1950. godine. Na dotadašnjoj ledini na sjeveroistočnom rubu Sinja rasla je buduća tvornica u izvedbi zagrebačke "Industrogradnje" i splitskog "Konstruktora", koji je radove doveo do kraja.

 

 

Još dok se gradilo, 19. studenoga 1951. godine, počela je montaža tehnološki najmodernijih strojeva za predenje nabavljenih iz Engleske.

Tvornica je 20. rujna 1952. godine počela proizvoditi pamučno predivo, a dvije godine poslije proizveden je prvi konac za šivanje. Od 1965. godine "Dalmatinka" je bila u stalnim rekonstrukcijama i proširenjima proizvodnih kapaciteta, uvodila je najnovije tehnologije i nove proizvode koje su osmišljavali u međuvremenu stasali njezini tehnolozi.

U špici je dosegnula 2750 zaposlenih, godišnju proizvodnju od 3600 tona konca za šivanje i visokodorađenog prediva. Sa 65 posto svoje proizvodnje osiguravala je isto toliko potreba na području bivše države, dok je 35 posto ukupne proizvodnje izvozila u tadašnji SSSR, Iran, Burmu, SR Njemačku, Siriju, Jordan, Alžir, Belgiju, Italiju i Dansku.

Raspadom SFRJ "Dalmatinka" gubi najveći dio tržišta, a poslije posrtanja u tranziciji i privatizacijskom lopovluku prolazi kroz stečajeve, da bi 2009. godine isprela svoju posljednju nit konca.

 

 


Počeci ženske emancipacije

Sve to istražuju i proučavaju mlade sinjske povjesničarke umjetnosti Dragana Modrić i Jelena Pavlinušić te dizajner novih medija Nikola Križanac. Rezultate svoga višegodišnjeg rada oni su predstavili na ovoj izložbi, koncepcijski složenoj iz više tematskih cjelina.

Tako se prikazuju proizvodnja pamučnog prediva i konca, stambena politika, počeci ženske emancipacije u ruralnom kraju, važnost arhitekture, ulaganja u zajednicu, kulturna i sportska društva, edukacija, priča o Vici Buljanu te samoupravljanje i aktiv žena. Infoploče s tekstovima postavljene su u prostoru na konstrukcije koje predstavljaju motiv šed krova – arhitektonski element nazupčenog krova koji je karakterističan za samu tvornicu.

 

Na zidove su izložili fotografije vezane uz početke rada tvornice, iz ranih pedesetih, koje im je ustupio Muzej Jugoslavije. Uz osnovne informacije o složenom tehnološkom postupku, izložen je i dio sačuvanih uređaja iz fizikalnog laboratorija, primjerci proizvoda po kojima je "Dalmatinka" bila poznata u zemlji i inozemstvu, osobni predmeti bivših zaposlenika, fotografije, službeni spisi, potvrde o dodjeli stana, članske knjižice udruga koje su djelovale pod okriljem tvornice...

Zahvaljujući (i) ovoj izložbi, sinjska tvornica kojoj su s razlogom tepali da je hraniteljica, koja je već osam godina mrtva da mrtvija biti ne može, ipak živi. U kolektivnoj i pojedinačnoj memoriji Sinjana, u prvom redu još živih bivših radnika i njihove djece, ali i svih drugih koji nisu podlegli pomodarstvu zaborava svega vrijednog što je bilo prije.

 

 

 

 

 

 


Štos s pamukom

Agitirajući da se tvornica gradi u Sinju, Vice Buljan je kao važan argument naveo Sinjsko polje kao potencijalnog proizvođača pamuka. Znao je Vice da od toga neće biti ništa, ali je ipak nabavio sjemenje pamuka i podijelio ga vlasnicima zemljišta. S tim da im je "ispod glasa" preporučio da ga prije sadnje prokuhaju da ne bi slučajno niknulo... A pamuk je nabavljen iz zemalja gdje ta biljka normalno uspijeva.


'Spasili' Amerikance

Kada su Amerikanci napravili svoj nevidljivi avion Avaks nerješivi problem bili su im njegovi kotači s čeličnim plaštom koji se reflektirao na radaru. Negdje u to vrijeme tehnolozi "Dalmatinke" stvorili su konac od sintetičkih niti koje su, radi postojanosti boje, obložili pamučnim plaštem. Upravo taj konac "Dalmatinke" poslužio je kao predložak Amerikancima u uklanjanju posljednjeg problema s Avaksom. Čelični plašt u kotačima zamijenili su "koncem" od snažnih sintetičkih niti pa je američki avion postao uistinu nevidljiv radarima.

 

Naslovnica Kultura