Scena Kultura

'MODRI KAVEZ' NA BAČAMA

Bruna Bajić: Ljubav, izazov i avantura moja su najdraža kombinacija

'MODRI KAVEZ' NA BAČAMA
'Modri kavez' je doktor za srce, haha. Imamo parove koji su se mirili preko naše stranice. Djevojku koja nam je pisala da tek sada uistinu poznaje svoja momka nakon pet godina veze. Da ga voli i poštuje nakon 'Modrog kaveza' više nego ikada dotad.

Pomorski dokumentarac Brune Bajić “Modri kavez“ trebao se ovog petka prikazati u Ljetnom kinu “Bačvice“, no zbog najavljenog lošeg vremena projekcija je prebačena na srijedu, 13. rujna. Međutim, Bruna drži kako se ništa neće promijeniti datumom, pače možda bude još i bolje.

- Jako smo bili energični i odlučni u tome da “Modri kavez“ prikažemo publici u Splitu 8. rujna. Dugo smo čekali i jednostavno se akumulirala obostrana želja za ponovnim druženjem. Priroda nas je ipak nadmudrila i još jednom naučila strpljivosti. Danima nazivamo sve meterološke stranice. Imam impresiju da im čak začudo i nismo dosadili, jer iako smo zvali jako puno puta, vidjeli su da “gorimo“ za taj dan, pa su se konsolidirali s nama, haha.

Naša publika želi jedan mali oproštaj prije nego priča krene dalje, a mi uživamo u svakom trenutku koji provedemo u toj jednoj neopisivo dobroj energiji. Nestrpljenje ipak raste iz minute u minutu. Želimo dati Splitu završnu “open air“ projekciju kakvu zaslužuje i o kakvoj smo maštali. Tako je bilo i u Dubrovniku uz “Modri kavez“, Zoricu Kondžu, Ludo more i Ivana Pažanina, a biti će i u Splitu uz Gorana Karana. Spremni smo – tvrdi Bajić.

Stalo vam je da projekcija bude baš na Bačama?
- To mi je bila želja otkad sam počela snimati filmove, samo su se uvijek nekako okolnosti namjestile da Bače nisu došle na red. To je jedno predivno kino s dugom tradicijom, lijepo, nepompozno, prirodno. Uvijek kad gledam tamo film imam osjećaj neke radosti i ponosa, koliko god to besmisleno bilo, što sam baš rođena u tom slatkom gradu s tisuću mana, ali sa srcem koje ima neki neopisivi i jedinstveni puls. To je prostor koji ima ono nešto što se ne da pretočiti u riječi i baš sam sretna da ćemo “oproštajnu“ projekciju napraviti baš tamo.

“Modri kavez“ je prošao jako finu festivalsku i kinoturneju, a ova projekcija za vas zatvara krug, i to simbolično u Splitu i kinu pored mora.
- “Modri kavez“ je napravio nešto uistinu čudesno. Ujedinio je ljude. Stvorio pozitivno ozračje. Mijenjao je iz srži neke predrasude i konfliktne točke i doveo ih do razumijevanja i poistovjecivanja. Naša pomoračka zajednica na Facebooku broji preko 21.400 ljudi koji svakodnevno olakšavaju živote jedni drugima. Nema nesklada i disonance, ali ne u smjeru jednoumlja, već u smjeru razumijevanja i ljudskosti.

Oduševljena sam količinom divnih ljudi koju je generirala ova priča. Poznanstava, prijateljstava, trenutaka koji će za mene ovaj film uvijek činiti posebnim i jedinstvenim iskustvom. “Modri kavez“ je punio kino dvorane u cijeloj zemlji, što je uistinu presedan kada je dokumentarni film u pitanju. Ne samo nakon i za vrijeme premijere nego i godinu dana nakon, a sada i gotovo dvije godine nakon premijere na brodu “Marko Polo“.

Od početka mi je bila zelja da film bude čvrsta platforma za humanizaciju profesije i da iskoristi svoj šarm u svrhu zbližavanja. Jako sam sretna i ponosna da se iskrenost pokazala najljepšim sredstvom komunikacije. “Modri kavez“ je dosad prikazan u brojnim gradovima u Hrvatskoj, svaki put s prepunim reprizama i nenadano produženim projekcijama. Rijeka, Pula, Dubrovnik, Poreč, Šibenik, Zadar, Zagreb, Mljet, Hvar, Brač, Podgora, Split, u Tivtu i Kotoru smo imali prepune dvorane ljudi koji zovu na “bis“. To je postala jedna mala, kako mi kažemo “Modra obitelj“ koja prati u stopu naše modro putovanje. Velika je inspiracija bilo provesti se stazom “Modrog kaveza“, a Split će biti desert koji će se, vjerujem, nadam se i trudim se, zasigurno pamtiti.

Kad sumirate sva prikazivanja “Modrog kaveza“, kojih se najviše sjećate?
- Utroba trajekta “Marko Polo“ u Splitu na dan premijere bilo je nešto što se ne zaboravlja. Tako su se osjećali i svih 450 uzvanika, a za mene je ta večer bila priznanje za sav trud. Nakon dvije godine truda i rada kada je sva ta sinergija dobila svoju krunu, teško mi je opisati koji je to osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti i blagoslovljenosti. Imala sam osjećaj da mi je dan veliki dar i odgovornost i osjetila sam mir kada sam shvatila da nisam podbacila, ne samo ja, nego cijela divna ekipa koja je radila na “Modrom kavezu“.

Moja knjiga “Redateljski memoari: Put u Modri kavez“ ugledala je na taj isti dan “svijet“ i kada sam je prije premijere držala u rukama, prvu knjigu, o čemu sam uvijek maštala, zaiskrila je suza u oku. Osjećaj olakšanja i opravdane odgovornosti nešto je posebno i u nijednoj situaciji nisam to tako intezivno doživila koliko u tom trenutku u rekonstruiranoj garaži “Marko Pola“. “Cineplexx“ mi je bio veliki zagriz. Činjenica da smo dva dana nakon premijere držali kinodvorane pune 15 dana sa dokumentarnim filmom, razoružala me na neki posebni način.

Svaki dan bi me hvatala panika hoće li biti ljudi, a onda kada bi došla u kino, a uz “Modri kavez“ piše 0 slobodnih mjesta, dođe vam da eksplodirate od radosti. Onda svi gradovi: Rijeka koje obožava ovu priču, a mi smo uživalu u svakom druženju, Dubrovnik koji je osvojio moje srce više puta. Svaki trenutak s “Modrim kavezom“ obilježen je sa tri riječi. Ljubav, izazov i avantura. Moja najdraža kombinacija.

Koliko vam film možda biva drukčiji na nova gledanja? Imate li potrebu nešto oduzeti ili dodati?
- Iskreno, da sam bila nečim nezadovoljna, taj film ne bi bio pušten. Imam u sebi dozu tog nekog perfekcionizma koji možda ne zadovoljava svačije kriterije, ali ono što sebi zadam kao cilj, ka tome idem. Smatram da ova publika to i zaslužuje i od početka sam osjećala odgovornost kada napravim “Modri kavez“ da dam svoj trenutni maksimum. U priču je utkano puno ljubavi, sjećanja, iskrenosti.

Cijeli taj emotivni tijek koji postoji u filmu pleten je sa željom da emocije plove nekim prirodnim tijekom. Da budu u službi jedan drugoj. Da se ljudi nasmiju, rasplaču, da osjete. To mi je bila zvijezda vodilja. Na svakoj projekciji i nakon svih nebrojenih puta i dalje s veseljem osluškujem dijelove gdje znam da će krenuti topli smijeh naše publike ili kada će početi šuškati kesice s papirnatim maramicama jer je srce osjetilo, vidilo, čulo, prepoznalo nešto poznato.

Ništa ne bih oduzela. Ni dodala. Film je nastao u vremenu u kojem je moja iskrenost prema životu u pomoračkoj obitelji bila maksimalna i ono što je taj film učinio za mene u svih svojih 95 minuta u meni izaziva veliku zahvalnost.
Volim svaku minutu “Modrog kaveza“. Sve mane i vrline. Kad se voli ili se voli ili se ne voli. Nema sredine, haha.

Kao kćerka pomorca, koje ste spoznaje i uvide dobili najprije režirajući film i potom ga gledajući?
- Teško mi je zamisliti da “Modri kavez“ može snimiti itko tko nije živio životom na rastanke. To je život pun nijansi, kao i svaki na kraju krajeva, ali sada pričamo o konkretno pomoračkim obiteljima gdje rastanci i sastanci diktiraju životni ritam i pojačavaju emocije tuge i radosti do neslućenih razmjera. Kao dijete sam osjećala koliko mi figura oca znači, ali sam zaboravila da je tu “figuru oca“, uz svu ljubav koja je nemjerljiva, obilježavala i udaljenost, nesigurnost i rastanci.

Malo po malo u očima svih ljudi koje sam intervjuirala  i uvlačila u “Modru priču“ prepoznala sam želju da se svoje priče oslobode. U pozitivnom smislu. To je bio svjetionik i držao me u razradi scenarija. To svjetlo koje sam vidila u njihovim očima dok bi otvaral iškrinju svoje prošlosti. “Modri kavez“ ima jednu svoju dubinu kroz koju sam upoznala bolje sebe, svoju obitelj, tatu, mamu, sestru i dobila neki unutrašnji mir i zrelost koja mi je bila potrebna.

Možete li ga gledati kao običan gledatelj ili u vama uvijek radi redatelj(ica)?
- Mogu s lakoćom. Gledala sam ga nebrojeno puno puta, jako rijetko odem s projekcije i to je uvijek i isključivo ako baš imam razlog za to. Obožavam slušati ljude, gledati reakcije, proživjeti s njima film. Ne pristupam svom poslu tako da zvanju “redateljica“ pridajem značaj vječne kritičnosti i stručnosti. Meni je prije svega važno da osjetim nešto unutar sebe, a intelekt i profesionalizam je nadogradnja na to. Uživam sa svojom “modrom obitelji“ u svakoj projekciji prije svega kao čovjek, a tek onda kao redatelj.

Kako na “Modri kavez“ reagiraju pomorci i njihove iz obitelji, oni koji su se našli pred kamerom filma, ali i oni anonimni?
- Mogla bi novu knjigu napisati na temu rekacija i promjena koje je pokrenuo “Modri kavez“. Mi nemamo političke, institucionalne ni nikakve druge pretenzije i jako sam svijesna u kojoj domeni “Modri kavez“ može “mijenjati svijet“. “Modri kavez“ je doktor za srce, haha. Imamo parove koji su se mirili preko naše stranice. Djevojku koja nam je pisala da tek sada uistinu poznaje svoja momka nakon pet godina veze. Da ga voli i poštuje nakon “Modrog kaveza“ više nego ikada dotad.

Imamo i par uspješnih zaposlenja igrom slučaja i spletom lijepih okolnosti. Pisama kadeta. Besanih noći naših pomoraca kada nam pričaju o tome kakav je pogled na Biskaj i kako pivo ne veseli kad si sam. “Modri kavez“ je jedna posebna priča. U njoj se ne nalaze samo pomorci, supruge, djeca. U njoj se nalaze svi koji vole život, ljubav i podršku. To nam je ono šta ne želimo izgubit i šta njegujemo iz dana u dan.

Kuda dalje plovi brod “Modrog kaveza“?
- “Modri kavez“ će sa Splitom se formalno oprostiti sa ovakvim oblicima druženja. Mislim da ćemo imati još Trogir negdje u skorijoj budućnosti u sklopu jedne manifestacije, a nakon toga se nadamo iskreno televiziji i to ćemo, ako se dogodi, isto ispratiti na jedan poseban način, ali rano je o tome još. Voljela bih film vidjeti i u paketu s knjigom. Radimo na drugom dijelu “Modrog kaveza“, “Modri kavez 2: Nevidljivi junaci“, film koji će pokazati adrenalin i izazove modernog pomorstva, uz naravno srce koje ti hrabri ljudi ostavljaju na moru.

Pozivam ovim putem sve pomorce da nam šalju materijale modernijega datuma, a nadamo se da će naša ekipa za potrebe drugog dijela dobiti dozvolu i za jedan ukrcaj. Svakako pozivamo sve koji se vide u priči “Modri kavez 2: Nevidljivi junaci“ da nam se pridruže. Radimo na tome da drugi dio dobije internacionalni karakter. Razrađujemo i jednu zanimljivu aplikaciju. Upravo sam završila pisati dječju knjigu “Modri horizonti i njihovi čuvari“ koja izlazi krajem godine.

Knjiga je namijenjena djeci pomoraca s pričama koje imaju cilj amortizirati periode rastanaka i pružiti bajkovitu utjehu za laku noć obasjanu mjesecom i okupanu mirnim morem. Ilustracije radi Doris Živalj, a svaka priča će imati i glazbeni predložak koje radi Ozren K. Glaser. Mama Žana Bajić i dalje je dio tima, tata Neno i dalje vječna inspiracija, a sada idemo u neke nove dimenzije. Istražiti vlastite granice i preskočiti prepreke koje postavlja pred sebe ovaj čaroban posao osuđen na sudar mašte, istine i nebrojenih mogućnosti.

Naslovnica Kultura