Scena Kultura

IN MEMORIAM: LJUBIŠA SAMARDŽIĆ

Odlazak jedne od najvećih i posljednjih glumačkih legendi ex-YU kinematografije

IN MEMORIAM: LJUBIŠA SAMARDŽIĆ
S obzirom na nastupe u nizu partizanskih akcijsko-ratnih filmova, mnogi su Samardžića doživljavali kao heroja akcije, pandana Bati Živojinoviću. Međutim, on se nije doživljavao takvim, njegov glumački uzor je recimo bio Humphrey Bogart, stoga je izbjegavao usporedbu s Clintom Eastwoodom, kamoli Rambom.

Liječničke prognoze nisu bile dobre i slutilo se najgore kad se Ljubiša Samardžić u dva navrata ove godine nalazio u kritičnom stanju (početak ožujak, kraj svibnja). Prvi put kad sam čuo za loše zdravstveno stanje Ljubiše zamolio sam oca da mi među starim kopijama tekstova pronađe veliki intervju s njim koji sam u lipnju 2005. napravio za “Slobodnu“, prilog “Reflektor“, sluteći da je skoro pisanje “in memoriama“ neizbježno, a takve stvari dobro dođu za neki citat ili sličan podsjetnik na nečiji lik i djelo.

Intervju je pronađen i stavljen sa strane, no nisam ga htio uzeti i ponijeti sa sobom prilikom posjete roditeljima tih dana kritičnih za Samardžića. Računao sam kako bi to bio loš znak i da ću mu ovako na neki način produžiti život. Isto je bilo i drugi put. Neka intervju stoji gdje je. I Ljubiša je doista poživio. Ali, nažalost, ne predugo. Preminuo je ovog petka, nešto više od dva mjeseca prije nego što bi proslavio 81. rođendan. Otišla je jedna od najvećih i jedna od posljednjih glumačkih legendi ex-YU kinematografije, čovjek znan i kao redatelj i producent.

Samardžićeva redateljska karijera, kojoj se posvetio na prijelazu devedesetih u dvijetisućite, često je nepravedno osporavana, budući da je barem “Nataša“ dobar film, ako ne i “Nebeska udica“. No, zato mu se producentski angažman ne bi smio osporiti – podržao je neke od najboljih srpskih filmova devdesetih poput “Stršljena“, “Točkova“ i “Ubojstva s predumišljajem“. Pa ipak, najviše ga pamtimo ispred kamere po vječnim ulogama. Smoki (“Pješčani grad“), Crni Rok (“Kuda idu divlje svinje“), Šurda (“Vruć vetar“). Nezaboravni likovi koji su čak imali i svoju pjesmu, poput Šurde (“A sad adio“ Olivera Dragojevića).

Pogledajte samo i naslove više ili manje nezaboravnih filmova u kojima je glumio – “Kozara“, “Bitka na Neretvi“, “Valter brani Sarajevo“, “Desant na Drvar“, “Prekobrojni“, “Sutjeska“, “Visoki napon“, “Diverzanti“, “Bombaši“, “Paritizanska eskadrila“, “Orlovi rano lete“, “Specijalno vaspitanje“, “Lito vilovito“, “Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj“, “Rad (Moj tata i razvod) na određeno vrijeme“, “Život je lep“, “Policajac s Petlova brda“… A tu su i serije poput spomenutih “Kuda idu divlje svinje“ i “Vruć vetar“, te “Povratka otpisanih“.

S obzirom na nastupe u nizu partizanskih akcijsko-ratnih filmova, mnogi su Samardžića doživljavali kao heroja akcije, pandana Bati Živojinoviću s kojim je ostvario odličnu “buddy“ kemiju u “Bombašima“, iako su u pravom životu bili “daleko jedan od drugoga već duži niz godina“. Međutim, on se nije doživljavao takvim, njegov glumački uzor je recimo bio Humphrey Bogart, stoga je izbjegavao usporedbu s Clintom Eastwoodom, kamoli Rambom. Na naše pitanje tko je pobio najviše negativaca u filmovima, on, Bata ili Rambo, odgovorio je kako “ne mjeri leševima kvalitetu svoje igre“.

Vjerojatno je zato i prihvatio ulogu u svojedobno zabranjivanom filmu “Jutro“ Puriše Đorđevića - za koju je ovjenčan Zlatnom arenom, ali i nagradom pehar Volpi na Veneciji - kao demitologizacijskom antipodu “Kozare“ i “Desanta na Drvar“, u kojem njegov partizan Mali nastavlja ratovati u vrijeme mira, a nalazi vremena i za seks s partizankom na grobu suborca, što baš i nije radio u klasičnim partizanskim filmovima. Međutim, u njima je svejedno ostavio veliki trag glumeći kod prvaka žanra Veljka Bulajića i akcijskog redatelja Hajrudina Krvavca.

Bio je faca, zvijezda i pored svjetskih zvijezda (Yul Brynner, Orson Welles, Franco Nero…). Ubojit u borbi protiv okupatora poput Bate kao mitraljezac (“Bitka na Neretvi“) i žongler bombama (“Bombaši“), samo šarmantniji, vicastiji i – nježniji, kakav je većim dijelom bio u ulozi Crnog roka. Sjetimo se, primjerice, scene iz Krvavčeva filma “Valter brani Sarajevo“ kad, kao fotograf Zis, u razgovoru sa Švabom govori malo njemački, malo po naški (“mamu li ti njemačku“) i na njegov “Heil, Hitler!“ s osmjehom uzvrati “Jedi govna“. U također Krvavčevoj “Partizanskoj eskadrili“ njegov je pilot Žare na izdisaju smatrao kako letjeti treba “nježno, kao da miluješ ženu...“.

U te dvije scene bilo je jasno kako Samardžić ima osjećaj za komiku i tragiku, stoga je bez problema igrao i u komedijama (“Rad na određeno vrijeme“ Milana Jelića koji je dobio nastavke), romansama (“Ljubavni život Budimira Trajkovića“ Dejana Karaklajića) i dramama (“Specijalno vaspitanje“ Gorana Markovića). Koliko je dobar glumac, pokazao je savladavši dijalekt Dalmatinske zagore u ulozi Mačka u “Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj“ Krste Papića, osvojivši još jednu pulsku Arenu za najbolju ulogu. Ljubiša će nedostajati svima koji su nekoć sjetno pjevušili “A sad adio“ ne znajući da će se upravo s tom pjesmom godinama kasnije rastati od njega do tko zna gdje i tko zna kad.

Bogdan Diklić: Povijest filma ostaje

Ljubiša Samardžić, Relja Bašić, Bata Živojinović i Stojković, Dragan Nikolić, Bora Todorović, Boris Dvornik, Mira Stupica, Ana Karić, Ružica Sokić, Olivera Marković, Boris Buzančić, Fabijan Šovagović, Ivica Vidović, Bekim Fehmiu, Mija Aleksić, Čkalja, Zoran Radmilović, Faruk Begoli… Odlaze moje drage kolege koje sam gledao kao školarac/gimnazijalac, te kasnije radio sa njima, imao čast i radost poznavati ih. To je strašno, ali ako je za utjehu povijest filma ostaje.

Veljko Bulajić: Prvi na snimanju, zadnji sa snimanja
Ljubiša je bio vrhunski profesionalac koji je studirao svoju ulogu, glumac takvih sposobnosti da su mu mogli i na licu mjesta mijenjati dijalog jer je već boravio duboko u liku. Bio je i marljiv, prvi na snimanju, zadnji sa snimanja. Također, bio je i veseljak, po tome će mi isto ostati u sjećanju, kao čovjek koji je stvarao ugodnu radnu atsmoferu. Slučajno sam ga upoznao, odnosno nazvao me je iz Beograda, rekao kako nema menadžera i pitao može li doći u Zagreb na razgovor da se malo upoznamo, “možda će to uroditi plodom“. Tako je i bilo, dao sam mu glavnu ulogu u filmu “Kozara“ koja ga je digla na međunarodnom planu. Kasnije, opet, angažirao sam ga i za “Bitku na Neretvi“ gdje je imao veliku ulogu, a potom i u “Visokom naponu“. Ostao mi je u dubokom sjećanju i pamćenju, kao glumac, ali i kao čovjek, iskreni prijatelj. Kad smo 1991. organizirali akciju Konvoj Libertas, trebao se pridružiti s Mirjanom Karanović. Na kraju sa žaljenjem nije uspio, no to su Dubrovčani jako dobro registrirali i smatraju ga prijateljem Dubrovnika.

Brojne suradnje s Milenom Dravić
Od 1962. i “Prekobrojne“ Ljubiša Samardžić je s Milenom Dravić dijelio ekran blizu 30 puta, što je rekord i za glumačke standarde svjetske kinematografije. Brojne suradnje s Milenom je kompletirao kao redatelj, angažiravši je u filmovima “Ledina“ i “Nebeska udica“.

Naslovnica Kultura