Scena Kultura

DOBITNICA SRCA SARAJEVA I NOMINENTICA ZA STUDENTSKOG OSCARA

Antoneta Alamat Kusijanović: Više volim kad je Dubrovnik blokiran zbog filma nego kruzera

DOBITNICA SRCA SARAJEVA I NOMINENTICA ZA STUDENTSKOG OSCARA
Hrvatska mora živjeti od turizma i to mi je potpuno jasno. Svi se na neki način zbog toga žrtvujemo. Netko komod, netko vrijeme i rad, ali osobno više volim kad je Dubrovnik blokiran zato što se nešto snima nego zato što je došlo puno kruzera. Ako me to pitate. Kad se nešto snima Dubrovnik je blokiran ali se još zaposlilo 800 ljudi iz grada. Ne samo da rade i zarađuju novac nego nešto i uče. Život im je zanimljiv, upotpunjen, isprepleten iskustvima ljudi koji ne žive u Dubrovniku; što je jako bitno - kaže Kusijanović.

Jedna dobra vijest za drugom stiže mladu dubrovačku redateljicu Antonetu Alamat Kusijanović. Pred nekoliko dana doznali smo da je njezin kratki film “U plavetnilo“ nominiran za studentskog Oscara, nagradu koju su od 1972. naovamo osvojili npr. Robert Zemeckis i Spike Lee, a sad je osvojio i Srce Sarajeva. Antoneta jedva da je uspjela percipirati nominaciju, kad eto priznanja na Sarajevu.

- Sve to zvuči dosta nadrealno. Naravno da sa svakim projektom kojeg radiš imaš neke planove i ciljeve, ne bi ih radili bez cilja, ali moram priznati da ovakav uspjeh stvarno nismo očekivali. Sama prva projekcija na Berlinu, pa nagrada na Berlinu pa nagrada na Oberhausenu koji je stvarno jedan od najboljih europskih festivala kratkog filma… nama je već to bio uspjeh, a ovo sada je jako neočekivano i svi smo jako sretni. Što se tiče ushićenja, mislim da u određenom trenutku čovjek ne da otupi, nego ogluši jer već započnu drugi projekti. Ja već pripremam dugometražni film i nemam se vremena zaustavljati i osvrtati se na nagrade za film koji sam već završila jer taj film već postoji i njegove nagrade su nepovezane s mojim trenutnim radom – govori Kusijanović.

Što vam je draže od friška dva priznanja, zapravo tri ako računamo i nagradu na Berlinaleu, a što izaziva veći ponos?
- Moram priznati da mi je najveći ponos bio Berlin, a najdraža nagrada mi je Sarajevo. Berlin mi u smislu karijere predstavlja početak jer sam tu imala prvu premijeru filma, a ona je uvijek najvažnija. Srce Sarajeva je nagrada koju sam uvijek sanjala jer na Sarajevo Film Festival sam išla još za vrijeme fakulteta kao cura od 19 godina. To je festival na kojem sam se tek upoznala s filmskom industrijom, van Zagreba i Akademije.

Sarajevo je posebno, divan je osjećaj kad dođeš na binu i u publici vidiš od svojih profesora s Akademije, svojih koproducenata, kolega s fakulteta, profesionalnih kolega, ljudi koji te podržavaju, pa sve do ljudi van hrvatske industrije s kojima surađuješ, čak i ljudi s kojima surađujem u Americi. Znači, to je za mene bio jedan izuzetno emotivan osjećaj. Kad sam sve te ljude odjednom vidjela ispred sebe, to je bilo kao jedna mala smrt, u najboljem smislu te riječi. Kao da život proleti kroz tebe i sve se posloži, baš je bilo emotivno.

Film očito ima univerzalnu temu, prihvaća ga se od Sarajeva i Berlina do Amerike…
- To je dosta netipično za film koji je prihvaćen od europskih festivala, da je prihvaćen i u Americi. Obično je jedno ili drugo: na primjer, moji kolege koji su zadnje dvije-tri godine osvojili, ili bili nominirani za, studentskog ili Oscara, nisu bili toliko pozivani na cijenjene europske festivale poput Berlina, Cannesa, Venecije, Sarajeva, itd. Uglavnom su više kotirali na tim američkim, jednostavno je velika razlika u tipu kinematografije te dramaturškog i vizualnog izričaja. Tako da mi posebno znači da me prihvaća i američka Akademija i europski festivali.     

“U plavetnilo“ je nastalo tijekom vašeg studija na prestižnom američkom sveučilištu Columbia na kojem ste i magistrirali. Odakle ideja za film o 13-godišnjoj djevojčici koja dolazi na otok na ljetovanje i pokušava naći utjehu u prijateljici i povezati se s njom, ali ova trenutno proživljava prvu ljubav?
- Priča je nastala iz nekih kolektivnih sjećanja na taj pejsaž Kalamote koji se meni ucrtao još kao djetetu. Tamo sam provela sva svoja ljeta s mojom pranonom, mojom nonom i mojom majkom, naravno i s ostatkom obitelji. Nekako najviše pamtim te četiri generacije žena. Kalamota je otok na kojem nema ni restorana ni auta ni dućana. Djeca su prepuštena prirodi i samima sebi, ja sam tamo uvijek bila toliko slobodna i u tolikoj izoliranosti od nekog učestalog svijeta u kojem živiš tokom zime, družiš se s prijateljima i vršnjacima bez nadzora roditelja pa i zaista povjeruješ da si odgovoran sam za sebe, iako imaš 10-12 godina. Počneš živjeti svijet i igre odraslog čovjeka.

Mi smo u tim igrama bili toliko slobodni da sada gledajući unatrag shvaćam da su to bile tako opasne situacije jer bili smo pod nabojem igre, hormona i te prirode koja je buktala u nama te prirode oko nas koja je bila jednako toliko “opasna“. Tu su nastale prve slike, a onda sam dalje razrađivala tu tematiku odrastanja jer vjerujem da iako gledamo na djecu kao male ljude naš se karakter formira već u jako ranoj dobi. Tu neku dinamiku koja se događa u svako doba života među ženama sam jednostavno interpretirala kroz dvije 13-godišnjakinje.

Što vas je odvelo u Ameriku? Jeste li se pronašli tamo ili vam nedostaje Dubrovnik?
- Dubrovnik je uvijek moj grad, a ja uvijek kažem da su ovo drugo “cities“ (smijeh). U Ameriku sam otišla nakon Akademije raditi kao asistent u filmskoj kompaniji Greenchips Films. Jednostavno mi je jako odgovarao New York, odgovarala mi je energija tog grada. Pogotovo sa 22 godine kad sam se tamo preselila. Nakon nekoliko godina radeći kao asistent, u produkciji i još svašta drugo, znala sam da želim režirati i zato sam upisala Columbiju. Mislim da u New Yorku ili postaneš New Yorčanin ili si zauvijek turist. u New Yorku  kao turistjednostavno ne možeš opstati više od 15 dana, tako da sam ja prihvatila tu ulogu Dubrovčanke i New Yorčanke i dobro mi odgovara.

Kako vam je živjeti između Dubrovnika i New Yorka? Možete li se zamisliti da samo u SAD-u živite i radite?
- Projekti na kojima radim zapravo ne zahtijevaju da imam neko određeno mjesto boravka osim u trenutku kad snimam. Ovisi samo o lokaciji snimanja, a ja mogu pisati i razrađivati scenariji u Dubrovniku i na Kalamoti i u New Yorku, tako da pokušavam što više vremena provesti sa svojom obitelji jer mi je to trenutno najbitnije.

U Americi ste radili kao asistentica izvršnom producentu filma “Movie 43“ u kojem su glumili Hugh Jackman i Kate Winslet. Kako je bilo biti na setu s njima?
- To je bilo davno, prije skoro devet godina. U New Yorku nisam nikad doživljavala setove na neki poseban način. Set je set. Radi se 12 do 16 sati dnevno. Jednom kad si na setu i kad si u tom poslu jako brzo zaboraviš tko su zvijezde i tko su ljudi oko tebe jer si fokusiran na posao i sve drugo jednostavno više nije važno. To postanu samo glumci i redatelji i drugi filmski radnici.

Koliko vam američko iskustvo pomaže? I koliko vam je lakše doći do filma u odnosu na hrvatske redateljice s obzirom na to, primjerice do dugometražnog prvijenca “Murina“ koji upravo pripremate?
- Ne bih rekla da mi pomaže američko iskustvo, pomaže mi to dvojno iskustvo. Pomaže mi i hrvatsko iskustvo u Americi i američko tu. Kad dođem tamo uvijek kažu: “E, lako tebi! Ti si iz Europe“. Kad dođem ovdje onda kažu: “E, lako tebi kad ti imaš američke veze“. Na kraju nije nikome lako. Teško je, sve je na tebi. Na tvom radu i trudu. Iza svakog tog projekta ne stoje nikakvi posebni ljudi, ni veze, niti kontakti osim posla. Rad. Ali, ja sam npr. jako sretna što sam iz Hrvatske jer zbog Hrvatske imam priliku napraviti svoj prvijenac, plasirati ga i napraviti u krugu u kakvom ga radim zbog HAVC-a. HAVC odlično radi i to je moja prednost u odnosu na bilo kojeg drugog mog kolegu s Columbije, na primjer.

Hoćete li taj prvijenac snimati u Hrvatskoj ili u Americi?
- Svoj prvijenac snimam u Hrvatskoj i snimam ga na Kornatima. Film “Murina“ prati odrastanje 14-godišnje curice Julije koja sa svojim roditeljima odlazi na ljetno putovanje u otočku kuću.

Ponavljaju vam se teme odrastanja?
- Već 30 godina pokušavam i sama odrasti. (smijeh) Kroz film pokušavam odrasti. mislim da se film o odrastanju ne tiče samo tinejdžera. I “U plavetnilo“, iako za protagoniste ima djecu, istražuje jako univerzalne teme i probleme koje susrećemo u bilo kojoj dobi. Ja sam odlučila da ću ovom slučaju kao protagoniste koristiti glumce od 13 godina. Ne bi filmove ograničila na tinejdžerske ili filmove odrastanja. Tema kojom se bavim je dosta univerzalna: što to znači biti svoj, doći do svoje pune unutarnje snage, što nas to čini onima kojima jesmo.

Imate li uzore među američkim i hrvatskim redateljicama?
- Ima jako puno redatelja čiji rad poštujem. Kad se kaže uzor obično se misli na nekoga kome težiš biti. Mislim da kao i većina mladih redatelja razvijam svoj potpis. Jako poštujem rad Jane Campion ili, u Hrvatskoj, Hane Jušić. Ima i muških redatelja čiji je rad fantastičan. Teško je redatelje podijeliti na muške i ženske. Kad si redatelj onda si jednostavno drugi rod. Jako volim Terrencea Malicka, Ridleyja Scotta... Bila bi najsretnija kad bi u jednom trenutku mogla režirati - ovo će biti hrabra izjava - Batmana koji naginje motivima europskog filma, a da i dalje zadrzi taj esencijalni američki stil.

Kako gledate na hrvatski film izvana? Izgleda li bolje iz američke perspektive?
- Hrvatski film je sve bolji i sve bogatiji. Ja sam izuzetno ponosna. To nisu samo floskule, nego zaista kako je središte svih većih distributerskih i producentskih kuća između New Yorka, Pariza i L.A.-ja jednostavno te stvari čujem. Ljudi jako primjećuju da je hrvatski film u usponu. I da se izvukao iz nekih ustaljenih i možda prijašnjih lijenih faza. Izuzetno je uzbudljiv. Hrvatski film se nalazi u jako uzbudljivoj fazi. Novi hrvatski redatelji koji se stvaraju, npr. Marasović, Pavlović, Jušić, Sonja Tarokić. Svi ti novi, mladi ljudi.     

Smatrate li se dijelom novog vala hrvatskih redateljica jer ipak radite vani?
- Ja bih voljela da me uključe u novi val hrvatskih redatelja, ali teško je sam sebe time prozvati. Ako me pitate osjećam li se hrvatskom ili američkom redateljicom, uvijek ću reći da sam hrvatska redateljica. Dubrovačka.

Kako izvana gledate na Dubrovnik koji je postao set mnogih skupih hollywoodskih filmova?
- U zadnje vrijeme najviše boravim na Kalamoti, a tamo još nema seta. Osim mog. Ja mislim da je to odlično za Hrvatsku. Hrvatska mora živjeti od turizma i to mi je potpuno jasno. Svi se na neki način zbog toga žrtvujemo. Netko komod, netko vrijeme i rad, ali osobno više volim kad je Dubrovnik blokiran zato što se nešto snima nego zato što je došlo puno kruzera. Ako me to pitate. Kad se nešto snima Dubrovnik je blokiran ali se još zaposlilo 800 ljudi iz grada.  Ne samo da rade i zarađuju novac nego nešto i uče. Život im je zanimljiv, upotpunjen, isprepleten iskustvima ljudi koji ne žive u Dubrovniku; što je jako bitno. Stvara se razmjena.

Naslovnica Kultura