Scena Kultura

ZEBNJA PRED BUDUĆNOŠĆU

Dr. Drago Štambuk o poeziji i svijetu na prekretnici: Dolaze vremena opasnosti i izazova

ZEBNJA PRED BUDUĆNOŠĆU

Pjesnik dr. Drago Štambuk do sada je objavio čak pedesetak poetskih knjiga. Kao liječnik krajem osamdesetih sudjelovao je u istraživanju side, "kopnice", kako ju je nazvao. Uz to ide i 25 godina veleposlaničke karijere, London, Indija, Egipat, Japan, Brazil. Pa 26 godina održavanja jedinstvene pjesničke manifestacije Croatia rediviva. Štambuk je nakon dužeg vremena nedavno u Splitu održao književnu večer povodom Bogojavljenja.

Nakon toga u Beču je u Centralnoj knjižnici predstavio knjigu poezije na njemačkom jeziku "Jaeger und Reh/Lovac i srna“ u prijevodu Klausa Detlefa Olofa. U četvrtak u 12 sati u Zagrebu, u DHK, o njegovoj novoj knjizi brazilskih poetskih proza "Hram u stijeni" govorit će Mladen Machiedo, Davor Šalat i Antun Pavešković.

Što je razlog da ste se u Splitu odlučili održati književnu večer "Zlato i prah kraljeva"? Kad ste se zadnji put predstavili u Splitu?

- Zadnje moje istinsko poetsko predstavljanje u Splitu zbilo se prije deset godina u Kašteletu, u okviru Splitskoga ljeta. Ideja rečenoga nastupa rodila se u razgovoru s Bracom Lučinom iz Književnoga kruga Split. Nekoliko smo puta mijenjali termine; prvi su bili u predbožićju, a zatim neposredno poslije Sveta tri kralja – čime smo i nehotice zapasali blagdansku poetsku matricu između Bogoutjelovljenja i Bogojavljenja. Blagdan Sveta tri kralja osobito mi je drag jer projicira iznimno važnu i svijetu danas tako potrebnu poruku međurasne i međugeneracijske solidarnosti. Mudraci s Istoka predstavnici su triju generacija. Jedan od kraljeva je mladić, drugi zreo čovjek, a treći starac.

Oni su pripadnici različitih rasa, nežidovi koji se dolaze pokloniti židovskom mladom kralju i Spasitelju. Postoji legenda koja kralja Gašpara veže s hrvatskom prapostojbinom Arachosijom ili Harwathijom, a koja me inspirirala za pjesmu "Kandahar" iz moje predzadnje knjige "Nedovršeno stvaranje svijeta". U dogovoru s KKS-om i predstavljačima, odlučio sam svojim pjesmama dijakronijski pokriti blagdane Božića i Epifanije, a uz to sam, jer se približila i 25. obljetnica priznanja Republike Hrvatske, odlučio govoriti i pjesme domoljubnog nagnuća.

Operacija za Marovića

Predstavljači su vas povezali s Tončijem Petrasovom Marovićem i Dragom Ivaniševićem. Kako gledate na te usporedbe?
- Jako cijenim spomenute predšasnike i osjećam s njima višestruku bliskost. Sva trojica smo čakavci koji obilato rabimo čakavsku dionicu hrvatskoga jezika i to na vrlo kreativan način. Dovoljno je podsjetiti se Marovićeve antologijske "Suprotive" i Ivaniševićeve sjajne zbirke "Jubav", koju sam u anketi časopisa Poezija prije desetak godina označio jednom od pet najboljih poslijeratnih pjesničkih knjiga hrvatskoga pjesništva. Sljedeća srodnost u dubokoj je uraslosti u dalmatinsko i mediteransko tlo te u privrženosti vlastitoj uljudbi, ali i njenim starijim kulturološkim temeljima; no nikada i nikako na uštrb širem svijetu. Za sve nas vrijedi Marovićeva blistava sintagma "Iz jazika ditinjstva u ditinjstvo jazika“.

Nije slučajno da ja kao brački čakavac već 30 godina promičem, kako je nazivam, zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što, s kojom radim na integraciji našeg trojstvenoga hrvatskoga jezika i čuvanju njegove blistave jezične pričuve, osobito one čakavskoga i kajkavskoga kruga. Poznavao sam obojicu pjesnika, a s Marovićem sam i prijateljevao, to više što je Tonči pratio i cijenio moju poeziju i pisao emfatičke radioprikaze o njoj. Dok sam se bavio istraživanjem bolesti jetre u Londonu, organizirao sam za nj u The Royal Free Hospital, kod svojega mentora, operaciju koja mu je produžila život.

Razmjenjivali smo uratke s posvetama, a moja pjesma "Škrinja svetog Šimuna" govori o rečenom kirurškom zahvatu i svojevrsna je molitva za njegovo ozdravljenje. Hrvatsko pjesništvo, koliko god mi je to moguće s obzirom na duga izbivanja iz domovine, pažljivo pratim, a s obzirom na moje poznavanje poezije inih kultura i naroda, uvjeren sam u iznimnu moć i razvedenost hrvatske poetske riječi.

Pišete u čakavskom idiomu, pa haiku i refleksivne pjesme. Mislite li da pjesnik treba toliko mijenjati formu?
- Moje je da pišem, a ne da odveć razmišljam o tome kako i zašto pišem. Netko je pravocrtan u svojem stvaralaštvu. Kod mene se putevi pisanja očito račvaju i raspinju između ekstremnih formi – okomitih i vodoravnih, kratkih i dugih, rimovanih i slobodnih. Potonje je pitanje pjesničkog kreativnog karaktera, Matoš bi kazao značaja; u poeziji koja je jedno od posljednjih utočišta slobode, svi su oblici legitimni, to više ako su poetska ostvarenja kvalitetna.

I dalje ste vjerni domoljubnoj lirici, koja se danas prihvaća znatno teže nego prije 25 godina. Je li i kod vas Hrvatsku lakše voljeti iz daljine?
- Ja nisam vjeran domoljubnoj lirici per se, već zemlji iz koje sam iznikao, koja me ljudski i kreativno, estetski i etički, odredila i složila na osobit način. Po tome ja sam nacionalni pjesnik i zbiratelj sveukupnosti hrvatskoga jezika. Jednoć je Milorad Stojević predstavljajući moje izabrane pjesme "I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji“ u Rijeci kazao kako je domoljubna poezija u principu loša poezija, ali da se kod mene dogodio izuzetak i da je moja domoljubna poezija vrhunska poezija.

Ako je Milorad u pravu, a vjerovat mi je da jest, onda nema potrebe brinuti o tipu poezije koju pišem. Tematski sam u pisanju vrlo raznolik i ako me emocije prikuju - a to se događalo za teških vremena Domovinskoga rata - za Sizifov kamen ili Prometejevu kavkasku stijenu, onda ne razmišljam je li to što pišem tematski ovakva ili onakva poezija.

Tema postaje irelevantnom u odnosu na strast pisanja i kreativni uzgon koji hrani stapku mojega pjesništva. A Hrvatsku je, tu je Boris Maruna u pravu, uvijek lakše voljeti iz daleka. I jer sam svoju domoljubnu poeziju napisao uglavnom iz velike daljine - dok je Domovina gorjela i tresla se od plača, što razvidno je u redovitim datacijama ispod pjesama, i godinama izdanja zbirki - udaljenost objašnjava i opravdava moju privrženost Domovini koja je u rečena vremena bila pod prijetnjom uništenja.

Pišući poeziju koja je svjedočila ljubav prema ugroženom Domu davao sam, i nesvjesno, svoj obol emocionalnom opravdanju njegove svrhe i egzistencije. Bijah tada, kako o toj i takvoj mojoj poeziji kaza velika Vesna Parun, potpuno u njegovu posjedu.

Selca su otočka Hirošima

U govorenju i pjesmama o Bogojavljenju pokazali ste da ste, unatoč četvrt stoljeća rada kao veleposlanik diljem svijeta, čvrsto korijenski vezani za svoja bračka rodna Selca.
- Duboko vjerujem i stalno ponavljam kako samo ukorijenjen čovjek može biti istinski otvoren svijetu. Planet se naš ne može ljubiti ako se pritom preskoči prvotna i izvorna ljubav prema Domu, zajednici, narodu kojemu pripadamo; svojem jedinom otoku Braču ili gradiću Selcima na njemu, zatim Splitu – velebnom prostoru moje rane i zrele mladosti. Ljubav se, ako je prava, stalno nadograđuje i širi u koncentričnim krugovima, množi se poput kruhova iz Kane Galilejske. Dom jest dio svijeta, a svijet je proširena domovina.

A svijet današnji postaje sve manji – što god da se događa na jednom njegovu kraju, osjeća se i drugdje. Zajedno smo u jednom zemaljskom čamcu i onaj ili oni koji ga ljuljaju i prijete ga prevrnuti, ugrožavaju sve nas. Bez solidarnosti i ljubavi prema općem dobru cijeloga planeta čovječanstvo neće preživjeti. Svojim ishodištem držim Brač, egzemplarni rodni otok, vojničko-rimski na sjevernoj obali, a senzualno-grčki na južnim mu žalima. Napomenut mi je da su Selca prije talijanskog okupacijskog paljenja 9. kolovoza 1943. imala 3000 stanovnika, danas jedva 600. Selca su kameno gnijezdo moje drevne kamenoklesarske obitelji, a zovem ih i otočkom Hirošimom jer su uništena do temelja; i danas su puna prelijepih ruševina.

Točno je reći da sam rođen među ruinama; one me nauče potrebi gradnje, stvaranja i cijeljenja. Pamtim radišnost svojih pređa koji sagradiše, uz brojne ine građevine, palaču Štambuk, danas ruševinu i pod zaštitom – a prema ekspertu Jošku Belamariću - jedan od najljepših i najfinijih kamenoklesarskih radova na istočnoj obali Jadrana. Svojim ishodištem smatram i Split (Spalatum kao moj fatum, citirajući B. Lučina), gdje sam proveo svoju mladost i u kojemu žive moja sestra i majka.

Kuća u Selcima bez njihovih zlatnih ruku podsjeća na pustoš, pa je i to razlog mojim, a i zbog dugih izbivanja u svijetu, sve kraćim boravcima u njoj. U vrijeme moje jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva u Selcima sam neizostavno. Danas duljina boravka u Selcima ne korespondira s mojom privrženošću ovom čarobnom vilinskom mjestu smještenom na vršini ponad mora.

Trump i Putin

Već četvrt stoljeća kao veleposlanik u velikim zemljama uključeni ste u globalnu politiku. Kako gledate na promjene globalne situacije, terorizam, Brexit, izbor Donalda Trumpa. Je li ovo kraj svijeta koji smo poznavali?
- Globalna politika danas je izrazito multipolarna i svijet je u velikom geopolitičkom preslagivanju. U stoljeću smo Azije, svjedoci iscrpljenja energetskih i drugih resursa u vremenu borbe i utrke za njihovom kontrolom. Brexitom okljaštrena Europska unija u ozbiljnom je previranju, europski jugoistok sve nestabilniji, Bliski istok užaren kao nikada, a terorizam i migracije naša novovjeka sudbina.

Hrvatska je obvezna detektirati prijetnje i opasnosti i postaviti se preventivno prema njima; graditi joj je sigurnosna i strateška savezništva i što više oslanjati se na vlastite snage – biti samoodrživom. Američki predsjednički izborni rezultat i približavanje SAD-a Rusiji neizostavno će promijeniti svjetski poredak. Dolaze vremena velikih promjena, opasnosti i izazova. Neizvjesnosti vrebaju sa svih strana i velika je potreba za mudrim i smirenim ljudima na pozicijama upravljanja i moći. Opstanak postaje prioritetnom zadaćom čovječanstva.

Kakva je situacija s vašom diplomatskom karijerom, koje je vaše iduće odredište?
- Nikada nisam ništa tražio za sebe, ali sam uvijek bio na raspolaganju svojoj Domovini. Što ozbiljnija i zahtjevnija vremena, to veća je moja predanost služenju. Odgovorit ću motom iz jedne svoje rane knjige: Služi da bi bio savršen. Budi savršen da bi služio.

Naslovnica Kultura