Scena Kultura

'MACHINAE NOVAE 002' NA STFF-u

Darko Vidačković: Strah me da se Šibenik ne pretvori u Dubrovnik

'MACHINAE NOVAE 002' NA STFF-u
Šibenik je zadnji grad u Dalmaciji koji se nedavno počeo buditi. Mislim da na taj zamah sugrađani trebaju dati svoj skromni doprinos, a grintanje o tome kako je sve loše ostaviti kao povremenu zabavu uz kavu ili pivu, a ne kao stalni način razmišljanja.

Prvo što bi filmofilima moglo pasti na pamet gledajući večeras u 21 sat u “Kinoteci“ eksperimentalni kratki film “Machinae Novae 002“ jest rečenica iz Cameronova izvornog “Terminatora“ – “I strojevi imaju dušu“. Autor filma, Šibenčanin sa zagrebačkom adresom Darko Vidačković (1977.), snimio je videoesej na temu kibernetika i estetika o lučkim dizalicama koje “vrebaju komadić svoje duše unutar umova gledatelja“. Dizalicama je Vidačković udahnuo život da u nekim od impresivnih kadrova “Machinae Novae 002“ izgledaju kao da međusobno komuniciraju prilikom rada, čak se i nježno ljube.

- Nakon što sam spontano snimao kadrove za koje sam osjećao da će biti sastavni dio filma, ideja o svemu što navodite je u jednom momentu jednostavno “isplivala“ iz mene, a sam sadržaj snimljenog materijala nametnuo je konačni koncept – otkriva Vidačković.

Što vaše dizalice misle o ljudima koji upravljaju njima?
- Ljudi jesu njihova duša, one jesu njihovo vozilo. Ljudsko tijelo je vozilo duše.

Film se odvija u malom obalnom gradiću, no to je nesumnjivo vaš rodni Šibenik. Je li ovo dođe nešto kao vaš romantičan pogled na Šibenik s prozora nekadašnjeg stana odakle puca pogled na luku i šibenski zaljev?
- Da, to je moj rodni Šibenik i to je taj pogled. To su slike koje su, nakon što sam napustio Šibenik negdje u 2001., putovale zajedno sa mnom i evo konačno dobile priliku da se materijaliziraju u obliku ovog filma.

U filmu ubrzavate ionako brzu mjenu vremena, kao da ste nostalgični što je Šibenik krenuo dalje bez vas. Koliko vam nedostaje i koliko se promijenio otkako ste u njemu živjeli?
- Sigurno ima nešto nostalgije u tome, budući da se u filmu na neki način zrcale moje misli vezane uz Šibenik, kako za cijelog života, tako i ovih zadnjih 15 godina. Srećom pa nikad nisam živio toliko daleko od Šibenika da ne mogu unutar nekoliko sati autobusom i svratiti do njega. Taj grad i ljudi u njemu su me odgojili i uvijek mi je drago povremeno se vratiti njima. Moj pubertet je obilježio rat, neka neobična kombinacija jakog zajedništva među prijateljima i nemogućnosti planiranja života na duži period. Svirao sam bubnjeve u nekoliko bendova, scena je bila živa, ja sam se unutar svega toga osjećao živim. Nakon rata sve se ugasilo. Pasivnost, podjele među ljudima (ne samo na Srbe i Hrvate) i tupilo. Šibenik je zadnji grad u Dalmaciji koji se nedavno počeo buditi. Mislim da taj zamah sugrađani trebaju popratiti i dati svoj skromni doprinos, a grintanje o tome kako je sve loše ostaviti kao povremenu zabavu uz kavu ili pivu, a ne kao stalni način razmišljanja.

Danas je Šibenik postao i filmski grad pa je nedavno Hana Jušić u njemu snimila “Ne gledaj mi u pijat“. Mislite li da će biti još filmova ambijentiranih u Šibenik i biste li vi snimili još neki?
- Nekoliko filmova je snimano u Šibeniku zadnjih godina. To više nije slučajnost, neki izdvojeni slučaj, pa mislim da će se taj trend i nastaviti. Šibenik i Šibensko-kninska županija još uvijek imaju veliki potencijal. Jedino me strah da ćemo dopustiti da se grad pretvori u nešto poput Dubrovnika, u scenografiju za turiste. Kako kažu doli: “Šibenik u srcu“. A sigurno će i izvirit još u nekim umjetničkim oblicima iz mene...

 

Naslovnica Kultura