Scena Kultura

UZ 'LEKSIKON YU FILMA'

Nenad Polimac: Hrvatskom filmu fali bezobrazluka

UZ 'LEKSIKON YU FILMA'
Mi smo jedna puno mirnija kinematografija, neću reći poslušnija, ali se ne izlijećemo ako ne moramo, što nije prevelika vrlina. Volio bih da smo malo bezobrazniji, da nezavisni filmovi koji nastaju mimo sistema budu provokativniji.

Partizanski film nije slučajno na naslovnici knjige - kaže nam Nenad Polimac, uvaženi kolega filmski kritičar iz "Jutarnjeg lista", u intervjuu u povodu friškog izlaska "Leksikona YU filma“ koji obiluje tekstovima vezanim uz taj žanr.

Kadar s Yulom Brynnerom iz “Bitke na Neretvi“ prozor je u "Leksikon YU filma“, a knjiga se na zadnjoj stranici zatvara s "Vukom samotnjakom“ koji Polimac naziva postpartizanskim filmom jer se bavi posljedicama tog razdoblja. Jugoslavensku kinematografiju obilježili su partizanski filmovi i pokazali se užasno dugovječnima, ali opet kad bi Polimac radio top-ten najboljih YU filmova, nije siguran koliko bi tu uvrstio takvih naslova.

- To je nešto što publiku impresionira, očito ne bez razloga. No, ako bih se bavio baš onim što je YU kinematografija najbolje napravila, uvrstio bih samo jedan partizanski film, “Zasjeda“, a sad je pitanje i je li to uopće partizanski film. Mislim da partizani njime ne bi bili oduševljeni - smatra Polimac.

S "Leksikonom YU filma" trebali bi, zato, biti oduševljeni svi oni koji su odrastali uz jugoslavenske filmove i još im se rado vraćaju. No, Polimac se ne boji kako će mu netko prigovoriti da je “jugonostalgičar“.

- Jugonostalgija je okej, ali baca krivo svjetlo na tu kinematografiju jer puno dobrih filmova nema veze s “jugonostalgijom“, to su neke male, čvrste priče. Nisam nešto specijalno jugonostalgičan, ali sam nostalgičan za YU kinematografijom. Ipak je to bilo plodno filmsko razdoblje.

- Evo primjera Bate Čengića; on snimi "Ulogu moje porodice u svjetskoj revoluciji“, to producira najjača bosanska firma Bosna film i nakon toga shvate da je previše crn, subverzivan, provokativan, pa njegov sljedeći film “Slike iz života udarnika“ napravi druga sarajevska kompanija, znatno manja.

- Bilo je puno manevarskog prostora, što je super. Nisam siguran da danas ima toliko, bez obzira koliko više nema velikih firmi, sve su male, privatne i snalaze se na 108 načina. Ali, inercija koja se osjeća u zraku oko filma, antipatična pravila pridržavanja političke korektnosti, povlađivanje trendu "world cinema“ i art filma, ne znam... mislim da je to nekad bilo puno interesantnije - drži Polimac koji je knjigu iznjedrio prema narudžbi.

- Iskreno rečeno, nije to nešto što sam ja smislio, da jesam, možda bih nešto kompliciranije zavrtio oko svega toga. Tadašnji urednik “Ljevka“ Nenad Rizvanović zamislio je da se napravi nešto poput one serije “Rough Guide“ svjetskih vodiča i učinilo mu se da je razdoblje jugoslavenske kinematografije najzgodnije za to, prvenstveno zato što ona danas i je i nije dostupna, a s druge strane uživa veoma visoku reputaciju i jako puno se oko toga plete krivih i dobrih procjena. Rekli smo si hajmo probati sažeti sve navedeno u jednom ovakvom izdanju koje je po meni nekakav “pop“ projekt, ne bih to više od toga procjenjivao, ali mislim da je na kraju rečeno i napravljeno.

Koliko je svođenje jedne tako velike kinematografije na zajednički nazivnik bio zahtjevan zadatak?

- Sve je u konceptu. Složio sam ga u dva dana i onda nakon toga selekciju malo više tesao, ali generalno nije to sad neka knjiga na kojoj čovjek umire. Moraš brzo odlučivati i biti precizan. Naravno, sad kad je već izišla, žao mi je što neke druge stvari nisu dobile primjereniji tretman, no što je tu je, nadajmo se da će biti još neko izdanje.

A koliko je stvaranje “Leksikona YU filma“ bio nezahvalan zadatak, jer se nitko prije vas nije samostalno uhvatio toga?

- Mene su čak pitali zašto se toga nisam prije sjetio. Nisam jer sam imao previše posla na nekim drugim stvarima i non-stop sam u stisci s vremenom. Ipak, dobili smo neke novce od fondova, Ministarstva kulture, HAVC-a, Gradskog centra za kulturu, a dolazi neko vrijeme kad takvi projekti više neće biti jako popularni, pa je bilo “sad ili nikad“, s tim da su me još iz “Ljevka“ stisnuli. No, nije to bio nezahvalan zadatak.

Jesu li tekstovi u knjizi (is)korišteni iz vašeg bogatog fundusa ili pisani nanovo?

- YU kinematografijom se bavim aktivno 40 godina, imam jako puno tekstova koje sam prilagođavao, ali forma je zahtijevala da ni jedan ne bude duži od jedne i pol do dvije kartice, katkad i kraći. Shvatio sam da mi je jednostavnije iznova pisati tekst nego neki već gotovi od četiri do pet kartica kratiti napola. Igrao sam na obje strane, koristio nešto staro što je stalo i iznova pisao nešto što sam mislio da treba, a istovremeno sam i gledao filmove. Imao sam nekih sumnji oko stvari koje je trebalo ponovno provjeriti i vidjeti nekih stotinjak filmova iznova. Čak ni za neke poznate filmove nisam bio uvjeren da zaslužuju svoje mjesto unutra, dok sad mislim da bih možda napravio neku drukčiju selekciju.

Koliko vam je pomoglo ili odmoglo to što ste, kao filmofil ili filmski kritičar, bili aktivni sudionik perioda o kojem pišete?

- Da sam 1980. ili 1985. napisao neku takvu knjigu, bila bi puno bezobraznija, oštrija. Ja sam se otad promijenio, proširio svoje vidike, tako da je to što sam bio sudionik vremena išlo u korist. No, nastojao sam da me to ne odredi iz "onog“ vremena, jer onda sam imao neke malo drukčije kriterije nego što ih imam danas. Danas sam “pustimo malo žanrovskog filma, dajmo i art“, ali nastojao sam svakako ne mimoići ništa što je važno za tu kinematografiju.

Jedna od vrlina knjige jest što je iznimno informativna, s puno tzv. filmske trivije koja bi na IMDb-u bila čisto zlato. Knjiga obiluje podacima koji se baš i ne mogu naći na netu, a koje vi imate u malom prstu.

- Probao sam pomiriti taj neki relativno suvisli kritičarski sud s nečim malo trivijalnim, zabavnim, da ne bude dosadno, da može zainteresirati i nekoga koga ne zanima samo je li film dobar ili ne, nego i tko su ti glumci koji su unutra igrali, kako su se tu našli, kako je režiser dobio projekt, a ako sam imao prostora, onda sam nastojao sve to strpati unutra. Mislim da je to u konačnici ispao dosta prohodan i zabavan koktel raznoraznih stvari.

Jeste li nakon pisanja knjige postali još svjesniji koliko je to bila jedna jaka kinematografija?

- Uvijek sam toga bio svjestan, nisam imao tu nekih velikih iznenađenja. Kad bih za deset godina radio novo izdanje, vjerojatno bih još osnažio svoj sud o tome, a neke sudove sam već ranije donio. Krajem 50-ih i na početku 60-ih YU kinematografija je bila jedna od najzanimljivijih europskih kinematografija, na prelasku 60-ih u 70-e možda i najzanimljivija i po najoštrijim kriterijima, a 80-ih se dosta dobro borila za svoj prostor pod suncem. To su lijepe preporuke za tu filmsku sredinu.

U knjizi je mnoštvo filmova sortirano unutar dva poglavlja - “Najbolje od YU filma“ (72) i “Bez njih se ne može“ (146)...

- ... Meni je samo žao što ih nije bilo i više. Bio sam u panici ispočetka, urednik je zadao manji prostor, ali kako sam povećavao broj filmova, on nije protestirao. Sad mi je žao što nisam još 30 posto više toga stavio. Ima nekih stvari za koje mi je baš krivo što nisu unutra.

Uglavnom, 228 naslova daju četvrtinu ukupnog broja snimljenih filmova, više nego dobar prosjek YU kinematografije.

- Da, to je bila kinematografija koja je godišnje u raznim razdobljima snimala 15 do 20 filmova, a bar deset ih je bilo dobro i zasluživalo ozbiljan prijem. S druge strane, publika ih je krajnje respektirala. Poslije 1990., kad je došla tranzicija, u nekoj produkcijskoj godini znalo se dogoditi da ima jedan uspješan film i sedam-osam recimo možda i dobrih, ali koji imaju jako mali broj gledatelja. Toga onda nije bilo, zapravo je jako malo dobrih filmova prolazilo ispod radara. Nemojmo zaboraviti, “Ritam zločina“, jedan krajnje komoran i osebujan film, imao je samo u Zagrebu više od 10.000 gledatelja, “Ljubavna pisma s predumišljajem“ više od 30.000... To su brojke o kojima danas možete sanjati. Danas jedan od laureata Pule, “Šuti“, ima 500 gledatelja i nitko se ne buni jer to smatraju normalnim. Onda bi to bio skandal!

Imate li naknadnih dvojbi da biste neki film prebacili iz jedne kategorije u drugu?

- Problem je u sljedećem: da bi nešto ušlo u prvu kategoriju “Najbolje od YU filma“, važno je bilo da film ima neku priču oko svoga nastanka, utjecaja i svega. U tom smislu “Najvažnije od YU filma“ bi bolje sjelo kao naslov, da se ne bismo razmetali, jer bilo je i nekih koji nisu bili najbolji, ali jesu najvažniji. Kako bilo, mnogi od ovih manjih tekstova iz nekog bi odmaka, nekakve moje kasnije perspektive, možda zaslužili mjesto u onoj prvoj kategoriji, a neke od ovih bih preselio u drugu. Tu bismo se mogli igrati bez kraja i konca.

Na primjer?

- Uzmimo Gorana Markovića, mislim da je “Nacionalna klasa“ puno bolji film nego “Variola vera“, ali ovaj je bio prvi neki ozbiljni horor u ondašnjoj kinematografiji koji je promijenio žanrovske kanone onog vremna. Prema tome, ne mogu ga staviti u manju kategoriju, no činjenica je da je “Nacionalna klasa“ bolja. Meni je jedan od najdražih YU filmova “Čudna djevojka“, međutim nisam sad htio nametati svoje osobne preferencije za film koji nije dobio neke velike nagrade, ali ima kultnu reputaciju. Mi koji znamo da je to super film neka bude super, a nekom drugom prilikom dat ćemo mu bolji prostor.

Ima li nešto što niste uopće uvrstili i sad se kajete da ste trebali?

- Veliki mi je minus, unatoč problemu s prostorom, što u poglavlje “Filmske legende“ nije ušla Ružica Sokić, ali imao sam neki tvrdi stav da glumci koji su se prvenstveno afirmirali u kazalištu i na TV-u, odnosno tek djelomično na filmu, ne moraju ući u leksikon. Tu sam se zeznuo jer ona je ipak dobila dvije Zlatne arene za glavnu i sporednu ulogu. Okej, ne za neke koje ja specijalno respektiram, no slovi za ikonu i kad se kaže “legenda“, mislim da je ona morala ući. Prigovorili su mi zašto nema Čkalje. Nema jer je prvenstveno TV glumac. Za razliku od Mije Aleksića, koji je veliki karakterni glumac, Čkalja to nije bio i ne žalim previše zbog toga.

Koliko je ovdje, kad podvučete crtu, zadovoljan filmofil u vama, a koliko filmski kritičar?

- Filmofil u meni te filmove gleda s velikim zanimanjem. On bi za štogod sam gledao nanovo među tih stotinjak filmova govorio "ovo bi moglo ući, ovo bi moglo ući“, a kritičar “možda i ne“. Tako da filmofil nije baš zadovoljan. Možda je moglo biti puno više tih nekih malih otkrića, ali leksikon ovakvog tipa je nešto što je namijenjeno jednoj jako širokoj publici, i starijoj i srednjoj i mlađoj, pa sam sve nastojao pomiriti. Ne bi bilo loše napraviti neki sajt oko toga i igrati se (smijeh).

U knjizi spominjete da je uspjeh hrvatskog filma 50-ih nemoguće tumačiti bez jugoslavenskog konteksta. Onda je domet hrvatskog filma bio najveći unutar YU kinematografije, a zanimljivo je da smo i zadnjih godina vjerojatno najjači na području ex-YU. Može li se tu povući neka paralela?

- Mislim da je onda hrvatski film ipak bio malo ozbiljnija stvar nego danas jer su to bile jake produkcije. Neki režiseri su počeli sricati filmsku abecedu i neviđeno se razvili, na primjer, Bauer. Cijela ta sredina je odjednom procvala samo djelomično zahvaljujući koprodukcijama. Činjenica jest da je Jadran film krajem 50-ih i početkom 60-ih bio najozbiljnija filmska sredina. Ne smijemo zaboraviti fenomen filma “H-8“, to je bilo čudo tadašnje YU kinematografije, no isto tako i u drugim je sredinama bilo fenomenalnih stvari. To su bila vremena kad je YU kinematografija takoreći bila svake godine u Cannesu (1959. “Vlak bez voznog reda“, 1960. “Deveti krug“, 1961. “Dan četrnaesti“, op. N.P.), na nju su se upirali pogledi kao nešto od čega se puno očekuje. Odlična je, pak, stvar da je upravo u tom razdoblju hrvatska kinematografija bila najjača, nakon čega su Avala i srpski film pretegli, a “crni val“ postao svjetska senzacija. No, ako moramo uzeti u obzir svjetski odjek, ne smijemo zaboraviti i kvalitetu filmova. Jer, ne možemo reći da je “Tko pjeva, zlo ne misli“ lokalni film, kad je to izvanredan film koji mi nažalost nismo dovoljno promovirali u svijetu. To ne znači da je puno slabiji od “W.R. Misterije organizma“ koji će stranci puno bolje prihvatiti iz milijun razloga, ali onima koji se bave kvalitetnim, klasičnim filmom, Golikov će predstavljati senzaciju.

U knjizi je na koncu više hrvatskih nego srpskih filmova. Je li to opovrgavate tezu da je srpski film bolji od hrvatskog?

- Budimo realni, to je knjiga koju je pisao netko tko je ovdje odrastao, radio na afirmaciji hrvatskog filma, revalorizirao ga. Sve se to složilo. Da je neki filmski kritičar iz Srbije radio ovo i imao isti zadatak izabrati 50-ak glavnih i stotinjak malo manje važnih filmova, knjiga bi bila drukčija. Ovo je knjiga nekoga tko je odavde ponikao, a i ne pretendiram na neki definitivni sud oko toga.

Koliko je bilo ili jest teško ustvrditi čiji je pojedini film bio s obzirom na niz filmova rođenih iz “miješanih brakova“?

- Nisam se time nešto specijalno bavio, imao sam divnu rubriku “produkcija“, gdje bih napisao što je na špici navedeno kao produkcija, pa sad nek se ljudi muče oko toga je li to hrvatski ili srpski film. Hrvoje Turković je napisao jedan zgodan esej prije 2000. o tome čiji je film “U raljama života“. Njega je, koliko se sjećam, inicirala beogradska kompanija i onda su se nakon toga prikačile još neke srpske i hrvatske firme. U onoj atmosferi je fenomenalno bilo da je jedna kompanija iz Beograda pokrenula projekt koji zagrebački diše, s nekim malim ustupcima drugim sredinama. Bilo je to razdoblje u kojem su se republičke različitosti jako spretno koristile da se zaokruži budžet filma. S druge strane, što je najzanimljivije, a to je bio nažalost samo slučaj u srpskoj kinematografiji, snimali su se filmovi bez pomoći države, poput serijala “Tesna koža“, “Hajde da se volimo“, “Žikina dinastija“... To je bilo čudo da je u socijalističkoj sredini moglo nastati nešto bez kontrole socijalizma.

Vjerojatno bi “čistih“ hrvatskih filmova bilo još i više da Jadran film nije odbio debi Obrada Gluščevića “Lito vilovito“, Bauerovu “Prekobrojnu“...?

- Bez obzira na to što je legendaran, o Jadran filmu kao najvažnijem hrvatskom poduzeću nemam bogznakakvo dobro mišljenje kad je u pitanju dobrobit hrvatskog filma. Budući da sam sudionik vremena, znam da su filmaši rogoborili protiv Jadran filma, zato što je početkom 60-ih, nakon što je “Deveti krug“ pobijedio u Puli, odjednom uslijedila revija slovenskih redatelja u Zagrebu bez ikakvog razloga, a dobri hrvatski projekti završavali su u Beogradu. To je bila potpuna besmislica, iako je moglo sve biti i drukčije. Pa opet, sjećam se razgovora po kavanama koji nisu bili puka naklapanja, kad je Jadran film počeo surađivati sa stranim koproducentima i kad su devize postale važnije od stimulacije domaćih fondova, domaći filmovi u njegovoj produkciji bili su puno skuplji od ondašnjih filmova s kraja 60-ih ili kasnije Zagreb filma. Jadran film je umjetno dizao cijene jer sve što se radi kod njega moralo je biti skuplje da poduzeće opravda svoju cijenu, a pogotovo u tom u kasnijem razdoblju nije bio kompanija koja je držala do hrvatskog filma, već je radila ako je dobila za njega dobre novce. Samo tu i tamo su imali projekte kad bi im puhnulo u glavu da se nešto malo pokažu pa su jedne godine, htjevši dokazati da njima fond ne treba, najavili tri filma, od čega su snimili dva, a treći nisu.

Prije je kinematografija nastajala uz ideološke pritiske, a danas ne. No, danas subverzivnih filmova baš i nema, pogotovo u Hrvatskoj?

- Cijeli problem je što naše filmaše ta provokativnost, društvena ili bilo kakva druga, nije pretjerano zanimala, tj. nije im to išlo samo od sebe. Bilo je par filmova koji su uzdrmali, prvi zaista zabranjeni i s razlogom bunkerirani film “Ciguli miguli“ bio je neviđena provokacija za ono vrijeme, zatim “U gori raste zelen bor“ je ozbiljna ideološka subverzija toga vremena... Nađe se još ponešto, ali generalno je hrvatski film više introspektivan i nije tu bilo želje da se izaziva. U Srbiji ćete i u novom razdoblju naći tri super zanimljiva filma, “Srpski film“, “Život i smrt pornobande“ i “Klip“. Mi nemamo takvih stvari, ne izazivamo u tolikoj mjeri, mi smo jedna puno mirnija kinematografija, neću reći poslušnija, ali se ne izlijećemo ako ne moramo, što nije prevelika vrlina. Volio bih da smo malo bezobrazniji, da nezavisni filmovi koji nastaju mimo sistema budu provokativniji. Tu i tamo se nađe nešto, no to nije u rangu ovoga. Ali, to je jedna tradicija. Mi nismo imali ništa da bi se moglo usporediti s onim što je radio “crni val“ na kraju 60-ih, početkom 70-ih.

Znači, srpski film je subverzivniji od hrvatskog?
- U načelu da.

Govoreći o “tradiciji“, YU kinematografija je imala tradiciju žanrovskog (akcijskog) filma koji je mogao odnijeti pobjedu u Puli, kao što je “Obračun“ deklasirao “Licem u lice“, a danas je takvo što napravio samo “Broj 55“?

- Da, tada su se skandalizirali kritičari i fenomenolozi kako može akcijski film tući film koji je problematizira ozbiljne društvene situacije. No, onda smo imali ozbiljnu žanrovsku kinematografiju. Žanrovski film se ne može izmišljati, on nastaje u sredinama koje imaju ozbiljne komercijalne pretenzije. Ako to nije slučaj, radi se samo o nekoj vježbi, nekom okušavanju. Da bi se tako zvao, žanrovski film mora imati puno publike. Kad netko u današnjoj Hrvatskoj snimi krimić, to ima smisla ukoliko je art krimić. Ako je komercijalni i pritom ima 3000 do 4000 gledatelja, to je smiješno, a manje-više svi ti pokušaji završavaju tako. Mi nismo kinematografija koja može sustavno njegovati žanrovski film, odnosno možemo samo ako se na to odluči ako HAVC i poželi ulagati novac u filmove koji bi mogli imati malo više gledatelja. Uopće, žanrovski film bi morao nastajati mimo fondova, a mi za to nemamo uvjete.

Jesu li filmovi prije bolje korespondirali s filmskim trendovima svoga doba nego ovi danas?

- Današnji festivalski filmovi se nose s trendovima kako znaju i umiju. Nekad je to bilo lakše, manje je bilo kinematografija koje su bile u fokusu. Danas je ipak puno teže. Uzmimo samo Oscare za koje se prijavljuje 70-80 zemalja, a nekad ih je bilo 20-30. Nisu to iste stvari, ali opet dolazimo na istu priču. Hrvatski film nije puno vodio računa o svjetskim trendovima, imao je tu svoju introspektivniju poziciju i nije se gurao da “pod mus“ mora ići u Cannes. Dobro, dokopao bi se on Cannesa, gdje su “Lisice“ i “Rondo“ bili u pratećim programima, a “Breza“ bila zapažena, no općenito to nisu baš bili bogznakakvi filmski uspjesi, za razliku od srpskih filmova koji su zbilja dobili Zlatnog medvjeda u Berlinu (“Rani radovi“).

Kako gledate na Pulu nekad i sad ususret njezinoj ovogodišnjoj etapi?

- Pula filmašima više ne znači jako puno, nažalost znači sve manje. Napravi se film, gotov je, umjesto da ide na Pulu, čeka neki strani festival, smatra da mu je Pula antireklama ili želi u kina kao neka friška atrakcija. Danas vi dođete u Pulu i tamo nema glumaca, to jest dođu na jedan dan i pobjegnu što prije mogu. Velike YU zvijezde kupale su se na Zlatnim stijenama, Verudeli, navečer se pokazivale na rivijeri. Glumci su držali su do te Pule, a sad nekako kao da žele pobjeći odatle. No, ruku na srce, danas i nisu tolike zvijezde. Kad gledate u novinama, ispada da puno više vrijede domaći nogometaši od glumaca.

Otvoren za nova otkrivanja

Ja bih rado napravio neko novo izdanje, ali bi se držao te YU kinematografije jer je ona još uvijek neistražena. Ozbiljna slabost “Leksikona“ je to što je slovenski film trebao biti puno preciznije pokriven, no nažalost nije dostupan danas kao što je nekad bio i prebrzo se ta kinematografija zatvorila. Što se drugoga tiče, manje-više mislim da je pokriveno uglavnom OK, jer srpski film je jako dostupan, koliko god je loše sačuvan, s kopijama u jezivom stanju, a restauracija hrvatskog filma neusporedivo je kvalitetnija nego u drugim ex-YU republikama.

Svakako, ima tu još prostora za istraživanja, nova otkrivanja i neke nove procjene, ali ono što bi bilo jako važno je mišljenje novih generacija o tim stvarima. Uvijek mi se to čini zanimljivijim, nego da sretnem nekog iz svoje generacije i da mi priča stvari koje znam od prije i koje me više ne zanimaju. Ipak, na formumima i YouTubeu nailazim na interesatne komentare ljudi u dobi od 20-ak godina koji imaju krajnje artukulirane sudove o tom razdoblju.

Minorna, ali važna 'Okupacija'

“Okupaciju u 26 slika“ ste (svojedobno) kritizirali, ali isto se našla u poglavlju “Najbolje...“?

- I dalje mislim da je to slab film, meni iritantno režiran, kompilatorski. Sve što u njemu ostavlja jak dojam je scena ustaškog pokolja za koji još uvijek nismo sigurni tko ga je režirao, majstor specijalnih efekata ili Zafranović. Nije se tu za mene ništa promijenilo, nego je samo kvaka da sam pokušao realnije napraviti selekciju.

Recimo, stavio sam među “najbolje“ i film Ivana Martinca “Kuća na pijesku“ kao rijedak primjer cjelovečernjeg filma koji je napravio redatelj alternativnog i eksperimentalnog filma. Filmovi koji nisu imali golemi odjek, ali koji su na toj sceni predstavljali nešto prijelomno, zaslužili su ući unutra. Isto tako je i “Okupacija“ sa šminkanjem partizanskog filma zaslužila mjesto u tom prvom dijelu, no po meni je to minoran film, ali da je među “najvažnijima“ - jest.

Žika protiv 'Tesne kože'

Populističke komedije nekad i sad?

- Što se tiče hrvatskih, najuspješnije su dosta ambiciozne zahvaljujući Brešanu koji je populistički redatelj, ali uvijek ima jedan dodatni naboj da film dobije neku drugu boju i ne bude čisto komercijalni. Kod srpskih, što je manje upleteno velikih firmi u neku pojedinu produkciju, to su mi filmovi simpatičniji. Uvijek su mi draže “Munje“ nego “Montevideo“, neovisno koliko je ovaj impresivan po produkcijskoj razini.

Pravi put su bile “Munje“, ali taj put nažalost nije opstao. Od starijih “Lude godine“ serijal je odlično počeo i razigrao se na drugom filmu, no dalje je krenulo prema dolje. “Žikina dinastija“ je oživjela to malo, ali opet je sve postalo dosadno. Prva “Tesna koža“ može proći po subverzivnosti, to je stvarno “crnjak“, no prema tipu humora i režiji je jako teško gledljiva TV komedija, pogotovo iz današnje perspektive.

Izumrla citiranja

Zanimljivo je, a što ste podsjetili, da su se nekoć hrvatski filmaši međusobno citirali (“U raljama života“ Bauerov “Samo ljudi“), što danas baš i ne rade.

- Grlić je jako rano uzeo Bauera za svog mentora, nažalost nikad ga nije dostigao, ali je jako plemenito i pozitivno da je on upozorio na prave stvari, i to u razdoblju kad Bauer nije bio u prvom planu. U srpskoj kinematografiji nećete naći ta citiranja jer su to bile različite generacije. Modernisti nisu citirali klasični realizam, već ga prezirali, no s pojavom “praške škole“ i Grlića našao se sretan primjer. Također, nisi 80-ih mogao biti bosanski redatelj i citirati Krvavca kad se akcijski filmovi više nisu radili.

Naslovnica Kultura