Scena Kultura

oči u oči

Mate Maras: Tvorci kurikuluma poigravaju se sa sudbinom naroda

oči u oči
Zagreb, 090316. Draskoviceva 36. Prevoditelj i pjesnik Mate Maras. Foto: Goran Mehkek/CROPIX

Sanjao sam kako bi divno bilo prijeći Biokovo i Zavelim, vidjeti veliki svijet o kojemu su pripovijedali povratnici iz pečalbe, upoznati druge krajeve i ljude, čuti nerazumljive jezike... Tako je, kaže nam, razmišljao kao dijete u rodnim Studencima pokraj Imotskoga, škrtome kraju koji je dao mnoga poznata imena.

Mate Maras otišao je mnogo dalje, dao mnogo više, utisnuo u našu kulturu i povijest značenje jednoga gotovo izumrlog renesansnog stvaraoca. Možda nije pravi izbor riječi, jer u 77. ljetu života njegova vitalnost i živi duh fasciniraju. Nepotrebno je reći da aktualne događaje pozorno prati i o njima ima svoj stav. Kako predstaviti jedan tako bogati život, izazov je koji nije lako staviti u nekoliko uvodnih rečenica.

Čovjek koji je preveo cijelog Shakespearea, kazao je jedan kolega, što je samo djelić njegova bogatog prevoditeljskog opusa. Ukupno 38 Shakespereovih drama, soneti i druge pjesme našli su se u hrvatskom prijevodu zahvaljujući njemu. Po struci je, zapravo, diplomirani matematičar i fizičar, nekoliko je godina radio u struci kao srednjoškolski profesor, iako je najpoznatiji kao prevoditelj i pjesnik.

Prevodi(o) je s engleskog, talijanskog, francuskog, makedonskog, rumunjskog, staroengleskog, starofrancuskog, provansalskog, prvi je Hrvat koji je dobio nagradu Francuske akademije (za prijevod Rabelaisovih "Gargantue i Pantagruela"), Društvo hrvatskih književnih prevodilaca prije dvije godine dodijelilo mu je Nagradu "Josip Tabak" za životno djelo.

Sudionik je hrvatskog proljeća, a nemiran duh vodio ga je od Kanade, gdje je obrađivao geofizičke podatke s naftnih polja, do plovidbe na brodu koji je prevozio stoku iz Bugarske i Rumunjske preko Turske do Irana. U samostalnoj Hrvatskoj sedam je godina bio kulturni ataše u Parizu i Washingtonu, pjesnik je koji će 2005. godine objaviti vlastitu zbirku pjesama "Kasna berba". A time nismo rekli sve o našem sugovorniku koji je životno gnijezdo svio u Zagrebu.

Kada smo dogovarali intervju, rekli ste mi kako radite na novom prijevodu. O čemu je riječ? Što Vas sada zaokuplja?

- Upravo završavam prijevod "Pjesme o Cidu", španjolskoga nacionalnog epa, nastalog prije gotovo tisuću godina. Prijevod je zapravo već gotov, ostalo mi je samo napisati predgovor i komentare, tu i tamo dotjerati poneki stih. To je slatki dio jednog mukotrpnog posla.

To je pravo iznenađenje, kad se zna da ste prošle godine objavili sličnu epopeju, "Pjesmu o Rolandu", koja predstavlja temelj francuske književnosti. Logično je upitati se kako je moguće u tako kratku vremenu prevesti djelo od... koliko stihova?

- Gotovo četiri tisuće ih ima. I nije to kratko trajalo, kako izgleda izvana, čas posla. Mene je godinama proganjala želja da se uhvatim u koštac s tim srednjovjekovnim spomenikom kulture, još od vremena kad sam pročitao glasovitu tragediju Pierrea Corneillea koja upravo nosi naslov "Le Cid". Velikoj popularnosti junaka iz Kastilje posebice je pridonio raskošni film "El Cid", u kojem su glumili Charlton Heston i Sophia Loren.

Bio je to svojevrstan prozor u jedno neobično poglavlje europske povijesti. Naravno, priča o Cidu odigrala je veliku ulogu u formiranju svijesti španjolske nacije, ona je i danas poveznica čitavog hispanskoga svijeta, jer se uči u svim školama gdje se govori španjolski.

S tim u vezi, ovih dana skupina koja je radila nove školske kurikulume objavila je prijedloge reformskih dokumenata, među kojima je najviše pozornosti, čini se, izazvao novi popis lektirnih naslova za osnovne i srednje škole. Među 400-tinjak djela mjesta u lektiri više neće biti za Marka Marulića, Petra Zoranića, Homera...

- Ne sjećam se više kad sam prvi put čuo izreku da nacionalnu povijest i junake stvaraju učiteljice. Doista, ako dijete u nježnoj dobi nauči pjevati "Lijepu našu" i postupno zapamti "Bože mili, kud sam zašo", pa onda "Or'o gnijezdo vrh timora vije" i "Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda", sve do drevnoga zaziva "Dike ter hvaljenja", da spomenem samo neke bisere hrvatskoga književnog naslijeđa, dobit će temelje za shvaćanje lijepe riječi za čitav život. I ne samo to, nego će postati članom zajednice koju takva umjetnička iskustva objedinjuju, u kojoj se članovi prirodno razumiju.

Čitala sam kako ste u vrijeme dok ste radili u diplomaciji u SAD-u organizirali simpozij o Maruliću u povodu 500. obljetnice nastanka "Judite" u glasovitoj Kongresnoj knjižnici. Jesu li Marulić i "Judita" zaslužili da ih naši učenici "cjelovito ne čitaju"?

- Načeli ste temu koja odavno muči hrvatsku javnost, i to na više načina. Odgovor bi zahtijevao čitavu raspravu, bilo na popularan ili znanstven način. Ovdje ću se letimice dodirnuti tek jednog aspekta, nastojeći naglasiti važnost i težinu čitanja u odgoju novih naraštaja. Svatko će reći da se čitanjem stječe znanje o svemu i svačemu, dakle, prikupljaju se korisne informacije koje poslije služe za lakše snalaženje u ovom složenom svijetu.

I to je istina. Ali meni je važnija činjenica da se usput u nama gomila jezično blago koje unosi višestruki red u našem duhu, u mislima, u govoru, naposljetku i u djelovanju. A blago se ne stječe tako lako, nije dovoljno čitati, valja učiti, i to učiti napamet. Rekao bih slikovito da bi se čovječanstvo trebalo sa sjetom spominjati vremena usmene predaje.

Izjavili ste kako treba listati stare rječnike, čitati i stariju i noviju književnost kako bismo što bolje uočili bogatstvo vlastitog jezika. Možemo li pod izlikom da djeca na to loše reagiraju opravdati izbacivanje iz lektire Marulića, Zoranića, Kačića Miošića? Što za naše obrazovanje i kulturu znači ne poznavati njihov jezik?

- Nema ništa pogubnije za jedan narod nego nastojanje da se u školi ugađa djeci, a čini mi se da je takav trend već posvuda zavladao. Jer, tko ugađa seljaku na njivi, radniku za strojem, pilotu u zrakoplovu? Škola je čovjeku prvo „radno mjesto“ gdje treba preuzimati dužnosti, izvršavati zadaće, razvijati osjećaj odgovornosti. Osvrnimo se oko sebe, pogledajmo mlađe naraštaje, upitajmo se zbog čega je danas potrebno toliko godina da ljudsko biće sazrije, da se osamostali.

A to što kažete o poznavanju jezika naših predaka? Pa, ne zanosim se mišlju da će jedna petnaestogodišnjakinja s lakoćom čitati „Juditu“, jer ni sam nisam za to sposoban. Tu je važnije od svega stvaranje svijesti o pripadnosti svojoj povijesti, o tome da smo nešto naslijedili — rodnu grudu, i na njoj hrvatski jezik. A to se može postići već s desetak stihova ako ih naučimo naizust.

Slobodan Prosperov Novak popis lektire i kurikularni dokument iz hrvatskog jezika nazvao je "tempiranom bombom iz Šuvarova vremena“. Slažete li se s njim?

- To je slikovita izjava, u njoj ima puno gorke istine. Govorimo o urušavanju odgojno-obrazovne zgrade koje je intenzivno počelo prije četrdesetak godina, ali to nije bio samo naš specijalitet. U to sam vrijeme radio u turizmu, preko ljeta, i slušao kako se gosti iz cijele Europe tuže na reforme školovanja u vlastitim sredinama, na potkopavanje nacionalnih temelja. Danas je ta pogubna rabota stigla na naplatu.

Može li se dogoditi da djeca u engleskim školama ne uče Chaucera, koji se smatra ocem engleske književnosti?

- Ne znam dovoljno o školskim programima u Velikoj Britaniji, ali stavio bih ruku u vatru da se ondje ne poigravaju sudbinom, da pomno paze kako će odgojiti one kojima ostavljaju u baštinu svoj jezik i kulturu, nužne uvjete opstanka svake nacije.

Kao čovjek koji je preveo cijelog Shakespearea na hrvatski jezik, što mislite može li se dogoditi da se, "zato što đaci na njega loše reagiraju", Shakespeare izbaci iz engleskih škola?

- Englezi i svi narodi kojima je engleski materinski jezik podsjećaju me na zlatno doba Stare Grčke. Tada su svi učili i poznavali Homerove tekstove, odgajali se na njegovim stihovima. Danas u književnoj produkciji na engleskom jeziku stalno nalazite aluzije na likove i događaje iz Shakespeareovih drama, i pisci ih ne trebaju objašnjavati jer njihovi čitatelji unaprijed znaju što im žele reći. I još nešto. Dok se u nas Gundulić spominje, ili ne obrađuje, tek jedanput, drugdje se u školama Shakespeare ili Dante ili Goethe godinama proučavaju.

Na listi budućih lektirnih naslova, kada je riječ o modernoj poeziji, našli su se i stihovi Branimira Johnnyja Štulića, frontmana bivše jugoslavenske novovalne skupine Azra, kao i Arsena Dedića, ali ne i, primjerice, vaša zbirka "Kasna berba" ili kako ju je nazvao Tonko Maroević "Summa Marasiana". Smeta li vam to?

- Prelazimo na područje tzv. zabavne glazbe koja je sveprisutna u današnjem svijetu. Već sam naziv sugerira da nije riječ o nekoj ozbiljnoj umjetnosti i to doista potvrđuje njezina kvaliteta koja je uglavnom na niskom stupnju. Pritom olako zaboravljamo da se u golemoj količini lakih nota i banalnih tekstova mogu naći i pravi dragulji neprolazne vrijednosti.

Upravo takva su djela stvarali spomenuti autori, oni su sami osvajali i osvojili svijet, na svoj način osigurali su mjesto u nacionalnom pamćenju. I paradoksalno mislim da im se čini medvjeđa usluga ako ih se uvrštava u obvezne školske programe. A što se tiče mojih pjesničkih uradaka, najmanje sam pozvan da o njima namećem nekakve sudove.

Malo je reći da je Vaša biografija izuzetno bogata, dobitnik ste najviših domaćih i inozemnih priznanja za vaš prevodilački rad, govorite najmanje, ako sam dobro izračunala, pet ili šest svjetskih jezika, a diplomirani ste profesor matematike i fizike. I to je samo dio vašeg životopisa. Osjećate li se više prevoditeljem ili diplomatom, poliglotom ili matematičarom i fizičarom, pomorcem ili knjigovođom ili nadglednikom tereta, ma što on (teret) danas bio? Što je bilo najteže raditi?

- Kad čovjek prevali sedamdesetu i pogleda iza sebe svašta može vidjeti. Bilo je sunčanih i kišovitih dana, veselih trenutaka i razdoblja tuge, varljivih uspjeha i mučnih poraza, razuzdana smijeha i gutanja pljuvačke. A usred toga nešto nas je konstantno pratilo, rad. Znate ono: "U znoju lica svoga kruh ćeš jesti..." Uvijek sam se, najjednostavnije rečeno, borio za opstanak.

A nikada mi ta borba nije teško padala, jer je svaki rad častan i dostojan obavljanja, sve dok je koristan pojedincu i društvu, dok je nesebičan onaj tko ga obavlja. A da bismo bili nesebični, moramo biti svjesni kako smo vječni dužnici, jer zapravo ničim ne možemo otplatiti život koji nam je darovan.

Kada ste kao dijete odrastali u Studencima pokraj Imotskog, što ste željeli postati? O čemu ste maštali? Što je bio vaš san?

- Studenci su poluplaninsko selo, moja rodna kuća leži na 750 metara nadmorske visine. Priroda je bila škrta, klima surova, ali života nije manjkalo, kao ni gladnih dječjih usta. U takvim okolnostima želje su se same ograničavale, nije se maštalo o stvarima koje su unaprijed bile nedostižne.

Mene su privlačile daljine, sanjao sam kako bi divno bilo prijeći Biokovo i Zavelim, vidjeti veliki svijet o kojem su pripovijedali povratnici iz pečalbe, upoznati druge krajeve i ljude, čuti nerazumljive jezike. Ti su mi se snovi donekle i ostvarili.

Od koga "vučete" sluh za jezike?

- To je onaj neobjašnjivi dar o kojem sam već govorio. Kako se naglo razvija genetika, možda ćemo u doglednoj budućnosti točno znati kako smo "programirani" i za što ćemo biti sposobni.

Kako je bilo raditi kao srednjoškolski profesor matematike i fizike u gimnaziji u Poreču? Čujem da je jedan od Vaših učenika bio europarlamentarac Ivan Jakovčić. Sjećate li ga se kao učenika?

- U Istru sam stigao nakon lutanja po svijetu. Tražio sam primorski gradić, zemlju natopljenu historijom, gdje bih se smirio, razmislio o životu. I što sam našao? Obilje slobodna vremena, jer sam školske obveze ispunjavao rado i lako. Tu sam se i zaljubio, zasnovao obitelj, potom krenuo u prostranstva riječi. I da, gospodinu Jakovčiću sam bio razrednik, četiri godine. Nije bio najbolji u razredu, ali bez velika truda postizao je vrlo dobar uspjeh, već se tada vidjelo da je rođeni vođa.

U kulturnoj je javnosti prilično neugodno popraćeno imenovanje ministrom kulture Zlatka Hasanbegovića. Jeste li potpisali peticiju za njegovu smjenu?

- Iznenađuje me vaše pitanje. Iz razgovora s vama vidim da su vam poznate mnoge moje "koordinate", pa vam moram odgovoriti protupitanjem: Otkuda vam uopće pada na pamet da bih se mogao pridružiti organizatorima javnoga linča? Naprotiv, ja se čvrsto nadam da će taj čovjek dovesti u ravnotežu naš kulturni brod koji se počeo opasno naginjati na jednu stranu.

Prilično ste kritični i prema našem kazalištu. Izjavili ste svojedobno da HNK mora biti hram riječi, a ne eksperiment. Smatrate li da je još uvijek tako? Što, na primjer, mislite o angažiranom kazalištu Olivera Frljića u riječkom HNK?

- Toliko sam razočaran stanjem u hrvatskom kazalištu (uz časne iznimke) da bih najradije prešutio odgovor. Ali reći ću ukratko: naš teatar godinama uporno vodi izgubljenu bitku protiv televizije, cirkusa i političke krčme.

Je li i koliko danas živa veza s rodnim Studencima? Idete li često tamo, družite li se s nekim poznatim Studenčanima?

- Mogao bih slobodno reći da su moji odnosi sa Studencima idealni: daleko sam od njih, ništa ne zahtijevam, a darujem im riječi koje svjedoče o vjernosti i ljubavi prema rodnoj grudi, riječi koje ostaju na papiru, barem neko vrijeme.

Naslovnica Kultura