Scena Kultura

ODLAZAK VELIKANA

Književnik Umberto bio je najbolji kada je najmanje bio profesor Eco

ODLAZAK VELIKANA

Priča veli da su njegovi preci prezime zaradili zaslugama: visoki gradski dužnosnici počastili su ih naslovom koji je akronim latinske fraze "ex caelis oblatus", što će reći "poklon odozgo" ili "nebeski dar". Jesu li djedovi Umberta Eca svojim životima i karijerama uistinu zavrijedili da ih se tako naziva, ne možemo znati. Nema, međutim, nikakve sumnje da je barem njihov unuk bio na visini nadmoćne reputacije koju sugerira prezime.

U petak navečer stavljena je točka na jedinstveni životopis čovjeka koji se "upisao" u povijest po mali milijun osnova. U najkraćem, bio je mislilac i pisac koji nas nije zadužio samo regalima utjecajnih knjiga, nego i novim akademskim disciplinama što ih je osobno "patentirao". Usput, stigao je biti i nekom vrstom pop-kulturne ikone. Kad prosječan čovjek danas pokušava zamisliti fotorobot intelektualca renesansna zamaha i širine, onda vidi trbušasta gospodina s cvikerima velike dioptrije, iza kojih se skrivaju zaigrane oči, čovjeka s brkovima i bradom između kojih strši cigareta. Vidi, naime, Umberta Eca.

Glasoviti pisac preminuo je nakon duge i teške bolesti, izvješćuju agencije, što je uobičajena fraza kojom se u staniol uvijaju agonijski odlasci od posljedica raka, šezdeset godina nakon izlaska svoje prve knjige, doktorske disertacije pod naslovom "Estetika Tome Akvinskog".

Nesuđeni pravnik

Da će mu prolazna brzina uspona akademskom vertikalom biti iznimna, svjedočili su već i rani dani: još kao dječak osvojio je prvu nacionalnu literarnu nagradu, doduše, na nacionalnom takmičenju mladih fašista. Već u formativnim godinama pokazao je interes i za društvenim angažmanom, pa je jedno vrijeme bio lider organizacije katoličke mladeži. No, školovanje kod Salezijanaca nije mu bilo prepreka da na koncu ipak odbaci vjeru (kao konfesionalnu praksu, ali ne i kao predmet akademskog interesa). Nesuđeni pravnik - taj je studij upisao na očevo inzistiranje, ali ga je ubrzo napustio i zamijenio izučavanjem srednjovjekovne filozofije i književnosti - od prve se publicirane knjige pozicionirao kao dečko koji obećava. U šest desetljeća dugoj i stahanovski plodnoj karijeri odrađenoj na više razboja (akademskom, književnom, publicističkom...) ta je obećanja višestruko ispunio. Isprva, radio je u kulturnoj redakciji RAI-ja i predavao na torinskom sveučilištu, da bi od 1964. postao profesor s punim radnim vremenom.

Jednako zainteresiran za zakučaste probleme medievalne filozofije i popularnu kulturu, štancao je tekstove iz niše hard-core znanosti jednako kao i eseje na teme kojima se, do njega, nitko iz akademske zajednice nije bavio. Godine 1961. objavio je članak "Fenomenologija Mikea Bongiorna", o tada megapopularnom televizijskom voditelju, koji ga je iz sveučilišne sjene katapultirao pod reflektore masovnih medija. Sve otada igrat će ulogu svojevrsnog intelektualnog "jokera zovi" za kojim novinari posežu kad god se ukaže potreba da se rasvijetli bilo koji problem od javnog interesa.

Kao utemeljitelj interpretativne semiotike zadužio nas je nizom kapitalnih djela bez kojih je danas nemoguće i zamisliti ozbiljna tumačenja ne samo književnih, nego i drugih umjetničkih djela, ali i puno šire, svih komunikacijskih kodova. Širokim rasponom interesa koji su sezali od opskurnih kabalista do Walta Disneya postao je nekom vrstom akademske i Vegete i vedete: miješao se u sve i hvala bogu da je tako. Popis njegovih zasluga neiscrpan je. Ilustracije radi, navedimo barem jednu, iako razmjernu bizarnu. Svojom maestralnom analizom jedne table kultnoga stripa "Steve Canyon" autora Miltona Caniffa izradio je templejt za seriozno, znanstveno fundirano tumačenje i valorizaciju devete umjetnosti.

Planetarni bestseler

Da je ostao "samo" to, blistavi humanistički znanstvenik opće prakse i javna persona umiješena u sve važne nacionalne (i mnoge globalne) debate, osigurao bi povlašteno mjesto u svakom povijesnom pregledu. No, 1980. odlučio se iskoračiti na novi kolosijek, literarni. Njegov prvijenac, "Ime ruže", eruditski whodunit krimić u kojem franjevac Vilim od Baskervillea pokušava rasvijetliti seriju ubojstava počinjenih u jednom talijanskom samostanu, postao je instantnim hitom. Do danas je objavljen u više od četrdeset zemalja i prodan u desetak milijuna primjeraka, a po njemu je snimljen i film sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi. Taj uspjeh još je impresivniji znamo li da je u osebujnom ekovskom miksu erudicije i krimića naglasak bio na prvoj sastavnici. "Ime ruže" jest s razlogom zaslužilo status planetarnog bestsellera, ali bih se mogao kladiti da je zavrijedilo i reputaciju jedne od najnepročitanijih (a kupljenih) knjiga u povijesti.

Sve otada nastavio je djelovati u sljedećemu ritmu: radnim danima bio je zanstvenik, a vikendom romanopisac. No, svi beletristički naslovi što ih je u međuvremenu objavio ostali su u dubokoj sjeni impresivna i žanrovski inovativna prvijenca. I dalje se mogao pohvaliti impresivnim nakladama, i dalje je bio u milosti dijela recenzenata, ali je u međuvremenu stekao i lijep broj nesklonih kritičara koji su mu znali, ne bez razloga, zamjerati "preučenost": naime, da mu naraciju "jedu" meandri intelektualističkih digresija.

Nenadoknadiv gubitak

Za "Imenom ruže" slijedili su romani "Foucaultovo njihalo", "Otok prethodnog dana", "Baudolino", "Tajanstveni plamen kraljice Loane", "Praško groblje" i prošle godine objavljeni "Nulti broj", knjiga, za Ecove raspisane standarde, nevjerojatno skromna opsega, koja kao romaneskno djelo možda i nije osobito uspjela, ali je blistavi polemički pamflet sa satiričkim žalcem. Po sudu potpisnika ovih redaka, književnik Umberto bio je najbolji kada je najmanje bio profesor Eco. A to mu je sjajno pošlo za rukom u knjizi "Tajanstveni plamen kraljice Loane", dirljvoj priči o čovjeku koji je izgubio pamćenje i svoju prošlost pokušava rekonstruirati iznova čitajući knjige i stripove uz koje je odrastao.

Konvencije nekrološkog žanra nalažu prigodno slovo zaključiti opaskom kako će odlazak pokojnika predstavljati nenadoknadivi gubitak. Svaka smrt to ustinu jest, a ova i stoput više, jer Umberto Eco bio je čovjek tolikih talenata, spreme i radne energije da se takav netko zajamčeno više ne može roditi. On definitivno ne spada među ljude koji su gradili dvadeseto stoljeće, ali je sigurno i to da ga bez njegova udjela nikada ne bismo mogli valjano razumjeti.


Meštar u prvom licu

** Braneći se od optužbi da se bavi trivijalnostima, Umberto Eco jednom je izjavio sljedeće: "Nisam fundamentalist koji će reći kako nema razlike između Homera i Walta Disneya. Ali Mickey Mouse može biti savršen u smislu u kojem je to i japanska haiku-poezija."
** Svoju književnu poetiku ovako je opisao: "Mislim da autor treba pisati ono što publika ne očekuje. Stvar nije u tome da se zapita što čitatelji očekuju, nego da ih promijeni, da proizvede posebnu vrstu čitatelja za svaku svoju priču."
** "Ljudi me znaju pitati", kazao je Eco u jednom intervjuu, "kako su tvoji romani koje je teško čitati požnjeli takav uspjeh. Takva me pitanja vrijeđaju. To je isto kao kada biste neku ženu upitali: 'Kako se bilo koji muškarac može zainteresirati za tebe?'"
** Vlasnik više od trideset (!) počasnih doktorata, od 1962. godine je u braku s njemačkom povjesničarkom umjetnosti Renatom Ramge s kojom ima sina Stefana, televizijskog producenta u Rimu, i kćer Carlottu, arhitekticu koja živi i radi u Milanu.

Naslovnica Kultura