Scena Kultura

BAJKOVITA DOMENA

Spisateljica, prevoditeljica i urednica Irena Lukšić otkriva: Što čitaju mace?

BAJKOVITA DOMENA
Izraz da neku javnu osobu „ne treba posebno predstavljati“ možda jest potrošen, ali često se nađu i iznimke. Naročito u slučaju kad je osoba aktivna na više područja. Onda pak treba posebno predstavljati djelatnost koja "iskoči“ u određenom trenutku.

Irena Lukšić
, kako sama tvrdi, spada među one koje uvijek treba posebno predstavljati. Ona je, naime, spisateljica čiji prozni opus kritika svrstava u postmodernističko korito. Karakteristični primjeri ove poetike su zbirka priča „Duga Resa-Ixtlan“ i roman „Očajnički sluteći Cohena“.

Kao prevoditeljica Irena Lukšić poznata je po prijevodima suvremenih ruskih pisaca (ali i klasika). Zaseban dio predstavlja i njezin znanstveni i stručni rad, gdje se ističu obimni „Dnevnik“ Dragojle Jarnević i tri knjige iz ostavštine Irine Aleksander.

No, najpoznatija je kao urednica biblioteke Na tragu klasika, zajedničkog pothvata Hrvatskog filološkog društva i Disputa iz Zagreba. U njihovom izdanju, a iz njezina pera, na knjižarske police upravo je stigao naslov „Klasici ostavljeni mačkama“.

Ova knjiga sadrži niz ozbiljnih i zabavnih eseja, crtica, malih antologija, priča, tajnih pisama i poruka pa je poslužila kao povod za naš razgovor s Irenom.

Većina ljudi misli da mačke ne čitaju ništa. Vi ste se, međutim, u svojoj knjizi pozabavili ovim rijetko obrađivanim, ali, navodno, vrlo raširenim fenomenom. Što prema vašim saznanjima čitaju mačke i kako ste istražili tu njihovu naviku?

- Mačke su jedine životinje koje imaju, što se kaže, osobnost. One se ne daju dresirati. Moguće ih je jedino naučiti nekim stvarima koje inače radi čovjek – otvarati i zatvarati vrata, piti vodu iz slavine, nositi predmete s jednog mjesta na drugo, uglavnom onome od čega i same imaju koristi.

Razvijajući te navike i vještine, mačke kod čovjeka stvaraju dojam da “govore istim jezikom”, pa još kad uzmemo u obzir da se cijeli život strastveno vole igrati, moramo pomisliti da sve rade što i mi, njeguju duhovni život, bogato sanjaju i puno razmišljaju. Mačke su s tog aspekta naše drugo Ja. Stoga one čitaju knjige koje se nama sviđaju, gledaju filmove koje i mi volimo, glume i plešu kad ih nitko ne gleda, jer i mi to činimo kad nema nikoga kod kuće. Knjiga “Klasici ostavljeni mačkama” zamišljena je ponajprije kao poziv na čitanje dobre literature: ako mačke uživaju u pričama, uživat ćemo i mi ljudi!


Lukavi psi, hrabre mace

Bi li mačke trebale biti zadovoljne kako su predstavljene u književnim djelima? Snalaze li se bolje u bajkama, detektivskim romanima, esejima, poeziji ili…? I jesu li psi možda zauzeli bolju poziciju u odnosu na njih?

- Književnost je stvorila stereotipe o psima i mačkama: psi su odani gospodaru i čine sve što im se naredi, pa tako najčešće nalaze mjesto u krimićima. Pisci ih uvode i u autobiografije i memoare kao svoje pomoćnike, kao borce i vodiče kroz katastrofičnu stvarnost. Psi se tu ističu svojom hrabrošću i odlučnošću da zaštite voljene gospodare, a u nekim situacijama u stanju su učiniti gotovo nemoguće pothvate. Mačke nisu tako snažne i moraju se pouzdati u maštu i intuiciju. Stoga se one susreću ponajviše u bajkama, gdje im se pridaju čarobne osobine.

Psi su u literarnom pozicioniranju zauzeli bolje mjesto, bliže realnosti, dok su mačke više povezane s pojmom lukavstva i snalažljivosti, a to je domena bajki. No sve te prednosti ili nedostatke trebamo gledati kao izraze žanrovskih konvencija, odnosno nečega što nema čvrsto uporište u zbilji. U zbilji ima i lukavih pasa i hrabrih mačaka. Ali nema “zavodljivih pasa” kao “zavodljivih mačaka” niti “policijskih mačaka” kao “policijskih pasa”.

Već i površnim pogledom na društvene mreže poput Facebooka ili Instagrama jasno je da mačke i moderna tehnologija idu ruku pod ruku. Jesmo li zapravo zakoračili u eru mačaka?

- Mačke na društvenim mrežama imaju ulogu kontakta sa zalihama ljudskosti koje su “žestoki” životni sadržaji odavno izbacili iz igre – mislim na politiku, sport, biznis. U tim sferama nema mjesta za nježnost i empatiju. Svatko se brine za sebe i teži što prije ostvariti zacrtani cilj: doći prvi do vrha i zgrabiti što je moguće više. Pogled na mačku pak vraća promatrača u svijet djetinjstva i mašte, zaustavlja trenutak prolaženja i usmjerava pozornost na nevidljivu dobrotu.

Je li to era mačaka – ne znam, ali svakako je pokušaj afirmacije izgubljene ljudskosti preko simbola nježnosti i dobrote. Tehnologija pritom širi polje utjecaja, omogućuje komunikaciju s velikim brojem ljudi u realnome vremenu, šalje dobre vibracije i pomalo lakira stvarnost.

Bića sa stavom

Hippolyte Taine je, kako navodite u knjizi, zapisao: “Proučavao sam mnogo filozofa i mnogo mačaka. Mudrost mačaka je svakako superiorna.” Što mislite, kako su mačke razvile te karakteristike te što je ono najvrjednije što ste vi naučili od njih?

- Mačke su lovci i može se reći da su vještine hvatanja plijena razvile do savršenstva. A da bi u svakom trenutku bile spremne djelovati, moraju vježbati. Baš kao što sportaši vježbaju radi održanja kondicije. Mačke u lovu aktiviraju sve svoje resurse, fizičke i psihičke. Osobito psihičke: tu izmišljaju cijele “priče” kako bi zavarale neprijatelja i onemogućile ga.

Tu “misaonu dimenziju” lova smatram njihovim zaštitnim znakom, specifičnošću i nečim čudesnim. Ono što sam naučila od mačaka jest da svako biće treba imati svoj stav, način razmišljanja i stil. Drugim riječima, da treba biti svoj. U raznim se psihološkim priručnicima akcentuira osobnost, vlastita “poetika”, shvaćanje života. Mačke upravo tu originalnost promoviraju u praksi. A njihov način lova svega i svačega sjajan je primjer vrhunske inteligencije u životinjskom svijetu.

I za kraj, budući da smo doznali što mačke čitaju, molim vas preporučite nam nekoliko naslova koje bi svaki mačkoljubac trebao ovog ljeta, osim vaše knjige, dakako, pročitati na godišnjem odmoru?

- Mogla bih nabrojiti cijeli niz odličnih naslova s mačkama u glavnoj ulozi, no mislim da je bolje, kad već ističemo važnost samosvojnosti, da se mačke pojavljuju kao epizodisti koji diskretno prate radnju i uskaču u priču kad nešto krene u lošem smjeru. Jedna takva knjiga je roman o Greti Garbo “Zimsko drvo” švedske spisateljice Ellen Mattson.

Premda o legendarnoj glumici znamo dosta toga, u knjizi Ellen Mattson nalazimo brojne činjenice koje nisu prezentirane u medijima, a važne su za razumijevanje fenomena Garbo. Tu je i knjiga norveškog pisca Frode Gryttena “Zapalite kuću”, koja govori o početku i kraju karijere punk sastava “The Clash”. Ta knjiga je, kako sam autor kaže, “svašta”: biografija punka, panorama jednog vremena, autobiografija osobne hrabrosti.

Znam da se mnogi na godišnjem odmoru žele osloboditi razmišljanja o ozbiljnim stvarima pa sa sobom na more i u planine nose lako štivo, novine i časopise, ipak bih im savjetovala da ponesu Grimmove i Andersenove bajke, jer će u njima naći sve ono što slušaju od političara i celebrityja, ali na puno zanimljiviji način.

PIŠE: SINIŠA JOVIĆ





Naslovnica Kultura