Scena Kultura

ulaz za djecu i vojnike

Ivica Ivanišević predstavio knjigu nostalgičnih zapisa: Prije je, naravno, bilo bolje

ulaz za djecu i vojnike
U isto vrijeme kada mu je iz tiska izašla knjiga “Split za početnike” u koautorstvu s Renatom Baretićem, Ivici Ivaniševiću ukoričena je zbirka “Ulaz za djecu i vojnike” u izdanju Hena coma, a koju je predstavio u subotu u kafeu na Pjaci točno u podne.

Ovo je Ivičin treći samostalni naslov, nakon “Sto mu jelenskih rogova” i “Smoje, biografija”.

“Ulaz za djecu i vojnike” sentimentalna je vožnja u prošlost, a Ivica, koji svoju sposobnost kombiniranja sažetog razmišljanja i duhovitosti svakodnevno dokazuje na drugoj stranici Slobodne Dalmacije, u kratkim i vrlo kratkim formama, priča priče koje Teofil Pančić, na primjer, naziva splitskim Amarcordom – no, one nisu nužno zabavne koliko sjetne, sentimentalne, pa i bolećive.

Pravi spomenar jednog djetinjstva i vremena, a teme o kojima piše kupuju čitaočevu pažnju jer mu pomažu da i sam ne zaboravi.

Što je za tebe djetinjstvo?

- Da ne bude nikakve zabune, nisam toliko nostalgičan da bih se poželio vratiti u to doba. Djetinjstvo je divno, ali ga ne treba precjenjivati, ne bih ga još jednom volio proživjeti. Ne fale mi te godine, ali mi fali onaj dječak kakav sam nekada bio: njegova beskrajna znatiželja, veselje, strpljenje, umijeće radovanja, vjera u budućnost koja će, naravno, biti blistava…




Zašto si sjetan kad pričaš o vremenu i stvarima kojih više nema?

A što ću kad gubici i nestajanja mene ne ispunjavaju veseljem? Uostalom, moje nježne godine bile su upravo takve. Nemam strašnih uspomena od kojih bi vrijedilo pobjeći i baš me rastuži kad opazim da je još jedan komadić toga svijeta nestao. Oni koji u takvoj situaciji nisu sjetni, nego su dapače sretni, takvih se ja plašim.

Ljudi koji pod svaku cijenu žele pobjeći od vlastite prošlosti, mene ispunjavaju strahom. A što mi fali u ovom vremenu? To što se ja njemu ne mogu iskreno i duboko radovati kao neki današnji klinac. Uostalom, to je sto puta ispričana priča.

Svaka generacija dočekuje onu sljedeću s istom dijagnozom: Prije je bilo bolje. Tu su vjeru ispovijedale čak i naše majke i bake, koje su zapamtile i ratove i oskudice i strahove, i kojima sigurno nije bilo bolje nego nama. Kad današnja mularija dospije u zrele godine, svojoj će djeci predati štafetu s istom rečenicom na ustima: “Prije je, normalno, bilo bolje”.



Ima li naslov knjige “Ulaz za djecu i vojnike” za tebe simbolike?

- Ulaz za djecu i vojnike je onaj sa Staroga placa. U to doba roditelji su najnormalnije, bez i najmanjega straha, slali svoje malešne potomke same na utakmicu, premda su znali da će njihovi klinci drukati za Hajduka u društvu desetak godina starijih, uniformiranih mamlaza koji navijaju za neki drugi klub.

Taj Ulaz za djecu i vojnike meni se učinio idealnim ulazom u priču o vremenu koje, da ne bude zabune, meni nije nikakva povijesna, nego vrlo osobna kategorija.

Knjigu čini niz od preko stotinu slika, dočaranih s malo riječi. Dolazi li to sažimanje sa životnom mudrošću?

- Mudriji sigurno nisam, naprosto, u ovoj se knjizi bavim vlastitim sjećanjima, a pamćenje mi nije bogzna kakvo. Ako mi je memorija rasuti puzzle, onda je logično da i zapisi budu takvi: kratki, usitnjeni, refuži… Moja knjiga zapravo i nije knjiga, više daje na škartoc pun bilješki/mezobiži.

Jasenka Leskur-Staničić, foto: Joško Ponoš / CROPIX

Plodna godina


Koliko si dugo spremao knjigu? Jesu li sve priče u njoj “svježe” i spremaš li štogod novog?


- Knjiga je pisana na refule, u predasima između svakodnevnih obveza, nastajala je s lakoćom i s guštom. Prvu bilješku napisao sam u veljači prošle godine, a u siječnju ove rukopis sam poslao izdavaču.

U tome razdoblju radio sam, međutim, još svašta: uređivao i pisao za “Slobodnu”, s Baretićem dovršavao “Split za početnike”, bavio se jednim dramskim tekstom, jednim filmskim scenarijem…

Već pomalo pišem i nešto novo, ali taj je tekst na tako dugome štapu da je neumjesno o njemu govoriti. Također će se baviti nekim prošlim i, naravno, savršenim vremenom, također će biti vrlo splitski, ali će, barem u formi, biti vrlo različit od “Ulaza za djecu i vojnike”. Naravno, ako ga uopće bude.

Naslovnica Kultura