Scena Kultura

OSVRT

'Život je čudo' u šibenskom HNK: kada malo postane veliko

OSVRT

Siniša Popović kao klesar Fabijan, lik sa zdravom životnom optikom

Mali šibenski teatar ugostio je pretpremijernu izvedbu monodrame “Život je čudo” zagrebačkog Teatra Rugantino, u kojoj priču svog života priča mali čovjek, stari klesar Fabijan. Pri tome su pojmovi “mali teatar” i “mali čovjek”, naravno, relativni, jer jedno i drugo može, očigledno, proizvesti univerzalno dobar sadržaj koji nadilazi formalne odrednice.

Tako, predstava “Život je čudo” ne spada u velike kazališne projekte, kao što ni glavni lik nije, recimo, neka velika povijesna ličnost i kao što tekst Ivice Ivaniševića, prema kojemu je predstava nastala, ne pretendira biti književni klasik. No jedno, drugo i treće stopilo se u kazališni čin koji je šibenska publika primila srdačno i toplo – baš onako kako je glumac Siniša Popović dao lik, ispričao životnu priču staroga splitskog klesara Fabijana, kojega je Ivanišević satkao od svojih i naših sjećanja, uspomena, slika i priča.

Sjena Ivice Vidovića

Kroz Fabijanov je lik i njegova usta, s pravim izobiljem detalja, prošetao kroz Dalmaciju njezine novije prošlosti, učinio je to vještinom dobrog autora koji zapaža i niže naizgled jednostavnu priču, a zapravo jednu malu zavičajnu, povijesnu zbirku, punu detalja u rasponu od obične životne svakodnevice do ratova... I ako što treba zamjeriti svemu tome, ovoj predstavi Rugantina u režiji Gordane Gadžić, onda je to dužina – kao da bi bilo bolje da je zgusnutija, barem nešto kraća od sat i pol, koliko traje.

Svakako, stari nam je Fabijan pokazao kako se i o grubim stvarima u životu može govoriti s osmijehom na licu, nekako sa šaljive strane. Nema što ga nije dotaklo i tuklo u društvenom i osobnom pogledu u tom životu u kojem je čovjek zapravo sam – baš kao i Fabijan na kazališnoj sceni. Svakako je puno teže sve to o čemu Fabijan priča gledati s vedre strane, to pak mogu samo rijetki – a ljekovito je! – i to je poruka predstave “Život je čudo”, kao što na kraju cijele priče zaključuje glavni i jedini lik.

Popovićev scenski jezik nije naučeni, sintetički dijalektalni govor, to je originalni govor starog Splita koji je “skinuo” Ivanišević, a Popović ga izgovara tako da mu gledatelj u svemu vjeruje. Znajući da je ovaj tekst od Ivaniševića bio naručio pokojni Ivica Vidović, imali smo osjećaj kao da njegov duh nekako lebdi u zraku iznad scene lijepog malog šibenskoga kazališta, bdijući nad Fabijanovom sudbinom kakvu je sigurno imao u zamisli kad je od Ivaniševića naručio da je stavi na papir.

Dječji obruč što ga Fabijan “voza” scenom i s kojim završava priču, simbolični je redateljski “touch”, to je kolo reminiscencija i kolo života, kolo kojim se krug pomalo zatvara na kraju ove priče...

PIŠE: JORDANKA GRUBAČ


Naslovnica Kultura