Scena Kultura

uspješni splitski filmaš

Boris Poljak: Priznajem, bojim se novoga filma

uspješni splitski filmaš

Arsen Dedić mi je čestitao i rekao: 'Uspjeh nije dobar, neuspjeh je bolji!' I naravno da mu vjerujem

O nekim ljudima moramo pisati u trajnom sadašnjem vremenu. Ne zato što su naročito popularni ili osobito fotogenični, nego jednostavno zato što ne miruju i iz toga svog nemira još povuku i nagrade.

Snimatelj i redatelj Boris Poljak jedan je takav. U stvari, sve više je takav. Prije bi samo snimao, nema gdje ga nije bilo s kamerom, ali otkad autorski snima i svoje filmove, našeg Polju zatrpavaju nagradama.

Evo, za posljednji u nizu, “Autofocus”, dobio je valjda pola tuceta... čak i godišnju nagradu Slobodne Dalmacije.

Međutim, ono što je prije koji dan odzvonilo još jače, jest nagrada u Karlovym Varyma.

Poljo, opet nagrada? Pa koja je ovo već po redu, ne mislim općenito jer znam da to ne znaš, nego baš za “Autofocus”?

- Nije to ni lako izbrojiti. Mislim da je šesta: Liburnija, 25FPS, Dani hrvatskog filma, Nyon, Mediteran film festival i Karlovy Vary.

Međutim, Karlovy Vary, ej... odjenuo si i odijelo za nagradu, ipak je to welter u tvojoj vitrini. Priznaj da te trgnulo...

- Nemam ja odijelo. Zadnji put sam ga obukao na maturalnoj. Karlovy Vary su A-festival i postoji dress code. Na ceremoniji dodjele nagrada moraš imati odijelo i kravatu.

Budući da sam doznao za nagradu u zadnji trenutak, za kupovanje odijela imao sam tek nekoliko sati i bio je to

Karlovy Vary, Boris i nagrada
svojevrsni film – vrlo smiješan. Zahvaljujem gospođi iz Galilea na pomoći i ugodnoj atmosferi. Na žalost, zaboravio sam joj ime...

80-e nisu bile godine

Rekao bih da je tvoj radni standard u zadnjih deset godina više-manje isti. Tako, mogao si onaj karlovarski kristalni kipić dobiti i za “Splitski akvarel”, da ne govorimo o svim naslovima koje si snimao za druge u zadnjih desetak godina...

Kako sam gledaš na svoj rad? Vidiš li ti kakav kvalitativni pomak, odnosno, u kojoj se mjeri promijenila dioptrija tvojega kina-oka otkad si u profesionalnim vodama?

- Teško pitanje. Naravno da se mijenjaš, jer se i tehnologija mijenja, ali mislim da pristup ostaje isti. To je ono što usvojiš u nekim formativnim godinama: odnos prema filmu, filmski ukus itd.

Kad sam ponovno gledao neke filmove koje sam snimao prije desetak godina, šalio sam se da sam nekad i znao snimati. Ipak, mislim da bi netko sa strane možda bolje ocijenio moj snimateljski razvoj nego ja.

Raduje li te susret s novom tehnologijom u kinematografiji? Ili si sad već pomalo “stara škola”... ono, žališ li za zvukom vrpce u projektoru, gustoćom i kontrastom celuloida, mirisom lizola za kino-parket i pomoćnim sjedalicama?


- Ne žalim ni za čim, jer sam to sve proživio. Bilo je, naravno, lijepo, ali i traumatično. Nije bilo trake. Prošle godine u Splitu su snimljena četiri igrana filma. Istina, u low budget uvjetima, ali su snimljena.

Mi smo nekad bili sretni ako snimimo film od desetak minuta. Da su Mustač, Fradelić i Batinović osamdesetih u Kinoklubu Split imali ovakve uvjete, svaki od njih bi snimio po tri-četiri igrana filma.

Tehnologija je danas sve dostupnija i jeftinija i zapravo je s malo novca moguće snimiti i igrani film. Nastojim pratiti tehnologiju i sve što ona nudi zbog svog posla. Drago mi je kad mogu raditi s novim igračkama-kamerama. No, to je ipak samo alat i vrlo brzo se navikneš na njih. Ili, kao što bi rekao Slaven Zečević: “Kanta je kanta!”

Arsenov poučak

Istina je da prije desetak godina ne bi mogao raditi ovim radnim taktom. Ako sam te dobro shvatio, trenutno radiš ili završavaš pet-šest filmova? Dođe li u tebe do zamora materijala? Mislim, postanu li ti svi filmovi “kao jedan”?

- To su uglavnom sve neki “repovi”, filmovi u postprodukciji ili blizu kraja. Da, radim i nešto novo, ali opet ne mogu reći da su ovo, što se tiče posla, neke jako dobre godine. Dapače.

Iako, bolje je nego prošle godine, koja je za zaborav u svakom pogledu. Što se pristupa tiče, pokušavam se u svakom novom filmu prilagoditi temi i redatelju. Naravno, neki osobni stil i prepoznatljivost uvijek ostaju. Ali...

Nekad se ti prošetaš i bez kamere, bar do Kinoteke Zlatna vrata, Kinokluba Split, peškarije i pazara... Ja kad izađem bez ručnog sata, osjećam da mi fali... A ti? Nije li ti desno rame malo spušteno?

- Sve više se sjećam Gotovčeve izjave da kad se probudi, gleda film. Ne volim se pozivati na Gotovca, previše ga ljudi danas iskorištava, ali u zadnje vrijeme se zaista nalazim u tim riječima. I dok se šetam, ne nedostaje mi kamera, sve je u glavi ili oku, kako hoćeš.

Kažeš da još uvijek nisi svjestan nagrade... Ti kad se osvijestiš, dobiješ novi kipić. Bit će ti se sljedeći film zove “Oni samo odlaze i dolaze”?


- Hm, možda. Ali da, nisam svjestan. Sve se u zadnje vrijeme prebrzo događa, tako da nema mjesta nikakvoj euforiji. A s druge strane, Arsen Dedić me je nazvao: “Je li to ‘Foto Boris’?”

Onda mi je čestitao i rekao nešto vrlo zanimljivo: “Uspjeh nije dobar, neuspjeh je bolji!” I naravno da mu vjerujem, pa me pomalo strah svega toga. Iako, ja po prirodi ne znam uživati u uspjehu, pa se možda i izvučem. A taj novi film, uh, njega se tek bojim!

PIŠE: JAKOV KOSANOVIĆ, FOTO: PAUN PAUNOVIĆ/CROPIX


Naslovnica Kultura