Scena Kultura

SUSRET U PROLAZU

Irena Matijašević: Dosta je poezije, pišem ‘Crno pismo’

SUSRET U PROLAZU

Spisateljica i urednica nekoliko književnih emisija na Trećem programu Hrvatskoga radija Irena Matijašević, autorica zapaženih pjesničkih zbirki “Naizgled” i “Južne životinje”, objavila je poetsku dramu naslonjenu na “Hamleta”, “Danska H20” u čijem se fragmentarnom izvođenju okušala ovo ljeto na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Osim toga, ona i niz drugih poznatih umjetničkih sugovornica očekuju objavu knjige razgovora s novinarom i piscem Srđanom Sandićem, a dok stoji s druge strane radiovalova i poezije, Irena piše i prozu, štoviše roman. Tako će se produktivna i objavljivana semiotičarka potvrditi u svim žanrovima, ne zatvarajući, nadamo se, vrata prema poeziji u kojoj je, kako je zapisao antologičar Damir Šodan, “umrežavala mitski i književni svijet sa surom tranzicijskom svakodnevicom”.

Pri kraju Igara nastupili ste u Dubrovniku s Tomicom Bajsićem.  Kako je prošlo to scensko iskustvo i hoće li se ponoviti?

Zasluge Mani Gotovac

- Neće se ponoviti, barem kako sada stvari stoje. Naučila sam puno o teškoćama glumačke profesije jer sam i sama malo glumila, Gertrudu, lik iz moje drame “Danska H20”. Cijeli je projekt bio u odličnom ozračju. Mani Gotovac je osmislila tu novu tehniku predstavljanja pisaca, koji moraju glumiti u dramskim uprizorenjima svojih djela. To je spretno režirala Vlatka Vorkapić, a dvoje nadarenih mladih glumaca, Marija Šegvić i Silvio Vovk interpretirali su tekstove Tomice Bajsića, Zorana Ferića i Nikice Petkovića.


Irena Matijašević


Veza poetskog iskaza i dramske forme obilježava i vašu posljednju, lanjsku knjigu "Danska  H2O“. Ona pojačano inzistira na liku Ofelije i odnosu s Hamletom, osobnom ljubavnom planu, pa i vodi, kao Ofelijinoj sudbine, čija je formula u naslovu. Gdje su, i koliko radikalno, bile usmjerene vaše intervencije?

- Mani Gotovac je odabrala završni dio drame, u kojem se gubi ta značenjska složenost vode, i općenito popušta napetost, prisutna u prvom činu, u kojem svaki lik bunca i traži pažnju, uvjeravajući nas u svoju verziju istine. U drugom činu svi se odnosi čiste, nema više nanizanih monologa jer likovi počinju komunicirati, izmjenjvati brze replike, i upravo je taj dio bio najpogodniji za dramsko uprizorenje te nije zahtijevao nikakve intervencije. Samo je trebalo pogoditi narav odnosa Ofelije i Hamleta, emotivne nijanse rastanka i uzajamnog verbalnog ranjavanja to dvoje nesuđenih ljubavnika, što je i redateljici i glumcima uspjelo.

Ima li kakvih naznaka uprizorenja, bilo u Danskoj, ili u Hrvatskoj?

- Uskoro će je mladi redatelj Paolo Tišljarić postaviti kao dio svoje ispitne obveze iz suvremene i inovativne režije, a tu će se predstavu, osim na Akademiji, vjerojatno moći i vidjeti u kazalištu ITD. Tekst je ove godine zaživio i kao radiodrama, u režiji Jasne Mesarić. Alma Prica je bila Ofelija, Vili Matula Hamlet, Ksenija Pajić Gertruda, Zlatko Ožbolt Klaudije i Sreten Mokrović duh Hamletova oca.

Nakon ovoga naginjanja k drami, hoće li biti i iskoraka u prozu budući da su pjesme iz prethodnih dviju zbirki u Šodanovoj antologiji stvarnosne poezije poprilično obilježene prozom? Hoće li biti nova poetska zbirka, niste odavno?

Živa scena

- Mislim da neće više biti zbirke poezije, kako mi se sad čini. Prešla sam u prozu, i tako, mimo svojih očekivanja, potvrdila pravilo takozvanog spisateljskog rasta od poezije do proze. Ipak, poezija je kod mene stalno prisutna jer su i proza i drama koje pišem visoko poetične. Lirske, na neki način.

Radite na Trećem programu kao urednica, a on je pjesnicima važanizlaz u književni svijet. Kako gledate na činjenicu da je, unatoč svim širokopojasnim medijskim inovacijama, radio ostao najsnažniji izlaz za domaću umjetničku književnost? 

- Pa drago mi je da tako mislite, da cijenite radio i njegovu zadaću, u kulturi. Imam osjećaj da nam je pjesnička scena jako živa, da su ljudi dosta hrabri i da jako velik broj autora i autorica koji još nisu afirmirani ima velike potencijale te smatram da osim radionica kreativnog pisanja kultura mora imati i te svoje urednike (u izdavaštvu, na portalima, radiju ili televiziji) koji će biti neki filtar, s jedne strane, a s druge, koji će znati uočiti kvalitetu, potencijal i dati si malo truda i pomoći ljudima svojim komentarima, pa donekle i mentorskim radom.

Radijski dani

Uređivali ste zbornik „Riječi, riječi“? Idu li one još? Uređujete li još neku emisiju? Emisija još ide, stalno dolaze nove snage, ali u njoj pišu i već provjereni, etablirani autori. Emisija najčešće u svojih pola sata predstavi dva ili tri autora ili autorice, pokušava naći zajednički nazivnik tih glasova i dati svakom pojedinom tekstu, u tom sudaru s drugima oko njega, još jednu notu. Rad na radiju s književnošću je lijep jer tekstovi dobivaju glas, glumački ili spikerski, ponekad i šumove podno njih te ulomke glazbe koja ih na fin način „prati“. Osim „Riječi i riječi“, uređujem i emisiju koju je još davno ustoličio Danijel Dragojević, „Poezija naglas“ te još neke manje književne emisije, s antologijskom poezijom, a zajedno s Ivicom Prtenjačom pokrenula sam i emisiju „Moj izbor“, talk show o dodirnim točkama književne, glazbene i vizualne umjetnosti.

Dogodine novi roman

Pišete i novi roman. O čemu je riječ? - Pišem roman naslovljen „Crno pismo“, koji će objaviti „Algoritam“ sljedeće godine. Ali nekako je već zaživio u mojoj glavi kao „Black letter“. Ne znam hoće li se to i obistiniti, ali - kao što glasi lijep naslov najavljene knjige priča Karmele Špoljarić „Pazi što ćeš poželjeti“ - mislim da se naše želje često, i prečesto možda, obistinjuju.

RAZGOVARAO: SINIŠA KEKEZ, FOTO: DAMJAN TADIĆ/CROPIX

Naslovnica Kultura