Scena Kultura

darovao tri vrijedna prvotiska

Prof. Edo Pivčević, donator splitske Sveučilišne knjižnice: Papa Leon X molio je kraljeve za pomoć Klisu

darovao tri vrijedna prvotiska
Tri vrijedne knjige donirao je arhivsko-knjižnom trezoru Sveučilišne knjižnice profesor filozofije Edo Pivčević.
Knjige su prvotisci - otiskane sredinom XVI. stoljeća, kad je Gutenbergov tiskarski stroj bio u pogonu niti sto godina - ali još je važnija činjenica da su posrijedi neprocjenjivi povijesni izvori. Pogotovo jedna od njih, pisma kardinala Pietra Bemba i pape Leona X., u kojoj se kroz visoku korespondenciju ondašnjeg vremena provlači spomen utvrda koje Europu brane od Turaka: Klisa, Knina, Skradina i Jajca. Prof. Edo Pivčević i sam je osoba fascinantne biografije koja ide od ratnog dječaštva u rodnom Omišu, nesretnog sazrijevanja bez majke i oca, proskripcije, isključenja, sve do profesure filozofije na Sveučilištu u Bristolu.

U međuvremenu je objavio sedam kapitalnih djela na područu filozofije, objavljivao stručne časopise (British-Croatian Review, Cogito) i kulturna društva (Britansko-hrvatsko društvo). Upravo je napisao dramu odnosa, smještenu u Hitlerovu berlinskom bunkeru (Herr Speer Comes Calling). I poklanja knjige, kao sad.

Dugogodišnji ste prijatelj Sveučilišne knjižnice u Splitu, ovdje ste održali zapažena predavanja i donirali nekoliko vrijednih izdanja. Otkad datira to prijateljstvo i što mu stoji na početku?
- Od davnog datuma. U tadašnju gradsku knjižnicu u Zagrebačkoj ulici, koja je kasnije postala Sveučilišna, odlazio sam još kao đak Klasične gimnazije, tu sam puno čitao. O tadašnjem ravnatelju - bile su to četrdesete i ne sjećam se točno kako se profesor prezivao – Marović... Marasović? - imao sam vrlo visoko mišljenje.

Putopis Konrada von Grunenberga po Dalmaciji

I kasnije sam održavao živi kontakt s tom ustanovom. I prije negoli se Hrvatska osamostalila dolazio sam u Sveučilišnu knjižnicu, davao sam im svoje stvari, među ostalim, britansko-hrvatsku reviju koju sam pokrenuo u Engleskoj 1974. godine. I u kojoj sam objavljivao različita djela naše klasične literature, koja su tu prvi put prevedena na engleski od poznatih slavističkih stručnjaka s Cambridgea i Londonskog slavističkog instituta. Bila je to mala i neugledna revija, ali nije tada bilo ni novca ni računala, sve sam na svom stolu radio sam. Više se ni ne sjećam koliko sam brojeva tako objavio, ali znam da je u posljednjem broju bio putopis Konrada von Grunenberga o Dalmaciji.

HAZU je to tiskao u “Radu” (najstariji i najopsežniji Akademijin znanstveni časopis s radovima iz svih znanstvenih i umjetničkih područja i prva Akademijina publikacija uopće, op. a.) u nastavcima. To je jedan vrlo zanimljiv putopisni dokument, a najzanimljivije mi je da on Dubrovnik zove glavnim hrvatskim kraljevskim gradom. To je samo slika onoga što su mu ljudi govorili na terenu, ima tu i drugih netočnosti, ali taj je putopis zanimljiv i zato što je on i nacrtao te gradove. Bio je heraldički slikar, naime. S time je završila ta revija, ali ja sam, naravno, radio u svojoj struci, predavao i objavljivao knjige, među ostalim i jedan filozofski časopis na engleskome, Cogito, koji sam također donosio Knjižnici. Taj je časopis odigrao vrlo važnu ulogu u engleskom prosvjetnom sustavu, a to su engleske novine i zabilježile, jer se filozofija sad nudi kao opcija na maturalnom ispitu, što prije nije bio slučaj.

A što ovaj put donirate Sveučilišnoj knjižnici?
- Odlučio sam darovati tri knjige. To su pisma kardinala Pietra Bemba i pape Leona X. (Epistolarum Petri Bembi, Leonis decimi Pont. Max. nomine scriptarum, lib.16. … Lugduni: apud Theobaldum Paganum, 1540.), Euklidov dvojezični udžbenik geometrije, na grčkom i latinskom (Euclidis Elementorum libri XV. graece et latinae: Quibus cum ad omnem Mathematicae scientiae partem, tum ad quamlibet Geometriae tractationem, facilis comparatur aditus. Parisiis: apud Viduam Cavellat, 1598.), i životopisi grčkih filozofa eminentnog biografa Diogenisa Laertiija (Diogenis Laertii De vita et moribus philosophorum libri 10. Lugduni: apud Seb. Gryphium, 1546.). Sve tri knjige su iz sredine XVI. stoljeća, a za nas je najzanimljivija korespondencija pape Leona X. s vodećim ličnostima tadašnje Europe, među inima i s banom Petrom Berislavićem i biskupom Tomom Nigerom. Ta je pisma objavio papin tajnik kardinal Pietro Bembo, koji ih je u ime pape i pisao. Za nas je to od iznimne važnosti jer su tada Turci prodirali u naše krajeve i bila je vrlo kritična situacija. Naši su se biskupi zdvojno obraćali papi apelirajući za pomoć.

Pisma engleskom i francuskom kralju

Papa je onda pisao najuglednijim kraljevima tadašnje Europe, engleskom kralju Henriku VIII. i francuskom kralju Franji I., moleći ih za nešto gotovine, koju bi on proslijedio našim ljudima, da se pomogne obnova utvrda u gradovima koje su opsjedali Turci – Klisu, Kninu, Skradinu i Jajcu. Ti se gradovi doslovce i spominju u tim pismima. Papa je onda bio, dakako, zabavljen izgradnjom bazilike sv. Petra, trebalo je i njemu novaca, i njega nije bilo toliko briga... Ali u jednoj prilici kaže kako se Toma Niger bacio ničice pred njim i zaklinjao ga da pomogne našemu narodu, koji od početka brani njegov (papin) vrat i šiju od turskog mača. Dakle, papi je to ostalo u pameti, jer bi Turci, navodi, za 24 sata mogli prijeći Jadran i opustošiti njegove posjede u Italiji. Dva-tri pisma iz te korespondencije sam preveo i objavio ih ovdje, u Mogućnostima (časopis splitskog Književnog kruga, op.a). Ž

Ali ne sve, to je samo dio, a ima ih još dosta važnih. Bilo bi dobro da to neki historičar temeljito prouči, jer to su reakcije suvremenika na događaje koji su se onda zbivali na ovom prostoru. Druga važna knjiga je rijetko, priručno dvojezično izdanje Euklida, na latinskom i grčkom, što je onda bila rijetkost. Tu sam knjigu kupio u Parizu na jednoj dražbi i bila je vrlo skupa. Još je u originalnim koricama iz XVI. stoljeća. To je jedno od najranijih tiskanih izdanja! Treća knjiga je naslov Diogenisa Laertiija o životima grčkih filozofa. Nije to tako rijetka knjiga, posrijedi je poznati izvor, ali je također jedna od najstarijih tiskanih izdanja. Gutenbergov stroj proradio je jedva 100 godina ranije.

Predavali ste filozofiju u Bristolu, pokrenuli ste Britansko-hrvatsku reviju, kako biste ocijenili aktualno stanje britansko-hrvatske akademske “razmjene”? Kakvu joj budućnost predviđate s obzirom na ulazak Hrvatske u EU?

- Na žalost, Britansko-hrvatsko društvo koje sam ja osnovao je zamrlo. Ako smijem malo ući u povijest... ja se onda nisam politički aktivirao, bavio sam se svojim radom, ali 1971., kad je u Hrvatskoj bilo političkih previranja, osjetio sam se moralno obveznim nešto učiniti. Da dignem glas protesta. Neki od mojih znanaca bili su osobito pogođeni. Na primjer, Vlado Gotovac, koji je sa mnom studirao filozofiju i bili smo prijatelji. Razmišljao sam o tome u kojoj bi formi mogao nešto učiniti. Sjetio sam se da je nekoliko Engleza ovdje bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao, na primjer, Randolph Churchill, sin negdašnjeg britanskog premijera, lord Birkenhead, diplomat i član Doma lordova, Owen Reed, član misije u Topuskom 1944., i Evelyn Waugh, poznati pisac i član Foreign Officea, pa sam računao kako bi to mogao biti nekakav most koji će okuražiti naše ljude.

Bilo bi beskorisno osnivati još jedno emigrantsko društvo, koje ne bi moglo uspostaviti normalnu vezu s Hrvatskom. A u onoj atmosferi bilo je opasno bilo što učiniti. Svakako, najstariji sin Evelyna Waugha, Auberon Waugh, novinar poznat i kao Bron, bio je zainteresiran biti predsjednik Društva, pa smo to i potvrdili na osnivačkoj sjednici u Londonu. Bilo je tu viđenih ljudi, kao što je, na primjer, moj dragi prijatelj, poznati britanski filozof Alfred Jules Ayer, bilo je to jako dobro posjećeno... kasnije smo održavali sjednice s predavanjima, recimo, predavanje o Radiću održao je Krsto Cvijić

Mogli bismo napraviti čuda

Predavanja su bila na engleskome, došli bi Englezi, naši ljudi, to je bilo otvoreno kulturno društvo za održavanje britansko-hrvatskih veza. Nismo se bavili politikom iz očitih razloga, nismo htjeli biti progonjeni, ili prikazani kao neka organizacija koja politički rovari ili tako nešto. Ja nisam živio u Londonu, trebalo je putovati od Bristola, a to nije tako jednostavno pored svakodnevnih sveučilišnih obveza, tako da je to pomalo zamrlo. To bi trebalo obnoviti i iz Londona pokrenuti. To naše veleposlanstvo radi malo ili ništa, mene nitko ne kontaktira, a ja bih se odazvao... U Londonu živi vrlo mnogo naših ljudi, koji bi mogli pridonijeti i plasirati naše stvari u engleske medije, ali to se ne događa. Budući da imamo veleposlanstvo, to je šteta. Ništa se na tome ne radi. Imaju visoke plaće, povlastice...

Mislite li da će se to sad promijeniti kad smo ušli u EU?
- Tko to zna? Nadam se, ali sumnjam. Imaju prilično veliku i lijepo uređenu kuću, u kojoj se mogu održavati velike sjednice. A moglo bi se to održavati i privatno – ima tamo i naših dobrostojećih ljudi. U siječnju sam bio u Južnoj Americi, bio sam u Brazilu, Urugvaju, Čileu, zatekli smo se u Punta Arenasu, bio je tamo tada i Milanović, međutim, što je on tamo tada radio, ja ne znam. Osim što je izvjesio hrvatsku zastavu. Je li on tražio novac od naših ljudi? Ja tamo imam svojih rođaka, pitam ih jesu li bili na prijemu, kažu mi, nisu htjeli ići. Zašto? Trebali bi naći neku formulu da se zainteresiraju ti naši ljudi koji su zainteresirani za svoju staru zemlju. Možda su ljudi sumnjičavi u naša politička predstavništva...

Mislite da je potrebna, kako se to popularno kaže, politička volja?
- Ma upravo to. Da se ovdje iz Ministarstva znanosti ili kulture organizira jedan kao “unit” (jedinica) od dva-tri čovjeka. Mogla bi se čuda napraviti... Čuda!

Jakov Kosanović

 Iznimno rijetka izdanja

 Treba reći kako je gospodin Edo Pivčević, profesor filozofije na Sveučilištu u Bristolu, dugogodišnji prijatelj Sveučilišne knjižnice u Splitu.

Podsjećamo da je prilikom posjeta ovoj ustanovi u lipnju 2010., darovao pet vrijednih izdanja, a danas pohranjenih u Zbirci starih knjiga i rukopisa: četiri settecentine iz opusa Immanuela Kanta i jednu seicentinu Markantuna de Dominisa. Prema riječima samog donatora neka od ovih izdanja predstavljaju iznimnu bibliofilsku rijetkost i posjeduje ih samo mali broj najvećih svjetskih knjižnica. I novom darovnicom obogatio je Zbirku s nekoliko vrijednih izdanja iz 16. stoljeća: Petro Bembo - Epistolarum Leonis decimi Pont.Max. nomine scriptarum libri 16. Lyon : J. Giunta, 1540., Diogenes Laertius - De vita et moribus philosophorum libri X. Lyon: S. Gryphius, 1546. i. Euclides - Elementorum libri 15. Paris : G. Cavellat, 1598.

Osim sadržajne vrijednosti ovih djela o kojima govore navedeni autori i naslovi, ove cinquecentine predstavljaju bisere onodobnog europskog tiskarstva, posebno francuskog i talijanskog. Osjećam potrebu izdvojiti bogato ilustrirano izdanje Euclidova naslova. Kao vrijedan izvor za povijest Hrvata valja izdvojiti djelo P. Bemba koje u fragmentima sadrži pisma pape Leona X. europskim vladarima za pomoć u obrani od Turaka.

I. BREŠAN


Isključen iz Gimnazije

•• Rođen 1931. godine u Omišu u obitelji imućnog trgovca, već je s dolaskom Drugog svjetskog rata, kao dječak, iskusio teške nedaće, otac pogiba 1942. godine, a majku zatvara Ozna samo tri godine kasnije, što se s prekidima ponavlja, dok je konačno ne puštaju kao duhovno i tjelesno bolesnu ženu.

Edo, kao 18-godišnjak biva isključen iz splitske Klasične gimnazije jer je dovodio u pitanje “marksizam-lenjinizam kao jedinu ispravnu naučnu društvenu teoriju”. Poslije puno nedaća ipak diplomira filozofiju u Zagrebu 1954., a zatim napušta zemlju, te doktorira i u njemačkom Munsteru i u Londonu. Od 1964. dobiva nastavničko mjesto u Bristolu, gdje je i predavao do mirovine.

J.K.


U Hitlerovu bunkeru

•• Napisao sam sad tu jednu dramu, nazvao sam je Herr Speer Comes Calling, u kojoj sam želio opisati situaciju u bunkeru pred pad nacizma iz perspektive međuljudskih odnosa, ne stereotipnu sliku nacista, nego baš onako kroz ljudske tenzije, sukobe, uzajamna sumnjičenja, pa i ljubavi i žrtve. Htio sam jedan drugi pristup...

 Jeste li imali neke posebne izvore ili...?
- To je sve temeljeno na dokumentima, duboko sam to istražio. Naravno dijalog je moj.

To vas pitam zato što smo gledali i odličan film na temu “Hitler: konačan pad” Olivera Hirschbiegela...
-Da, da, ali to je isto stereotipan pristup, rekao bih...

J.K.





Naslovnica Kultura