Scena Kultura

NAŠ ČOVJEK na uzbrdici

Robert Perišić: Po književnosti pljuju nesuđeni romanopisci

NAŠ ČOVJEK na uzbrdici

Pisac i književni kritičar Robert Perišić, koji se s uspjehom ogledao gotovo u svim književnim vrstama, pa i dramskim i filmskim, pokretač “Prava na profesiju” i “Kritična masa” dočekao je prijevod romana “Naš čovjek na terenu” na engleski. Roman je u SAD-u pod imenom „Our Man in Iraq” doživio uspjeh, autor ga je promovirao od istoka prema zapadu. Osim toga, Perišić je nedavno, nakon 18-godišnje pauze, objavio i svoju drugu zbirku poezije “Jednom kasnije” koja je izazvala solidan odjek.

Nedavno ste se vratili s uspješnog puta u SAD. Kako je do njega došlo i kako je sve prošlo?
- Roman je najprije preveden u Engleskoj, bez toga ne bi bilo ni američkog izdanja, jer roman nije film da ga lako pokažeš, moraš imati kompletan i profesionalan prijevod. To je bila prva stepenica. Onda su ga Amerikanci pročitali, nakladnik Black Balloon iz New Yorka. Iznenadilo me koliko su pažnje i strasti unijeli u to da knjigu pokušaju prezentirati Amerikancima. Nekad nakladnici uzmu knjigu, a ne unose puno energije u to da se nešto napravi.

A ovdje su unijeli jer im se knjiga stvarno svidjela. Nije se jednostavno probiti kada si iz male zemlje i kada nemaš ime. U SAD-u se objave deseci tisuća knjiga i teško je doći do pažnje ili uopće dobiti kritiku. Iznenađenje je kako je knjiga prošla, bilo je puno kritika u jakim medijima, sve pozitivne. Knjiga je izašla u travnju, a sad je već išlo drugo izdanje.

Knjigu je možda pogurnulo i dodavanje Iraka u naslov? Irak je tamo još vruća tema?
- Svi koji su čitali roman znaju da Irak nije dominantan u knjizi, ali ima smisla, jer jedan dio priče zbiva se tamo i naslovni junak je tamo. Meni je stari naslov najbolje zvučao na hrvatskom, dok na engleskom „teren“ (field) zvuči preopćenito. Već je engleski izdavač promijenio naslov. Irak u SAD-u više nije najvruća tema, ali ih ipak povuče, znaju da su tamo bili angažirani. Ne znam koliko je u SAD-u objavljeno knjiga koje su problematizirale taj angažman, no zanima ih što će o tome reći netko sa strane. “Mislili smo da samo mi o tome imamo nešto reći”, pisao je Boston Globe. A pogled u knjizi nije nikakav klasičan, riječ je o pomaknutom, psihodeličnom diskursu, to je miks ironičnog i realnog, pogled na rat kao takav.

Knjiga „Jednom kasnije“ označava povratak poeziji nakon 18 godina? Kakav je bio susret sa starom, da ne kažemo prvom ljubavi?
- Da, već dugo sam više u prozi, ali od prve zbirke tu i tamo bih nešto zapisao na papiru ili kompjutoru, ne misleći što će od toga biti. Opuštalo me to na neki način, pisao sam bez pretenzija i ambicija. Drago mi je da sam se vratio u poeziju, ljudi su mislili da se time više ne bavim. I reakcije kritike vrlo su pozitivne. Drago mi je što je to tako primljeno. Poezija baca novo svjetlo na način na koji pišem, drukčije od proze.

Je li nakon tolike stanke bilo teško uhvatiti duh poetskog trenutka?
- Prva knjiga nastajala je dugo, puno intenzivnije sam se bavio njome, konceptualno je puno stroža, nastala je na razmeđu postmoderne i nečeg što dolazi nakon toga. Nisam se previše opterećivao time što je to ni zamarao podjelama unutar hrvatske poezije na stvarnosnu i jezičnu. Knjigu nisam slagao na način da bude unutar jednog od njih. Tu sam podjelu skoro naknadno primijetio. Ta „velika šahiranost“ s pažnjom o svakoj stilskoj dimenziji može toliko opteretiti samo pisanje da pišeš sam stil, odnosno da „književnost“ blokira književnost. Želio sam se toga riješiti da bi se ponovno otvorio prostor da to diše na neki osobni način, a ne na način kako kao treba pisati poeziju. Tako se gubi osobni pečat, doticaj sa stvarnim, a ostane samo puki stil. Želio sam u poeziji probati iznova ostvariti odnos mimo kritičarskih imperativa koji ti se natalože u glavi da mora biti ovako i onako.

Slažete li se s ocjenom da je poezija bolja polovica pomalo napumpanog ‘hrvatskog književnog čuda’?

- Ne bih rekao da je proza išta slabija od poezije. Kod nas se olako pokapa nešto u cjelini u stilu ‘Sve to ništa ne valja’. To je destruktivno i najčešće dolazi od ljudi koji nisu u stanju napisati ili pokušati napisati roman. Smatram da imamo vrlo solidnu poeziju i prozu, ponekad i odličnu. Posebno dobro stojimo s obzirom na broj stanovnika i veličinu scene. A još više kad se zna kako se to cijeni i valorizira i da je to piscima sporedni posao od kojega ne žive. Naročito za prozu treba vremena i energije i teško je nešto napraviti u pauzama između drugih obveza. Zato možemo biti sretni jer je u prošlih desetak godina nastalo toliko dobrih knjiga.

SINIŠA KEKEZ

Nemamo kontakte sa svijetom

Kao književnost, nažalost, nismo naslijedili kanale i kontakte ni prema Europi, a još manje prema Americi. Moj knjiženi agent Ivan Sršen iz agencije Sandorf u tome je odigrao značajnu ulogu. On je s vremenom stekao kontakte, pa i ovaj s Blackom Balloonom. Taj nakladnik objavljuje neklasičnu prozu. Mi bismo je nazvali alternativnom, drukčijom, prozom koja iznenađuje. Riječ je o malom nakladniku koji je dio newyorške progresivne scene. Veliki često igraju na provjereno, ali mali stvaraju scenu, guraju nešto drukčije i riskiraju.


Pravo na profesiju

Inicijativa ‘Pravo na profesiju’ pokrenut će niz tribina. Prva će otvoriti pitanje kako kod nas ne postoji minimalni honorar, i to kod subvencionirane knjige. Nužno je i normalno da se zna što je minimalni autorski honorar, to je nešto kao minimalna plaća, koja se propiše da ne bi netko bio primoran raditi ispod toga ili čak za ništa. Poslodavac će te platiti onoliko malo koliko mu dopustiš. Ovdje je stvar paradoksalna, jer država je u to uključena, 90 posto naših knjiga subvencionira Ministarstvo kulture, prema tome – ne može privatni izdavač, koji je to dobio, po svom hiru to raspodjeljivati.



Naslovnica Kultura