Scena Kultura

‘rječnik stilskih figura’

Krešimir Bagić: Danas je na vlasti jezik reklame

‘rječnik stilskih figura’

Krešimir Bagić: Mislim da se u pojedinim rečenicama u ‘Rječniku’ osjeti da ih je pisao pjesnik koji se veseli vještom izrazu

Profesor stilistike na kroatistici zagrebačkog Filozofskog fakulteta Krešimir Bagić uoči Interlibera objavio je veliki “Rječnik stilskih figura”. U njemu su opsežno obrađene figure riječi, misli, konstrukcije, dikcije ili diskursi od antičkih vremena.

Autor ovog važnog izdanja ujedno je i pjesnik, antologičar, kritik, a kao Slavonac sa zagrebačkom adresom stil traži i u nogometu. Kao što će se vidjeti, u Hajdukovim utakmicama, figurama i bravurama ikone nogometnog stila Blaža Sliškovića.

Nedavno ste objavili “Rječnik stilskih figura” u Školskoj knjizi. Kako je vidjeti knjigu nakon deset godina rada?

– U prvom trenutku osjećao sam se poput maratonca koji je prošao kroz ciljnu ravninu, ali je nastavio trčati jer nije shvatio da je utrka gotova. A kad sam shvatio, osjećao sam se opušteno, ispunjeno.

Vaš “Rječnik” prva je cjelovita knjiga posvećena figurama poslije rasprave Luke Zime iz 1880.! Je li toliki izostanak priručnika ostavio posljedice na govor nacije?


– Ne bih spekulirao o stvarima koje nisu provjerive, no nedvojbeno je da je naša kultura praktično čitavo 20. stoljeće uspješno zanemarivala nezaobilazno retoričko naslijeđe. Paradoks je to veći što je to stoljeće vjerojatno najretoričkije u povijesti ljudskog roda, što su se u njemu razvile brojne i raznolike strategije uvjeravanja i zavođenja jezikom. Budući da govorna živost nije opisana i pojašnjena, hrvatski je govornik doveden u poziciju Molièreova gospodina Jourdaina koji s iznenađenjem ustvrđuje da čitav život govori u prozi.

Teorija figura bogata je i raznolika, proteže se od antike, preko renesansnih i klasicističkih učenja do, primjerice, suvremenih francuskih retoričara. Čitav ste taj nauk izložili rječnički, abecedno. Čime ste se vodili?

– Htio sam što preglednije i potpunije posredovati priču o figurama te ponuditi što više primjera za pojedine figure iz različitih govornih praksi. “Rječnik” donosi 158 natuknica, što ga čini jednim od iscrpnijih priručnika tog tipa koje sam vidio. Navedeni primjeri potječu iz literature i publicistike, razgovornog jezika, medijskih diskurza i govora političara, iz reklame i grafiterske prakse. Ideja je bila upozoriti da figurativnost nije hir ekscentričnih pjesnika, nego neizostavna sastavnica svake upotrebe jezika, upravo dubinsko obilježje funkcioniranja jezika.

U “Rječniku” ima dosta slikarskih i stripovnih priloga. Je li njihova uloga “ukrasna” ili temeljna?

– Takvi su prilozi sastavni dio priče o figuri. Naime, načelo funkcioniranja pojedine figure nerijetko se može uočiti i izvan jezika – na slici, u glazbenoj kompoziciji i sl. Uzmimo za primjer hiperbolu. Načelo pretjerivanja, na kojemu se temelji, bitno je obilježje karikature – upravo pretjerivanje stvari čini očitima i izaziva smijeh. U reklami, pak, cilj pretjerivanja je mistifikacija proizvoda. Kada u Dubrovniku vidite plakat na kojemu je čitav Stari grad stao u bočicu coca-cole, jasno je na što vas se nagovara, a možda je dobro znati da se to čini hiperbolom.

Dosta opširno objašnjavate pojmove? Niste bili ograničeni prostorom?

– Od početka sam kanio pisati cjelovite leksikografske priče o figurama koje će obuhvaćati njihovo određenje, primjere i njihov komentar te povijest pojma i njegovih upotreba. Pritom sam nastojao pisati što jasnije i jednostavnije. Natuknica ima strukturu obrnute piramide. Na početku je osnovna informacija o figuri, a prema kraju se pojavljuju korisni dodaci.

Ako nekoga zanima samo definicija, naći će je u prvih nekoliko redaka. Ograničenja sam si zadavao sam. Naime, tek kada sam dovršio knjigu, ponudio sam je izdavaču. Urednica Emica Calogjera Rogić prihvatila je rukopis do zadnjeg zareza, na čemu joj i ovom prigodom zahvaljujem.

Za koga je ova knjiga?


– Za sve koji razmišljaju o jeziku kojim govore i pišu, za sve koji se raduju neočekivanom izrazu, spretnoj formulaciji. Mogući prirodni korisnici “Rječnika” su studenti i nastavnici jezika i književnosti, pisci, pravnici i novinari, ali i marketinški stručnjaci, dizajneri. Možda čak i političari.

I sami pišete poeziju. Osjeti li se u njoj desetogodišnji rad na stilskim figurama?

– Vjerojatno da, iako se osviješteno nisam koristio stečenim znanjima o postupcima i tehnikama pisanja. U poeziji me privlači kretanje nepoznatim prostorom jezika, a ne ponavljanje viđenog. Nasuprot tome, mislim da se u pojedinim rečenicama u “Rječniku” osjeti da ih je pisao pjesnik koji se veseli vještom izrazu. Tih rečenica nema puno zbog prirode knjige, ali meni su bile i ostale dragocjene.

Poetski ste i prozni kritičar i antologičar. Kakve su retoričke značajke recentne književne produkcije?

– Tu smo zapravo opet na tne poezije udaljuje se i od klasične lirske retorike i od eksperimenta. Stihuje se stilizirani razgovorni jezik, pjesma se oslobađa retoričkih ekskluziviteta i nudi se kao zapis koji bilježi nečiju privatnost ili komentira kakav događaj iz javne sfere. Takva se poezija obično naziva stvarnosnom. Paradoks je u tome što se pjesnik odriče rada u jeziku, a, primjerice, tvorac reklamnog slogana inzistira na njemu te je taj slogan počesto retorički slojevit, višestruko kodiran, izazovan i afektivan.

Dapače, kao što je nekad reklama posuđivala iz književnosti, tako danas nije rijetkost da pisci posežu za reklamom i na razini fraze i na razini teksta. To se može lako primijetiti i u poeziji i u prozi, npr. u tekstovima Vlade Bulića, Tonćija Kožula, Zorana Lazića ili Ante Tomića. Reklamni je diskurz očito vladajući diskurz našeg vremena. Što to govori o recentnoj komunikaciji, drugo je pitanje.

Hoće li i vaš “Rječnik” imati sudbinu Zimine knjige; je li i on napisan za idućih 130 godina?

– Uvjeren sam da se tolika pauza više ne može i neće dogoditi. Druga su vremena i drukčiji status svijesti o jeziku i njegovoj upotrebi. Pretpostavljam da će se u budućnosti govorne prakse još brže mijenjati i množiti te da će biti opisivane često i iz različitih perspektiva. Najviše što bih si uopće mogao poželjeti jest to da za 130 godina moj “Rječnik” nekome bude referentna knjiga kao što je meni bila Zimina.

SINIŠA KEKEZ

Baka, virtuoz i veliki stilist

Iako ste Slavonac sa zagrebačkom adresom, vatreni ste hajdukovac, koji je Blažu Sliškoviću posvetio pjesmu. Je li i to bilo zbog stila i kojim figurama opisati današnji Hajduk?

- U ritualnim navijačkim polemikama obično kažem: Tko razumije nogomet, navija za Hajduk. A Baka je krunski argument za tu šeretsku tezu – on ga je igrao s nevjerojatnom lakoćom, elegantno i efikasno, uživajući i nudeći užitak. Većeg virtuoza, da ne kažem stilista, nisam gledao. Današnji Hajduk ima ime, povijest i navijače. Kada o njemu govorimo, moramo zanemarivati nedaće i skromne rezultate.

A to možemo ili prešućivanjem stvarnog stanja ili veličanjem njegova imena i povijesti. U prvom slučaju u igri su figure poput litote ili eufemizma, a u drugom izranjaju metafora, hiperbola, emfaza i sl. Može ih se svakodnevno naći i na stranicama “Slobodne”. Nedavno je jedan vaš novinar napisao rečenicu: “Bogataši kontra velikana.” Velikan je, dakako, Hajduk.

Promocije

Je li “Rječnik” promoviran? Kakav je interes za njim?

- Dogodile su se dvije, rekao bih, pretpromocije: na simpoziju nastavnika hrvatskog jezika u Vodicama i leteća promocija na Interliberu. Nakladnik mi je najavio predstavljanja u većim gradovima – Zagrebu, Splitu, Osijeku... Od izlaska knjige javilo mi se dosta kolega, studenata i nepoznatih ljudi. Uglavnom su komplimentirali na učinjenom poslu. Što se prodaje tiče, o tome treba pitati u Školskoj knjizi.

Naslovnica Kultura