Scena Kultura

PET NAJ

Najbolje dalmatinske klape ove godine su: Bunari, Šufit, Intrade, Cambi i Luka

 PET NAJ

Bunari (Vodice)

Bunari (Vodice)

Nisu “Zlatne omiške stine” klapi “Bunari” iz Vodica, u Superfinalu ovogodišnjeg 46. Festivala dalmatinskih klapa, donijele primat na klapskoj top listi našega lista, koliko specifičan način pjevanja koje će, nema dvojbe, uistinu ostaviti traga u klapskoj pjesmi! Toliko moćnog, a tananog, usuđujemo se tako reći, da se ima drskosti mjerkati snajvećima, sa legendarnim “Trogirom”, “Oktetom DC”, “Šibenikom”, “Lučicom”, “Ošjakom”...

A zašto, zapitat ćete se i podastrti potpisniku činjenice da “sam sebi skače u usta”. Jer iz Krešimirova grada i okolice uvijek su dolazili ležerniji zvuci, zabavniji, rasterećeni tipične dalmatinske komornosti, crnjaka iz života i pjesme. Istini za volju, tamošnje su se klape znale tvrdoglavošću oduprijeti kategorizaciji Omiša! Vodičani su sva znanja apsolvirali i zagospodarili klapskim svijetom, pjesmom koja voli razbibrigu, muškom i veselom, koja poznaje i nabrajanja i pripetavanja, modulacije...

Žestokim akordom koji ljubi “sforzato”, kakav se dade razaznati iz prpošne “Šijavice” Dušana Šarca, umjetničkog ravnatelja Omiša, inače Šibenčanina. Pjevačka je to skupina koju dalmatinski skerzi uistinu vesele, jer to nije naricaljka, misaono ukotvljena u sakralnom idiomu, već veselica iz života. Bilo je i za očekivati da će nakon utihe “Šufita” Pjaceta poželiti nešto čvršće, konkretnije. I našla je u “Bunarima”.

Na koncu još nešto, ne manje bitno. Velike klape nosili su veliki tenori! Pjevačke ličnosti s identitetom: Vinko Coce, Joško Prijić, Radoslav Koštan, Mirko Tripalo, Tonći Milatić. Upravo potonje spomenuti gardom nas podsjeća na najšarmantniju klapu sa Korčule, veloluški “Ošjak”. Nova se zvijezda Omiša zove Ante Juričev Grgić. Pjesma jest zvonka radost, zar ne?

Šufit (Split)

Da se ovogodišnja klapska anketa vodila zadnjih četiri, pet godina, Splićanima iz “Šufita” nitko ne bi oteo primat! Bila je to uistinu njihova era. Serenadnoj pjesmi, lirskoj i plahoj koja je toliko cizelirano ispjevala neka muška mekoća. Melankolični zvuci starinskog načina pjevanja, tipični za gradske varoške sredine i ulicu, a ne betule gdje caruje kapljica i napete grlene žile, na Festivalu dalmatinskih klapa ostavila je carstvo koje će teško ikada itko srušti. Bili su neprikosnoveni godinama i od struke i od publike na omiškim pozornicama.

Rastjerali su kultivizirano, kao od šale, sve zagovornike moći i buke, istinski promovirajući muziciranje. Za razliku od kolega omiška zaslužena priznanja nisu smetnuli upustivši se u lakoglazbene vode i trijumfirajući na Prokurativama, odnosno 51. splitskom festivalu, s naslovom “Ne diraj moju ljubav”.

Klapu “Šufit” legitimira izuzetna fuzija i skladnost boje glasova, no ne manje bitnim treba prihvatiti istinu da su godinama rasli i zapravo stasali uz uistinu talentiranog pedagoga Jasminka Šetku. Šufitov album “Ponoć je, mila moja majko” vjerojatno treba krstiti atologijskim, makar mu i falilo ponekog unikatnijeg naslova, no u pitanju je mali repetitorij što se i kako se nekada pjevalo u Dalmaciji, u gradskim sredinama, a ne u ruralnom zabrđu.

Legato kao mjera bez mjere i zaobilaženje stacata poštivali su osjećaje i intimu koja je lako pronalazila prečice do slušatelja i rezultirali istinom kako su se slatki glasovi, u gotovo pola stoljeća organiziranog klapskog pjevanja, najdulje održali na omiškom olimpu. Legitimitet stečen na ušću Cetine ne zaboravlja se, pa ma gdje bili i pjevali. Omiški atesti vrijede bez obzira na medijske diktate sumnjivih kriterija!

Intrade (Zadar)

Nema što, klapska je pjesma, svjedočimo zadnjih godina, točnije od starta ciklus koncerata “Ne damo te pismo naša” na Poljudu doživjela nevjerojatni i neočekivani bum, postala traženom, hit robom, zaobišla istina kalete, ali je zato osvojila nove prostore, stadione, koncertne i sportske dvorane, teatre, uključila instrumentarije, presložila korpus uvođenjem solista i ozbiljno uzdrmala suštinski pojam klape. Neki u svemu prizivaju “smak svijeta”, neki pak vide u bogomdanu ismomoć da sve ne ostane hermetizirano na niovou spomenika, muzeja.

Tražene zadarske “Intrade” sa solistom Tomislavom Bralićem svakako su najzvučnije ime “novog vala” ili načina gledanja na stvari. Dobitna kombinacija s baritonom kao vodećim glasom nije dakako nepoznanica. Shema je to sa splitskih festivala iz sedamdesetih s jedinom razlikom da su solističku rolu prisvajale iključivo zabavne zvijezde, a ne članovi klape.
Upravo ta činjenica čini se krunskom u revalorizacioji klape kao specifičnog pjevačkog tijela, kojemu se u novim okolnostima bezrezervno daje na važnosti. Zadrani, koji se nikada nisu mogli pohvaliti autohtonošću i unikatnim biserjem s etnomuzikološkog lokaliteta, uglavnom zbog povijesnih okolnosti i tuđinskih utjecaja, samostalnom su Hrvatskom došli na svoje, priključivši se na poseban tip domoljubne pjesme, dakako melosom inspirirane. Bukovica kao zaštitni idiom bazena potisnuta je u drugi plan, a operacija “Intrade” rezultirala je najvećim klapskim prilivom upravo iz Zadra. Na posljetku radi se o klapi koja je i sve svoje mane pjevačke osrednjosti pretočila u  vrline!

Nagrada publike na ovogodišnjem Splitskom festivalu za “Zašto uvik pivan” jest priznanje klapi ali i manifestaciji kojoj opet puše povoljni vjetar u leđa.

Cambi (Split)

Nije lako s novim spoznajama svjedočiti o prošlosti! Omiš je poput Svete stolice uvijek sa zadrškom, diskretno, a pokazat će se, mudro, oslobađao prostora novinama, ugađao trendu. Nije mu lako ni danas ostati najpopularnijom priredbom i meritumom onima koje je estradni prst “rasteretio” čestitog amaterizma. Bilo je tako i ranije, lomila su se koplja po pitanju renesansnih predložaka, ženskih i mješovitih sastava, uvođenja gitara, limitiranja korpusa pjevača, izvornosti...

Opreza nikad dosta, jer utjecaji novijih folklornih pojava nisu zanemarivi, dapače. Današnja melosna nastojanja diferencirana su drastičnije nego ikad! “Klape” solistom predvođene pjevaju uz orkestre, a acapaela glazba i ono tradicionalno “na uho” kao da su u defanzivi.
Omišu se nameće tek muzej i folklor? Hoćemo li u godini jedinstvenog priznanja dalmatinskoj pjesmi kao nematerijalnom kulturnom dobru, UNESCO-u priznati da smo netom pomuženo mlijeko uspjeli proliti? Izvaninstitucionalno pjevanje i krivotvorine što se tiče “slobodnijeg” tumačenja melosa treba “krstiti” hrvatskim sindromom. Ma, dobro je da ljudi pjevaju, da dalmatinska pjesma postane brend, izvozni proizvod, no zna se što nose krive deklaracije. Prijevaru! “Cambi”, ovaj splitski, jedna je od onih klapa, ponavljamo klapa, koja mudro ekvilibriraju po razmeđi između tradicijskog i popularnog.

Nije se odrekla ni folklora, niti zabavnosti. Popularniji su u Deželi nego doma. Ne ćudi da je struka prepoznala naslov “Zar više nema nas” i ove ga godine nagradila Porinom za najbolji domaći album! Ne mala stvar, bistri puno toga iz uvoda, Propadalov je kipić osvojen u najužoj konkurenciji s moćnim Huljićem i “Madrebadesom”, odnosno “Bižuterijom” megapopularne Jelene Rozge.

Luka (Rijeka)

Klapski je svijet u dva posljednja izdanja našao hrabrosti uspoređivati nešto što se (i) ne da baš uspoređivati.
Superfinale u Omišu, spektakularnije od tradicionalne elitne priredbe muškog finala, prihvaćeno iznad očekivanja, prisilio je struku da se napokon opredijeli za kvalitetu, zanemarujući spol i izvornost. Dakako da živimo u vremenima kad ne bi trebalo biti stigme, no tradicija i dalje upozorava!

Koliko je sve to vjerodostojno? Ta, zna se što je klapa, muški sastav, s četiri dionice čiji se glasovi mogu duplati, s izuzetkom vodećeg, tenora. Dugo je naime trebalo da ženski pjevački sastavi, koji njeguju melos pjevajući po muškim predlošcima steknu pravo građanstva. Bojeći se upravo upornosti nježnijeg spola do daljnjega zadržajemo pravo kvalifikacije da se ne radi o klapama, već ženskim pjevačkim sastavima. Pokazivalo se, već po rušenju tabua, da će prve žene na omiškoj Pjaceti, “Zadranke”, od ‘kurjoziteta’ ekspresno postati dominantne i ocjenama ugroziti kolege. Koje desetljeće poslije “Luka” (ž) iz Rijeke, u godinama trijumfa, na Omišu je pokupila sve što se pokupiti dalo.
Bio je to uistinu zlatom optočeni sastav koji je suštinski promijenio “pravila igre”, prkoseći čak fenomenu da promijena prvog soprana, kao identiteta zvuka, ne znači i smak svijeta već dugovječnost. Iako su pjevačice iz Rijeke u konkurenciji prepustile mjesto “Čuvitama”, “Dišpetu”, “Armorinu”, “Ventuli”, “Drači”... ostat će pojmovno najbliže muškom pjevanju. Ponajprije po rasponu glasova i karaketru interpretacije, kontrama koje su činile i čine akord logičnijim nego u ostatku korpusa. Svjesni povjesnice ostaje nam upit, do kada će odolijevati shema Superfinala od pet klapa, tri ženska vokalna sastava i dva mješovita pjevačka tijela?


ODABRAO: IGOR BREŠAN

Naslovnica Kultura