Scena Kultura

IN MEMORIAM Ljubo Stipišić Delmata (1938.-2011.) Nije rojen ić niz dlaku, dogorio ka i svića

Upijala se  svaka njegova riječ i glazbena opaska, možda i zbog kreda da „svi se trebamo miriti sa svitom, a da bismo to mogli, prvo se trebamo miriti sa sobom i oprostiti sebi.“ Skroman i mudar, nije davao naročite važnosti ni onome čime se bavio

Spustite me kakvi jesan. Vaki umre ne reć riči, Ne reć boli. Vaki umre u postolin.

I bilo je tako ove tužne srijede kako je snio Ljubo Stipišić Delmata.

Koliko god bio okrenut sebi i vlastitom istraživanju, imale su te sjetne i zakošene obrve, poput silaznog akcenta, uvijek razumijevanja i vremena za običnog, naoko malog čovjeka.

„Za one kojima je dalmatinska pjesma bila i ostala molitva, a klapa drugi dom. Stolica na koju nitko ne pretendira, a u kojoj sjede bitni, gotovo nezamjenjivi“, govorio je on.

Pedagoška „mjera“ ili način ophođenja, danas je manje bitno, bili su ključ uspjeha kojim je Delmata otvarao sve brave i sva vrata u svijetu klapa, čestitih amatera, kod onih koji slaveći pjesmu ne mare naročito za materijalno, kod onih koje treba „tek“ razumjeti, i dati im na važnosti.

Zbog toga je Stipišić bio obožavan i slavljen. Kao „trener“ imao je vrhunske rezultate s momčadima koje i nisu uvijek obećavale. Bolje od ikoga razumio je psihologiju „neukih“ pjevača božjega glasa u čijim su prsima odzvanjali misali i testamenti pređa. Njegova strpljivost u kontaktu i ravnopravnost u dijalogu imali su kontemplativnu i terapeutsku moć.

Odricanje od estrade

Zato i jest toliko toga Stipišić ustrojio, promijenio i izokrenuo u dalmatinskoj pjesmi. Dakako, na pravu stranu. Zato ga i jest pjevački puk slijedio, sve njegove novotarije prihvaćale su se aklamacijom i s odobravanjem.

Čak i glazba koja je ponekad bila nerazumljiva i zahtjevna, tumačena je ispravno, interpretativno zrelo. Kakvog li čuda, bio je pitak i onima koji su note čitali isključivo vizualnim instinktom i geometrijskom intuicijom.

Ostat će ipak tajnom zašto se bespogovorno upijala svaka njegova riječ i glazbena opaska. Moguće i zbog kreda „svi se trebamo miriti sa svitom, a da bismo to mogli, prvo se trebamo miriti sa sobom i oprostiti sebi za sve ono što smo naučili da sebe trebamo ranjavati i kažnjavati.“

I odrekao se estrade (Dupin, Uz gradele) i zabluda s tim u vezi, te evoluirao u glazbenika koji zagovara koral kao prototip pučkog pjevanja u Dalmaciji, sa stihovima koji ne trebaju nužno imati sakralni, već ljubavni (Namisto molitve, Zlata jemaš, dare primaš, Intrade san popi), običajni (Ako vas svit, dico moja, Testamentum) ili povijesni predznak (Kod Lepanta, sunce moje, Dalmatino povišću pritrujena).

Makar bez formalnog glazbenog certifikata, Stipišić je uistinu uz rad dorastao do znanstvenika. Moguće važnije i od činjenice da je bio suosnivač Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, kao umjetnički ravnatelj dao mu je impulse vrsnoće utemeljivši ozbiljne kriterije mjerenja.

Branio je autoritetom pjesme i pjevače, „svoju djecu“, od iskliznuća ka zabavi i profanosti, držeći repetitorije s pučkim skupinama pjevača treće životne dobi, bivao i neshvaćen, a sve u nastojanju da dva koraka natrag budu jedan naprijed. „Pravicu san iska/ I jopet je triban/ Sto put vesel bija/ A umiren jidan.“

Nemiran duh

Najposlije u lancu opstojnosti i predanja zadnju će poruku uputiti dječjim klapama prilagođenom pjesmaricom sa 222 pjesme. Bez obzira na autohtonost, figurirao je kao veliki ambasador dalmatinske pjesme u sredinama gdje se ne bi očekivao senzibilitet ili afinitet za Dalmaciju, na Rabu, po Primorju, po Zagorju, Samoboru…

Kakav je čovjek i umjetnik bio Ljubo Stipišić? Netko će odustati nabrajajući sve ono čime se bavio i zaključiti: „svaštar“ i sveznadar nemirna duha, ali on će se sam stihom razotkriti „Nisan rojen ić niz dlaku/ Krepeć zavist moćneg svita/ Rod svoj jesan a i bit ću/ Gorit drito drito gorit/ I dogorit ka i svića.“

Skroman i mudar umjetnik nije davao naročite važnosti čak ni onome čime se bavio, za što je živio. Svemu je pridavao kozmičke relacije.

I veličanstvenu Dalmatinu napisao je u dahu, bez prepravki. Jer, „bila je to tek volja Svevišnjeg, glas odozgo, a ja tek pisar kojemu se to posrećilo zabilježiti“.

igor brešan, foto: arhiv cropix

Čovik o krejance

Ča oće reć krejan, to je on bija
Nigdar ni grezo misli ni govori
Koren je Dalmacije razotkrija
Pritrujenu, kroz pismu je odmori.

Libri, piture pa klape, glosari
Ko more nabrojit di je sve stiga (za šolde ga nije morila briga)
Deboto asketa, duh je timari.

Slidi je svitlo sakriveno puku virujuć u silu koja ne stari
Za svako je dobro spremno da ruku.

Pot i trud puka notan je obdari Meštar,
mendava je krpe života stapa ji u akord da je divota.

Joško Armanda

•• Pjesnik Joško Armanda ustupio je Slobodnoj Dalmaciji svoju pjesmu ‘Čovik o krejance’ posvećenu Ljubi Stipišiću.


Naslovnica Kultura