Scena Kultura

Najnagrađivanija mlada hrvatska redateljica svojim filmom “Rastanak 2” otvorila je 58. kratki metar u Beogradu

Irena Škorić: Od erotike do romantične komike

Najnagrađivanija mlada hrvatska redateljica svojim filmom “Rastanak 2”  otvorila je 58. kratki metar u Beogradu

Mislim da bih  se apsolutno snašla u visokobudžetnim okvirima, jer ako sam s takvim mini proračunima uspjela osvojiti 40 nagrada, zamislite samo što bi bilo kad bi budžet mog filma napokon prešao tu granicu. Ali, mislim da je to, uz trening živaca

Događalo se već posljednjih godina da se hrvatski filmovi nađu na repertoaru srpskih festivala (npr. “Metastaze” i “Vjerujem u anđele”). No, ni jedan dosad nije bio glavna zvijezda njihovog svečanog otvorenja. Pored toga što je prvi nastavak (“sequel”) u povijesti hrvatske kinematografije, “Rastanak 2” je ujedno i prvi hrvatski film kojim je otvoren jedan srpski festival - 58. kratki metar u Beogradu. Za početak, uz malu pomoć višestruko nagrađivane mlade redateljice Irene Škorić, prisjetimo se na trenutak njezina prvog “Rastanka”.

Zvjezdana ‘stojka’

Zanimljivo je da u “Rastanku” nemate dijaloga...

- Priča je takva da dijalog nije bio potreban. To je ona vrsta “idealnog” filma gdje slika govori sve. Ali i filmovi u kojima se neprestano govori mogu biti potpuno “filmski” filmovi. Otac i sin voze stari “stojadin” u rezalište. Od te jedne rečenice film je postao metafora o rastanku s nekadašnjim životima, s bližnjima, o propadanju, gubitku, putovanju...

Iz uspjeha “Rastanka” nastao je prvi hrvatski nastavak - “Rastanak 2”.

- “Rastanak 2” ima nekoliko slojeva filmske stvarnosti. U filmu se iznova pojavljuju “stojadin” i dva glavna lika, otac i sin koji, u interpretaciji Ivana Brkića i Asima Ugljena, glume likove iz prvog “Rastanka”. U tom se filmu - koji je zapravo tek pokušaj da se nastavak snimi, pa “Rastanak 2” načelno i ne postoji - stalno “pleše” na rubu stvarnosti i fikcije. Glumci ne glume likove, već su oni protagonisti iz “Rastanka 1”, a zaokret se događa kada producent umjesto na setu završi u Remetincu i time dovede u pitanje snimanje nastavka.

Kako to da je za pretpremijeru “Rastanka 2” odabran Beograd?

- Umjetnički direktor festivala, redatelj i profesor na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, Janko Baljak, uputio mi je poziv da budem predsjednik žirija 58. beogradskog festivala, legendarnog Kratkog metra, te da moj “Rastanak 2” svečano otvori festival. Mislim da je logično da svjetska premijera “Rastanka 2” bude upravo tu, na jednom od najstarijih i najuglednijih međunarodnih europskih filmskih festivala. Premijera je prošla fenomenalno, svjetski, i izvan svih očekivanja, a moj “stojadin” je u Beogradu i od srpskih medija dočekan poput najveće filmske zvijezde.

Što je za vas “stojka”: osobni sentiment, simbol vremena ili?

- “Stojadin” je osobni sentiment moga djetinjstva, a za mene, kao filmsku autoricu, moja igračka i glavni glumac triju kratkih filmova. “Stojadin” je sredstvo da preko njega ispričam neke metafore dublje od bilo kakvih političkih reminiscencija. Osim toga, budući da živimo u produkcijski skučenim uvjetima, bio je i najjeftiniji auto koji se može kupiti na “buvljaku”. “Stojadin” je i jedini auto s ovih prostora koji je u mom filmu obišao gotovo cijeli svijet, velike i važne festivale te dobio mnoštvo nagrada.

Spominjući nagrade, pobrali ste ih hrpu dosad. Možete li ih uopće sve pobrojiti? Na koju ste najponosniji?

- Nagrada je - što međunarodnih, što domaćih - bilo dosad oko 40. Osobno mi je najdraži Grand-prix na Danima hrvatskog filma, jer stara narodna kaže kako nitko nije prorok u svom selu. Također, jako sam ponosna i na Nagradu “Ranko Marinković” Večernjeg lista za kratku priču. “Rastanak” je bio u konkurencijama vrlo jakih europskih i američkih festivala, od San Sebastiana, Montpelliera, Varšave, Rima pa sve do Worldfesta i Rio de Janeira. Lijepo je bilo i dobiti nagrade u Avignonu, St. Peterburgu, tu su i nagrade za “Rastanak” i “Sudbinu broja 13” na Worldfestu u Houstonu, nagrade u Latviji, Veneciji, Dubrovniku, Motovunu, Irskoj itd., a uz to je bio i hrvatski predstavnik za nagradu Studentski Oscar koji dodjeljuje Američka filmska akademija. “Sudbina broja 13” zablistala je na prošlogodišnjem Zagrebdoxu s Nagradom publike, zatim u Veroni, Americi... Osobito mi je drago što je “9. ožujak” na Pula Film Festivalu 2010. dobio Nagradu za najbolji hrvatski kratki igrani film jer je u žiriju filmskih kritičara Europe i Mediterana (FEDEORA) sjedila i Eva Zaoralova, umjetnička ravnateljica filmskog festivala u Karlovim Varima, a nakon toga je pobijedio u Varšavi na Euroshortsu.

Opravdana golotinja

U svom prethodnom intervjuu za “Slobodnu” (ožujak, 2010.) izjavili ste nam: “Žao mi je, dečki, vrijeme je za promjene!”. Što se otad u vašem životu promijenilo i jesu li nastupile promjene u širem smislu u domaćoj kinematografiji o kojima ste govorili?

- Nažalost, od tada se apsolutno ništa nije promjenilo. Šovinizam i dalje vlada, što je samo dokaz da Hrvatska i te kako nazaduje, a s takvim postupcima o Europi možemo samo sanjati, jer je samo kod nas pravilo i praksa da amateri i amaterke, štoviše diletanti preko noći postaju samoprozvani profesionalci i dobivaju milijune za svoje igrarije.

Što je s vašim dugometražnim, svojevremeno također najavljenim filmom “Mrvice”?

- Ništa, stoji u ladici zajedno s mojih još 20 nesnimljenih scenarija.

Pa ipak, na upravo završenom Natječaju za film u Hrvatskoj dobili ste novac za razvoj vašeg prvog cjelovečernjaka “Moj tata”.

- Da, na nedavnom natječaju HAVC-a dobila sam sredstva za razvoj projekta mog dugometražnog igranog filma. To je romantična komedija sa ženom u glavnoj ulozi, nešto sasvim novo u hrvatskom filmu. Priča je atraktivna i univerzalna, pa se svesrdno preporučujem sponzorima za sudjelovanje u projektu.

Erotikom ste se bavili u kratkom filmu “9. ožujak”. Planirate li opet istraživati filmski eros koji je kod nas uvijek atraktivan?

- Eros bez genijalnog scenarija i opravdane golotinje nikad neće privući publiku u kina. Za sve ostalo postoje tzv. pornofilmovi...

Ovog utorka vaš novi kratki igrani film “Scenarij za običan život” ima domaću premijeru na Danima hrvatskog filma...

- “Scenarij za običan život” sufinanciran je sredstvima HAVC-a za kratki igrani film, a ja sam ujedno i producent. Film će sredinom travnja imati i međunarodnu premijeru na Worldfestu u Houstonu, čemu se iznimno veselim, jer su tamo moj “Rastanak” i “Sudbina broja 13” odnijeli nagrade za režiju i najbolji film. Evo vam kratki sadržaj... I nakon najstrašnijih događaja, nesreća i gubitaka koji se sruče na čovjeka - veli se, i istina je - život “uvijek ide dalje”. Došavši se oprostiti od sjećanja i uspomena, glavni junak Horvat na trenutak potpuno briše i zaboravlja budućnost koja mu se već dogodila.

Treninzi živaca

Od vas se kao redateljice očekuje čvrst stav kad ste na setu i snima se, pa čak i kad radite s puno starijim kolegama od sebe. Kako ste povukli tu granicu u odnosu redatelj-glumac?

- Filmski set ne smije biti druženje ravnopravnih i mjesto gdje svi rade svačiji posao. Set je, zbog prirode filma i filmskog posla, suvereni teritorij prosvijećenog apsolutizma redatelja koji diktatorski sprovodi svoju volju. No, ako si zbog manjka novca prisiljen kao redatelj moliti glumce i ekipu da rade besplatno, nemoguće je izgraditi tu vrstu autoriteta na setu koji bi trebao biti filmsko pravilo.

Slušaju li vas glumci? Kako to izgleda na snimanjima?

- Divim se njihovu talentu u kadru, o njima najviše ovisi koliko će film biti dobar, ali se teško mirim s njihovim manama; kad nisu točni, kad ne znaju tekst, kad žele režirati ne samo svoju ulogu, već i svoje kolege. Glumac, prirodno, najviše misli o sebi i svojoj ulozi, ali mora uvijek biti u funkciji scenarija, redatelja i filma. To ne moraju jedino najveće hollywoodske zvijezde koje donose toliku dobit da uvijek mogu raditi po svom. Ali, naši glumci, ma koliko daroviti i popularni bili, više ne dovode ni jednog gledatelja u kino.

Redovito operirate unutar mikroskopskih proračuna. Držite li da bi ste se snašli i u visokobudžetnim okvirima?

- Mislim da bih se apsolutno snašla u visokobudžetnim okvirima, jer ako sam s takvim mini proračunima uspjela osvojiti 40 nagrada, zamislite samo što bi bilo kad bi budžet mog filma napokon prešao tu granicu. Ovako sam stalno u nekim kompromisima, ali mislim da je to, uz trening živaca, bio izvrstan pokazatelj moje kvalitete spram nekih redatelja koji su dobivali po pola milijuna kuna za svoje filmove koji bi redovito gubili od mene na istim festivalima.

piše marko njegić
snimio vjekoslav skledar / cropix

Pozirala kaoHitchcockova plavuša

- Za jedan tjednik snimili ste seksi editorijal u maniri Hitchcockove plavuše. Koja vam je od njih najbliža? - Ha-ha-ha ... Snimanje editorijala je bilo izvrsno, a utjelovila sam tri glumice - Grace Kelly, Tippi Hedren i Kim Novak. Najbliža mi je Grace Kelly, mistična klasičarka duboka pogleda...

- Biste li ikad mogli stati ispred kamere i za kojeg redatelja? - Pred kamere bih uvijek mogla stati, ali samo za pravog redatelja i genijalan scenarij. Šifra: plave oči.

Naslovnica Kultura