Novosti Svijet

DI SU PARE?

Vatikan opet trpi kritike zbog spornih financija: potjerali su perače novca, ali su im zaboravili suditi

DI SU PARE?

lead
Fondovi
Računi se u IOR-u nazivaju fondovi, i tu je bilo svega: aktivnih fondova čiji su vlasnici umrli prije par desetljeća, političara i gangstera ili kardinala koju su crkvena sredstva držali na svom računu

Vatikan se ponovo našao pod udarom Moneyvala jer je nedovoljno odlučan u iskorjenjivanju „pranja“ novca kroz obje financijske ustanove Svete Stolice, a to su Zavod za religijska djela (IOR, poznat i kao „vatikanska banka“), te znatno bogatija Uprava imutka Apostolske Stolice (APSA). Po dolasku na papinsku dužnost Frane se bavio mišlju da ukine IOR, kako bi ostala samo APSA.

Moneyval je tijelo Vijeća Evrope, punim nazivom: Odbor stručnjaka za procjenu mjera protiv pranja novca i financiranja terorizma.

On je 2012. prilično žestoko „oprao“ mutež u vođenju i nadzoru financija Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada. Iako je utješno ocijenio da je u tom pogledu pod Benediktom XVI postignuto „mnogo u kratko vrijeme“, Moneyval je evropskim bankama zabranio poslovanje s IOR-om, a nuzgredni učinak je bio da je u Vatikanu bilo zabranjeno poslovanje kreditnim karticama. To je osjetno smanjilo prihode Vatikanskih muzeja i suvenirnice.

Upravitelji fondova

Pod tim pritiskom je 2013 Država Vatikanskoga Grada Zakonom br. XVIII znatno pooštrila mjere protiv recikliranja sumnjiva kapitala i „pranja“ novca na svom teritoriju ojačavši, među ostalim, prerogative Uprave za financijske informacije (AIF) koja ima funkcije Financijske policije: dobila je ovlast zaustaviti financijske operacije i obavezu provjeriti svaki izlaz ili ulaz svote veće od 10.000 eura, te o svemu što joj je sumnjivo smjesta izvijestiti promicatelja pravde (vatikanskoga državnog tužioca).

U IOR-u „fond“ (kako se zove ono što je drugdje račun) može otvoriti samo svećenik ili prelat – ali može ovlastiti bilo koga da njime barata, ulaže i podiže. AIF je reviziju IOR-ovih odnosa i procedura s klijentima povjerila međunarodnoj revizijskoj kući Promontory Financial Group.

IOR je na početku provjere baratao s ukupno 7,1 milijarde eura kapitala, od čega je 800 milijuna kapital „banke“, a 6,3 milijarde kapital drugih, ukupno 18.900 „fondova“. Od toga oko 5200 „fondova“ pripadalo je crkvenim tijelima i ustanovama: dijecezama, redovima, kongregacijama itd., svima koji su smatrali da je pouzdanije, ili opreznije, držati novac u Vatikanu a ne u kakvoj svjetovnoj banci. Nema crkvenog propisa koji bi ih na to obavezivao. S preostalih oko 13.700 fondova raspolagale su fizičke osobe, od čega je oko 5000 pripadalo crkvenom ljudstvu: kardinalima, biskupima i svećenicima, tadašnjim i bivšim vatikanskim činovnicima itd.

Nedavno je, na primjer, obznanjeno da Zagrebačka nadbiskupija svoj novac u IOR-u drži ne u svom „fondu“, nego u osobnom „fondu“ kardinala Josipa Bozanića. Ostalu klijentelu činilo je veoma šareno društvo, u kojemu ima i dobavljača robe ili usluga za Vatikan, pa i nekad veoma moćnih demokršćanskih političara ili njihovih nasljednika, ali i čeljadi s kojom je bolje ne susresti se u mraku. Svojedobno je jedan od njih bio Michele Sindona, otrovan kavom u osobito kontroliranom zatvoru, ili Roberto Calvi, koga je mafija objesila u Londonu o Most crnih fratara, pošto je prorajtao i njezine i vatikanske novce.

Bijeg s kešom

U prve dvije godine od početka revizije 2013. u IOR-u je zatvoreno oko 4600 računa – što znači da je toliko otprilike bilo onih koji su koristili „vatikansku banku“ kao financijsko uporište, dotad bez kontrole evropskih tijela za suzbijanje „pranja“ novca i financiranja terorizma. Onima naizgled poštenima dan je rok da novac prebace u Italiju, ali nisu bili obavezani prebaciti ga bankovnim nalozima, pa su neki naprosto iznijeli gotovinu kroz pogranična Vrata Sv. Ane, a da ih nitko nije kontrolirao ni s talijanske strane.

Još 126 računa ostalo je blokirano, dok traje istraga oko njihovih vlasnika i njihove uporabe. Nađeni su aktivni „fondovi“ čiji je nosilac umro dvadesetak ili tridesetak godina ranije. Ili takvi koje bi otvorio neki župnik, pa se njime služili gangsteri skrivajući prihod od prevara. Otkrivene su i prevare samih IOR-ovih dužnosnika, pa su se 2014 pod istragom našli bivši dugogodišnji predsjednik Angelo Caloia, bivši generalni direktor Lelio Scaletti i još neki: da su nekretnine u IOR-ovu vlasništvu, vrijedne navodno 160 milijuna eura, prodali ispod cijene i zatim ih kupili sami, maskirani anonimnim poduzećima, „zaradivši“ tako 50-60 milijuna eura, sve na štetu Vatikana.

Dalje se nije dogodilo ništa. I upravo to Moneyval sada zamjera Vatikanu: što nije pokrenuo niti jedan kazneni postupak protiv onih koji su koristili IOR za sumnjive poslove, te što nije konfiscirao niti jedan eurski cent tako blokirana mračnoga kapitala.
Moneyval zahtijeva od Vatikana „proaktivan odnos“ spram „pranja“ kapitala, ocjenjuje da efikasnost poduzetih mjera „ovisi od rezultata postignutih u procesnoj sudskoj fazi“, te zahtijeva do kraja 2019 „detaljan plan poboljšanja plana protiv recikliranja kriminalno stečena novca“.

 

Naslovnica Svijet