Novosti Svijet

veličanstveno zdanje

Zavirite u impresivni 'Vatikan dalmatinskih Srba': raskošna palača i prostrani kompleks pravo su arhitektonsko čudo 

veličanstveno zdanje

Nedavno ustoličenje novog episkopa Nikodima Kosovića na čelo Dalmatinske eparhije Srpske pravoslavne crkve bilo je povod za podsjećanje na kronologiju nastanka srpsko-pravoslavne zajednice u Dalmaciji za koju je vezan jedan od najneobičnijih poteza Austro-Ugarske carske vlasti; osnivanje Mitropolije bukovinsko-dalmatinske sa sjedištem u gradu Černivci koji se danas nalazi u Ukrajini.

Pored toga, monumentalna Rezidencija bukovinsko-dalmatinskih mitropolita koju je projektirao čuveni češki arhitekt Josef Hlavka na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867. nagrađena je Grand Prixom, proglašena je jednim od deset ukrajinskih arhitektonskih čuda, a 2011. godine uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine!

Za prostrani kompleks građen od 1864. do 1882. godine Hlavkin je uzor bila Alhambra, palača muslimanskih vladara u španjolskoj Granadi građena u XIII. stoljeću, a svojom raskoši (što bi značilo i golemim uloženim sredstvima) svjedoči o nastojanjima Habsburške Monarhije da aktivno utječe na zbivanja u crkvenom životu svojih podanika, čak i donoseći sasvim neuobičajene odluke poput podređivanja dalmatinskih pravoslavaca mitropolitu u Ukrajini.

Stalna napetost

- Sjedište Bukovinsko-dalmatinskog mItroplita u Černivcima zamišljeno je u Beču kao "Vatikan pravoslavne crkve", nad kojim bi car imao odlučujući utjecaj. Prema najnovijim europskim arhitektonskim istraživanjima, veličanstvena palača od crvene cigle stajala je oko četiri milijuna tadašnjih austrijskih guldena (otprilike 30 milijuna današnjih dolara) i predstavljala je mješavinu njemačke, bizantsko-romaničke, te tradicionalne domaće rumunjske arhitekture.

- Čemu sve to? Stvar je u organizacijskoj strukturi Habsburške, odnosno Austro-Ugarske Monarhije. Postojala je stalna napetost Austrije i Ugarske, dva dijela jedne države među kojima nisu uvijek vladali skladni odnosi. Većina pravoslavnih vjernika onoga što se danas zove Srpska pravoslavna crkva bila je u ugarskom dijelu monarhije, u Slavoniji i Vojvodini, sa sjedištem u Mitropoliji u Sremskim Karlovcima i uživali su poprilično veliku autonomiju. Međutim, pravoslavce koji su se zatekli u austrijskom dijelu monarhije vlast je gledala s nepovjerenjem i zbog toga što nisu bili katolici, dakle, pripadnici državne vjere. Iz perspektive Beča, pravoslavlje je bilo opasno iz političkih razloga pa su pravoslavci Dalmacije, koja je tada uključivala i Boku kotorsku, dobili posebnu crkvenu organizaciju koja je Beču trebala da bi ih nadzirala.

 

- Što bi nadzirala? Veze s Rusijom, jer se Beč stalno pribojavao produžene ruke carske Rusije na svojem teritoriju, premda su prividno bili u vrlo dobrim odnosima s ruskim dvorom. Na dvoru u Beču bilo je onih koji su pomalo paranoično u pravoslavnim Srbima vidjeli "petu kolonu" carske Rusije. Dijelom je to možda i opravdano jer su Srbi Rusiju tada i smatrali zaštitnicom - objašnjava nam za početak zamršene odnose u cesarstvu Habsburgovaca splitski povjesničar dr. sc. Tihomir Rajčić, koji je dobar dio svog znanstvenog rada posvetio političkoj povijesti srpsko-pravoslavne manjine u Dalmaciji, ali i u Habsburškoj Monarhiji.

Rusija i Austro-Ugarska su, nakon što su smlavili Napoleona, ostali u vrlo dobrim odnosima do Krimskog rata sredinom XIX. stoljeća, a jedna od sila razdornica bila je i različita kršćanska opcija dviju tadašnjih velesila. Kako bi se izbjegla bilo kakva veza dalmatinskih pravoslavaca s upravom pravoslavne srpske metropolije, kasnije patrijaršije, u Srijemskim Karlovcima i preko njih s Rusijom, stvorena je 1873. posebna mitropolija čije je središte bilo u austrijskom dijelu monarhije, dakle u Bukovini, a podređene su joj bile Dalmatinska i Bokokotorska eparhija čiji su episkopi i kler i dalje bili Srbi, dok su se za vodstvo mitropolije otimali Rumunji i Ukrajinci.

Pragmatični Napoleon

- Austrija je u tri navrata pokušala pokatoličiti dalmatinske pravoslavce. Najprije za vrijeme prve uprave nakon pada Venecije - koja je usput rečeno, dalmatinskim pravoslavcima nametala 'autonomnog' episkopa koji je stolovao u Mlecima – a zatim nakon pada Napoleona. Najprije su ih željeli prebaciti na unijatstvo (grkokatolike u uniji s papom), a potom ih pokatoličiti.

Rezultat ovih nastojanja je bio porazan jer samo nešto više od jedan posto, točnije 622 pravoslavca prešli su na grkokatoličku vjeru, a Srbi su na grkokatoličkog biskupa pokušali atentat. Dalmacija je iz austrijske perspektive bila "razarač na Jadranu", dakle strateško područje, a pravoslavci su bili potencijalni agenti Rusije. To može izgledati paranoično iz današnje perspektive, ali je u to vrijeme bio sasvim uobičajen bečki stav.

 

​Mitropolija u Bukovini u gradu Černivcima koji se danas nalazi u Ukrajini, služila je nadzoru i odvajanju pripadnika srpsko-pravoslavne zajednice u Dalmaciji od Patrijaršije u Srijemskim Karlovcima koja je "pokrivala" današnju Slavoniju i Vojvodinu. Riječ je dakle o administrativno-političkom potezu koji nema veze s tradicionalnom podjelom crkvenih granica, a protiv kojeg se previše glasno nije bunila uprava Srijemsko-karlovačke metropolije i to iz više razloga.

Ponajprije zbog vjerske, ali dijelom i političke autonomije Srba u današnjoj Slavoniji i Vojvodini, koju su trebali očuvati i koju su im jamčile carske privilegije – navodi dr. Rajčić, napominjući kako je srpska crkva od srednjeg vijeka čuvar srpske države nestale pod osmanskom navalom.

S vremenom je Pećka patrijaršija koja je bila smještena u današnjem Kosovu dobila od turske Porte na upravu tzv. srpske zemlje koje su se prostirale i preko hrvatskih područja, što je danas poznato kao - velika Srbija.

Na tim područjima su pravoslavci imali lakši život i veća prava nego katolici, upravo zbog tradicionalnih veza njihove crkve i Osmanlija pa ih je šokiralo venecijansko oslobađanje dalmatinskog zaleđa od osmanske vlasti u 17. stoljeću jer su se praktički našli u katoličkoj državi.

Okvirno, u tom je trenutku u Dalmaciji živjelo pedesetak tisuća pravoslavaca i oko 250 tisuća katoličkih stanovnika, dakle otprilike jedna petina ili jedna šestina stanovništva pokrajine. Takav udio srpsko-pravoslavne manjine zadržao se i tijekom XIX. stoljeća. Tek je pragmatični Napoleon pravoslavnim vjernicima dao slobodu vjere jer su ga zanimali samo kao vojnici, a potom opet dolazi austrijsko razdoblje kad ih se pokušava pokatoličiti.

- Srpska politika u Dalmaciji kroz XIX. stoljeće snažno se oslanja na vjerske, kulturne, društvene i političke tradicije Pećke patrijaršije. Kad je ta patrijaršija ukinuta, središte srpskog pravoslavlja postala je Srijemsko-karlovačka mitropolija koja je posredstvom svećenstva, a posebno kaluđera njegovala srpsku narodnu svijest. Neriješeno pitanje pravnog položaja pravoslavaca i njihove crkve u Dalmaciji pod vlašću Mletačke republike i Habsburške Monarhije pridonijelo je homogenizaciji ovdašnje srpske dijaspore, čiji je identitet zbog toga bio trajno obilježen pravoslavljem.

 

Sve do tada pravoslavlje je na dalmatinskim područjima koja su ranije bila pod osmanskom vlašću pored brižnog čuvanja srpskog identiteta "upijalo" u sebe i i druge zajednice, poput Hrvata ili Vlaha, koji su onda po političkoj formuli "pravoslavac jednako Srbin" smatrani Srbima, a nakon nekog vremena i sami bi se tako izjašnjavali, jednostavno jer je u Osmanskom Carstvu tako bilo lakše preživjeti - zaključuje povjesničar Rajčić.

Multietničko područje

Bukovina kao krunska pokrajina u okviru Austro-Ugarske imala je sličnosti s tadašnjom Kraljevinom Dalmacijom. Riječ je o multietničkom području i zanimljivo, najzaostalijoj pokrajini Monarhije, dok je Dalmacija bila predzadnja. Kompleks Rezidencije Bukovinsko-dalmatinskih mitropolita čini niz građevina, poput crkve sv. Ivana, Mitropolitove palače, Sinodalne dvorane i Sjemeništa, u njoj su djelovali filozofski, teološki i pravni fakultet, dok se botanički park prostire na pet hektara.

Zbog velike udaljenosti eparhija od mitropolijskog sjedišta Sinod nije zasjedao u Černivcima već u Beču, a svećenstvo se školovalo na bogoslovnom fakultetu Černovičkog sveučilišta i na zadarskoj bogosloviji.

Crkva bukovinsko-dalmatinska brojila je oko 535 tisuća vjernika i 330 svećenika u Bukovini; u Dalmatinskoj eparhiji 90 tisuća vjernika, 77 svećenika, 54 parohije i 3 manastira; u Bokokotorskoj 31 tisuću vjernika, 64 svećenika, 44 parohije i osam manastira.

Nakon pada Austro-Ugarske nestaje i ove neobične crkvene pokrajine, zadnji dalmatinsko-bukovinski mitropolit Vladimir Repta dopušta da se dalmatinske eparhije vrate Karlovačkoj mitropoliji 1919. godine, a 1920. priključuju se obnovljenoj SPC u Kraljevini SHS. U Drugom svjetskom ratu rezidencija je oštećena, a nakon toga je u njezinim prostorima smješteno sveučilište.

Naslovnica Svijet