Novosti Hrvatska

odnos predsjednice i premijera

Patetika je temeljno pogonsko gorivo HDZ-a: napetost na vrhu, vjerodostojnost u padu

odnos predsjednice i premijera

Već sama po sebi, funkcija predsjednika države u Hrvata jeftina je i šarena plastika, uz poneko lažno paunovo pero na kalpaku crvenog mundira. Kad se takva ustanova još sretno spoji s jeftinom i plošnom političkom figurom kakva je aktualna predsjednica, onda na djelu imamo školski primjer uzvišene beznačajnosti koja manjak stvarnog sadržaja nastoji nadomjestiti hiperprodukcijom zabrinutih poza.

Za opstanak svih kategorija političkih parazita u ovoj zemlji rivali, neprijatelji i dežurni krivci su oduvijek zadnje utočište i slamka spasa, a kad se zadesi nezgodna okolnost da na oba hrvatska brijega sjede ljudi iz iste stranke, politički kanibalizam više nije stvar ekstravagantnog apetita, nego gole nužde. Pitanje tko će koga prvi pojesti nameće se prirodnije nego na splavi brodolomnika nakon višetjednog plutanja pučinom, pa je tako, čini se, i u slučaju aktualnog bratoubilačkog sukoba između Kolinde Grabar-Kitarović iAndreja Plenkovića.

Predsjednica licitarske Hrvatske davala je osobno od prvoga dana veoma veliki doprinos ovoj današnjoj imitaciji države, no to je, naravno, ni u jednom trenutku ne priječi da svu odgovornost za stanje sad gura u smjeru Markova trga. Još prekjučer se puno više brinula za sudbinu švedskih Hrvata i švedskih gripena nego za egzistencijalne tegobe onih koji joj svojim novcem omogućuju proračunsku raskoš, no valja se nadati da će efektna domoljubna pirueta u hipu prebrisati sve pučko pamćenje i ustoličiti je na političkoj sceni ispolirane pozlate, kao nanovo rođenu.

Patetika je temeljno pogonsko gorivo HDZ-a od njegova osnutka, pa je predsjednica samo dosljedna nastavljačica te svijetle partijske tradicije. Nekad je, kako bi se moglo efektno marćapijati u pretvorbi i na privatne račune zgrtati javni novac, u stranačkoj modi bio slavni ratni patos. Odijelo valja prilagođavati stađunu, pa je u osiromašenoj, opljačkanoj i nefunkcionalnoj zemlji idealno navući halje socijalne tronutosti i s proračunskoga Olimpa, nad frižiderima punim šampanjca i lososa, svisoka cviliti nad odlazećim kolonama i sve pustijim pašnjacima. Od obećanja da ćemo s njom na čelu biti među najbogatijim državama Europe i svijeta pa do (opravdane) bojazni da već sutra u Hrvatskoj neće ostati nitko tko bi političkim oportunistima jamčio postojeće privilegije, dospjeli smo brže nego ikad u povijesti, u dva verbalna koraka.

Još nam u ušima zvoni predsjedničina nedavna preporuka da svatko kome se ovdje ne sviđa u svako doba može otići, a već je brzometno stiže vapaj za onima koji zbilja masovno dižu sidra te time produciraju duboke činovničke strahove pred nadolazećom demografskom, poreznoobvezničkom i mirovinskom slikom.

Kojoj predsjednici vjerovati, koju preporuku poslušati? Je li vjerodostojnija hadezeovski bahata ili novovjeka skrušena Kolinda? Raspolućenost unutar državne poglavarice istodobno i generira i sanira naše krizno stanje, no ako u turobnoj viziji posve upropaštene i puste Hrvatske i postoji neki detalj za perverznu radost, onda je to svakako spoznaja da u njoj neće biti mjesta letećem uredu predsjednice Kitarović što po selima i gradovima obnaša svetu, no preskupu i kolektivno destruktivnu himbu brige za najdraži narod. Tjeskoba predsjednice zabrinute za svoju budućnost nije mjerljiva ni s promilom svakodnevne egzistencijalne tjeskobe prosječnoga smrtnika u ovoj zemlji, no očajan čovjek se katkad i mrvicama može nahraniti, jednako kao što se s toplih obala rodne grude sve češće hrli ogrijati na sjevernoeuropskome ili polarnome suncu.

Kolindino demonstrativno distanciranje od Vlade zadnjih dana funkcionira i kao svojevrsna zamjena za osobno moralno pročišćenje: puno lakše se odreći Plenkovića i svih bivših i budućih rizika koje on s izvršnom vlašću zaobilazi ili poduzima, nego bujanaca, horvatinčića, mamića i cijele galerije opskurnih likova – sve samih simptoma teške nacionalne bolesti - kojima je ponosno ukrasila i vlastiti mandat i vlastitu inauguraciju.

U nedavnome izljevu prostodušnosti, poglavarica se i pred kamerama iščuđavala zbog čega toliki interes javnosti za rođendanske večere koje joj je aranžiraoZdravko Mamić. Operiranoj od svih aluzija na interesne sukobe i vlast interesnih lobija i mreža koja već godinama betonira svaku slutnju promjene, predsjednici se u umjetničkom smislu puno lakše zalagati za dubinske reforme i hrvatski preporod. Mada joj se svakodnevno pruža prilika za osobnu demonstraciju niza iscjeljujućih društvenih poteza – zadnju joj nudi redatelj filma "Gazda“ Dario Juričan otvorenim pismom u kojem je poziva na smjenu baš njezinoga kandidata za predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse – Grabar-Kitarović se radije drži bleferskoga principa dežurnoga Pedra. Prozivajući, hineći brigu i ritualno se prenemažući, zapravo ostaje dosljedna imidžu žene bez stvarnih političkih svojstava.

Nositeljica najnižeg javnog rejtinga na Pantovčaku u novijoj povijesti vjerojatno je s pravom zabrinuta za svoju daljnju političku sudbinu. Glumeći maticu i sugerirajući da su u ovoj državnoj košnici neki drugi neodgovorni trutovi, ona vlastitoj dužnosti mimo Ustava i stvarnih ovlasti nastoji pošto-poto priskrbiti sudbonosni značaj. No, ulazeći u konflikt s predsjednikom HDZ-a i bivajući dežurnom glasnogovornicom stranačke desne frakcije, ona Andreju Plenkoviću dugoročno radi uslugu: pod svoj barjak gomila stranački talog, a premijeru učvršćuje društvenu poziciju "manjeg zla“. Budući da oporbe koja ga može stvarno ugroziti nigdje nema, unutarstranački reakcionari – sjetimo se Tomislava Karamarka - svakom svojom pobunom zapravo režu granu na kojoj sjede.

Naslovnica Hrvatska