Novosti Hrvatska

Prešućuje se istina

Dr. Marko Rimac: Knjiga o Srbima u Cetinskoj krajini puna je izmišljotina

Prešućuje se istina

Nedavno smo na stranicama "Spektra" objavili intervju s Božidarom Simićem u povodu izlaska knjige "Srbi u Cetinskoj krajini", čiji je Simić kooautor. Uz Dicmanjanina Simića, knjigu u izdanju Srpskog narodnog vijeća Županije splitsko-dalmatinske – potpisuje i znanstveni suradnik, doktor znanosti Filip Škiljan iz Instituta za migracije u Zagrebu.

Knjiga se izuzetno dojmila potpisanog novinara jer ju je doživio s jedne strane kao zanimljivu povijesnu čitanku koja prati ne samo život pravoslavnog življa uz sliv rijeke Cetine, nego i susjeda im katolika, odnosno, Srba i Hrvata kroz stoljeća – a s druge je i ozbiljno djelo vrijedno društvenog i svakog drugog priznanja.

No, moje oduševljenje ne dijeli docent doktor znanosti Marko Rimac s Filozofskog fakulteta u Splitu. On veli da izuzetno cijeni kolegu Filipa Škiljana, kao i Božidara Simića, i da je u stvaranje knjige "Srbi u Cetinskoj krajini", posebno Božidar Simić, uložio silan trud, ali da objavljeni naslov ima svojih manjkavosti i da se baš zbog toga javio našoj redakciji s namjerom da na njih ukaže, i da se u nekom sljedećem izdanju isprave i nadopune podacima iz novije historiografske literature.

– Autori su odlučili istražiti jednu skupinu stanovništva kroz vrlo dugo, točnije – višestoljetno razdoblje. Takav pristup nosi sa sobom brojne zamke koje, nažalost, nisu uspjeli izbjeći. Naime, sve društvene pojave, poput nacionalnih i etničkih grupa, pripadaju svom vremenu i prostoru te ih je izrazito opasno proučavati u nekoliko povijesnih razdoblja istodobno. Tradicionalna historiografija nije taj problem uočavala pa je prevladavalo zastarjelo shvaćanje tog fenomena i osobito prenošenje suvremenih pojmova, koncepata i kategorija nacije u prošlost.

Ovdje ne samo da nije iskorištena prilika da se od toga napravi odmak nego se pristupa s primordijalnog i opasnog polazišta izjednačavanja porijekla po krvi, naciji i vjeri. Tako se nameće kriva percepcija da su nacije neki jasno definirani, kroz povijest nepromjenjivi entiteti – kaže Rimac.


Pravoslavac jednako Srbin

Nije mu cilj, veli, osporiti autorima to što su se poduhvatili istraživati povijest pravoslavnog življa u Cetinskom kraju, jer takva istraživanja, podvlači, svakako treba pozdraviti i poticati.

– No, sva povijesna istraživanja moraju biti zasnovana na propitkivanju povijesti i rušenju mitova. Ovdje se nije pokušalo raščlaniti kako je kroz povijest došlo do suvremenog poimanja srpstva, kako se izgrađivao identitet i koji su ga protagonisti poticali.

 

 


Tu pogrešku, primjerice, vidimo u prikazu broja Srba od sredine 19. stoljeća do danas. Ni jednom riječju nije spomenuto da prije 1948. godine ni jedan popis stanovništva nije postavljao pitanje o nacionalnosti pojedinca. Ni jedan se popis prije tog razdoblja ne smije nekritički, bez objašnjenja i kontekstualizacije, upotrijebiti da bi se kombiniranjem podataka o vjeroispovijesti i uporabi jezika, koji do 1948. nije mogao biti iskazan osim kao srpsko-hrvatski, odredio broj Srba.

Time se čitatelji dovode u zabludu da su ti pojmovi kroz povijest jednoznačni i jasni: dakle, pravoslavac jednako Srbin. U suvremenoj je znanosti u potpunosti odbačen koncept da je pripadnost naciji neko primordijalno i drevno, praktički svevremensko svojstvo ljudskih bića. Autori su tu grešku lako mogli izbjeći rafiniranom kontekstualizacijom i obrazloženjem svoje istraživačke metodologije, ali su to, nažalost, propustili učiniti. Banalizaciji nema mjesta u proučavanju tako kompleksnih društvenih pojava – veli dr. Rimac i napominje da se knjiga "Srbi u Cetinskoj krajini" sastoji od dva dijela.

– Drugi dio koji se bavi porijeklom rodova u pojedinim naseljima pati od već navedenih koncepcijskih propusta, ali je Božidar Simić nastojao sve tvrdnje potkrijepiti arhivskim izvorima. Taj je dio mogao biti puno bolji da je kvalitetnije recenziran. Ovako je velik dio vrela iz Državnog arhiva u Zadru naveden s krivim naslovom fonda, bez signature i najčešće bez broja arhivske jedinice. K tomu se kod prenošenja imena i prezimena iz dokumenata zadržavao onodobni prijevod na talijanski pa to čitatelja može zbuniti, a i dovodi do nenamjernih pogrešaka, pa se, primjerice, prezime Crnjac iz 1725. tumači kao Kranjac koji nastaju tek kasnije od Đapića.

Ipak, taj dio predstavlja vrjedniji dio knjige koji donosi brojne nove spoznaje. Neprihvatljivo je da knjiga nema zaključak. Veći dio prvog dijela knjige iznimno je loš, tendenciozan i nekritičan. Čitav niz pitanja obrađen je prema selektiranoj literaturi, pri čemu se čak ni ne spominju oni autori i naslovi koji ne idu u prilog, bojim se, njima poželjnih zaključaka.
Tu se, što je nečuveno u današnjoj historiografiji, mitovima s predznacima i manipulacijama podilazi, a relevantna znanstvena literatura prešućuje i zaobilazi – veli Rimac, koji je mišljenja da su autori previše robovali mitovima.

Zašto?, pitamo.

 

 

 

 

 

 

Banaliziranje statistike i drugi propusti

– Pa, uz već spomenuti banalizirajući pristup statistici postoji barem pet dalekosežnih propusta. Najneprihvatljivije mi je olako razbacivanje brojem žrtava nemilog Drugog svjetskog rata u Cetinskoj krajini. Prešutivši barem sedam knjiga izišlih na tu temu od 1990. naovamo, broj se žrtava donosi prema okvirnim procjenama Vladimira Žerjavića iz 1988. godine.

Prema tim podacima u Cetinskoj je krajini poginulo i stradalo 3226 osoba, od kojih je Žerjavić 1350 označio kao Srbe. Kako je prije rata njihov udio u stanovništvu sreza Sinj bio oko 14 posto, na temelju ovog broja i udjela od 42 posto – implicira se da je srpski živalj Cetine nerazmjerno stradao u ratnim operacijama i progonima. Novija objavljena i javno dostupna istraživanja, kao što su ona Ivana Kozlice i Josipa Dukića, ali i drugih autora, pokazuju da je broj poginulih dosezao barem 5116 osoba, pri čemu ovi autori ne pobrojavaju krvna zrnca žrtava.

Već se i površnom analizom, zbrajanjem broja žrtava iz većinski srpskih i mješovitih sela, može utvrditi da prema tim istraživanjima, a ne procjenama, nije bilo više od nekoliko stotina stradalih Srba, a svakako ispod ili oko 10 posto. Točan broj sveukupno poginulih, pa i samih Srba, tek treba utvrditi. Naravno da su i te brojke zaprepašćujuće i moraju izazvati zgražanje i osudu svih zločinaca – ističe Rimac i dodaje da mu je potpuno neshvatljivo kako su autori kao glavnu okosnicu pisanja povijesti pravoslavlja u Dalmaciji uzeli knjigu Nikodima Milaša.

Ona je više puta prokazana kao prepuna izmišljotina i manipulacija (S. Bačić). Autori, primjerice, preuzimaju episkopov izfantaziran podatak da su u Makarskoj u 11. stoljeću bile dvije pravoslavne crkve. Ako se zna da se Makarska spominje prvi put tek četiri stoljeća kasnije – 1502. godine, ne treba biti mudrac da se prepozna kvaziistina. Isto se tako, potpuno nekritički, preuzima ničim osim legendom potkrijepljeni osnutak pravoslavnih manastira u Dalmaciji 1317., 1350. i 1395. godine.

Sve je to mitologija koja se predugo brani kao nedodirljiva i sveta istina. Megalomanske nacionalističke ideologije, u ovom slučaju velikosrpska, u Milaševo su doba započele borbu za bolju prošlost kako bi potkrijepile teritorijalne i ine pretenzije. Nažalost, autori se drže i nedokazivih tvrdnji o dolasku srpskog življa u sklopu tzv. vlaških migracija u srednjovjekovnu Hrvatsku već u 14. stoljeću bez spominjanja i uvažavanja relevantne novije literature o Vlasima (Z. Mirdita, A. Milošević, M. Ančić, I. Jurković, I. Botica...). Kuda nas vodi takav pristup povijesti i kako se to prelomilo preko leđa hrvatskog i srpskog življa, poznato je svakom istinoljubivom pojedincu – kaže Rimac.

On se kao povjesničar ne slaže s tezom da je među Hrvatima i Srbima u Dalmaciji vladala sloga do 1914. godine.
"Iako nije bilo nikakvog općeg i sveprisutnog sukoba, o slozi se nikako ne može govoriti. Sukobi su bili česti oko političkih, nacionalnih i vjerskih pitanja. Pravoslavni je kler uz pomoć stanovništva osobito bio nabrušen na pojavu prijelaza s pravoslavlja u grkokatolike koje je politički nekorektno zvati unijati; jednako kako danas nitko više ne zove pravoslavce grčko-nesjedinjeni.

Pri tome je i fizičko nasilje prema 'otpadnicima' bilo sveprisutno. U knjizi je navedeno da su prvi sukobi izazvani od Hrvata, a misli se na osnivanje hrvatske čitaonice 1895. godine i napad na srpske dućane nakon atentata na Franju Ferdinanda 1914., ali autori prešućuju veliki rat pamfletima Srba i Hrvata u Vrlici na prijelomu 19. i 20. stoljeća. (Ivan Kozlica: Vrličko pitanje). Ne samo da nije bilo uzleta odnosa, nego je budući krvavi sukob tada zauzeo idejne pozicije".


Unija s Rimom

Rimac tvrdi da je Pravoslavna crkva na području današnje dalmatinske unutrašnjosti ozbiljnije korijene dobila tek s osmanskim prodorima. Tada se događa prva velika depopulacija starosjedilaca i njihova zamjena doseljenicima s istoka.

– Brojne su srednjovjekovne katoličke župe i samostani tada opustjeli, a pravo na njihovo korištenje prisvojili su ili od Osmanlija dobili novodoseljeni pravoslavci. Tu su izvorišta borbe za svaku makar i ruševnu crkvicu. Naime, katolici su sasvim očekivano nakon izgona Osmanlija te crkve smatrali svojima. Iako su mletačke vlasti nastojale na svaki način promovirati pristajanje pravoslavaca na potpunu crkvenu uniju s Rimom, rješenje je nađeno u podvrgavanju pravoslavnih vjernika i njihova klera jurisdikciji rimokatoličkih biskupa i nadbiskupa.

Tako je, usprkos povremenom protivljenju pravoslavnih i pokušajima dovođenja episkopa u Dalmaciju, ostalo kroz cijelo 18. stoljeće. Unija je "de facto" u 18. stoljeću, po mojoj prosudbi, bila činjenica za cijelu mletačku Dalmaciju te se ne može reći da se prvi put pojavljuje 1830-ih. To iskustvo nametanja unije, kao i obrnuta iskustva katolika pod osmanskom vlasti, stvorilo je napetu situaciju koja je samo povremeno jenjavala. U drugoj se polovici 19. stoljeća na to nadovezao i bujajući nacionalistički naboj – objašnjava dr. Rimac koji se sustavno bavi poviješću Cetinske krajine. Zašto baš njom, a ne nekim drugim područjem?

Sve do sredine 20. stoljeća stanovništvo Hrvatske bilo je izrazito vezano za svoj zemljišni posjed i mjesto rođenja i stanovanja. U Cetinskoj krajini i dalmatinskom zaleđu općenito prije tristo godina odigrala se vrlo dramatična epizoda preslagivanja stanovništva. Dotadašnji stanovnici velikim su dijelom preseljeni prema zapadu – kršćani – odnosno prema Bosni – muslimani i dio kršćana.

Ostale su ili se vratile tek manje skupine starosjedilaca, najviše 10-20 posto, a na njihovo mjesto došlo je stanovništvo iz susjednih krajeva – Livna, Duvna, Kupresa, Rame, Imotskog, Hercegovine i Poljica. No, otada je raspored stanovništva bio izrazito stabilan sve do 20. stoljeća što olakšava demografska, agrarna i krajobrazna istraživanja – veli dr. Rimac.


Neodrživ mit

U vezi crkve sv. Spasa, čiji se ostaci nalaze nedaleko jednog od izvora rijeke Cetine, krajem osamdesetih napisani su brojni novinski i ini tekstovi, a tema je uvijek bila ista – kome pripada: Katoličkoj ili Pravoslavnoj crkvi?

– Oko te se vjerske građevine u 19. stoljeću stvorio potpuno neodrživ mit o tome kako je to izvorno pravoslavna crkva. Na njemu se uporno ustraje i dan-danas, a tome mitu podilaze i autori knjige tvrdnjom kako se o njoj još uvijek ništa pouzdano ne zna. O njoj su arheologija i povijest umjetnosti utvrdile nepobitne činjenice o njezinoj gradnji u 9. stoljeću po zapadnoeuropskom, tj. franačkom obrascu (S. Gunjača, J.A. Soldo, A. Milošević i Ž. Peković).

Na pitanje, zašto autori, od kojih je jedan i diplomirao arheologiju, prelaze preko rezultata suvremene znanosti, može se u kontekstu već naznačenih propusta donijeti samo ograničen broj, po njih ne baš povoljnih, zaključaka. Za kraj mogu naglasiti da sam konzultacijom svoje kućne knjižnice pronašao dvadeset nezaobilaznih naslova koji su kod istraživanja prešućeni.

 

Izdašnost povijesnih izvora
Cetinska krajina je jedan od povijesno najvažnijih hrvatskih krajeva u kojem su sve epohe ostavljale jak trag. Stoga se najrazličitije društvene i povijesne pojave ovdje mogu na posebno dobar način istražiti i dovesti u svoj kontekst. Osobito to vrijedi za onaj dio povijesti koji je ostao bolje dokumentiran, a to je predmoderno i moderno, tj. suvremeno doba. Upravo sam se zbog izdašnosti povijesnih vrela zainteresirao za ovo područje, i to za razdoblje kada ono mijenja nekoliko imperijalnih okvira. Naime, na prijelomu iz 17. u 18. stoljeće Cetinska je krajina postupno prešla iz osmanskih u mletačke ruke, da bi na prijelomu 18. i 19. stoljeća još jedanput ponovila sudbinu prešavši najprije pod habsburšku, pa privremeno pod francusku i konačno opet pod habsburšku tj. austrijsku vlast. Takve su povijesne okolnosti idealne za komparativnu raščlambu lokalne povijesti.

ZA REVIZIJU MITOVA Naše je doba nesklono knjizi
Javnosti ste poznati kao otkrivač dnevnika opsade sinjskoga grada iz 1715. godine. Jeste li zadovoljni recepcijom tog otkrića?
– Samim publicitetom sam zadovoljan, ali samo objavljivanje tog izvora nije izmijenilo tradicionalnu percepciju tog događaja. Tako je, da navedemo samo jedan primjer, na Dnevniku HRT-a i ove godine ponovljeno da su Sinj od 60.000 Osmanlija branili Cetinjani uz malu pomoć mletačke posade. Ako shvatite da je mletačkih profesionalnih vojnika bilo oko 800, a Cetinjana oko 120, onda vidite da je istina upravo obrnuta. Upravo je hrabrost tih malobrojnih Cetinjana, koji su po zapovijedi ili dobrovoljno ostali, inspirirala vezivanje Sinjske alke i kulta Gospe Sinjske uz taj događaj. No u ovo doba, koje nije sklono knjizi, važno je polaganje temelja za budućnost kroz sustavni rad na neotkrivenim izvorima, njihovoj interpretaciji i kontekstualizaciji, pa će se tako stvoriti uvjeti i za reviziju mitova.
Trenutačno dovršavam knjigu o Cetinskoj krajini između osmanske i mletačke vlasti (1683.-1730.), a nakon toga nastavljam rad na proširivanju moje doktorske disertacije s tematikom predmoderne agrarne i krajobrazne povijesti Cetinske krajine. U oba se slučaja primarno oslanjam na mletačke i habsburške katastre, kao i na druga vrela koja pokrivaju posjedovne odnose stanovništva ovog kraja. K tome spremam i knjigu posvećenu 300. obljetnici prelaska Imotskog u mletačke ruke.

 

Naslovnica Hrvatska