Novosti Hrvatska

U PRVOM LICU

Ispovijest Hajdukova navijača koji je zbog tri piva završio u pritvoru: Pored svih divljaka, ja sam ispao huligan. Pored svih lopova u državi, ja sam kriminalac

U PRVOM LICU

Kazna: pritvor (jedna noć); zatvor (15 dana uvjetno); zabrana odlaska na utakmice Hajduka i hrvatske nogometne reprezentacije (godinu dana). Zločin: nekoliko ispijenih piva. Ime: Mihovil Mijo Zlopaša.

U nedjelju jutro u 6.30 polazimo iz Ljubuškog. Nas deset idemo kombijem, kombinirana ekipa iz Čitluka i Ljubuškog. Na cesti nema gužve, čak ni standardnog pretresa na granici, a i ne zaustavljamo se puno. Negdje prije Zagreba, oko 11.30, stajemo na benzinskoj, jedemo sendviče koje smo ponijeli, pijemo po jedno pivo i nastavljamo dalje. Sat poslije, ispijam još jedno pivo. U Koprivnicu, udaljenu 650 kilometara i nekih šest sati vožnje, dolazimo puno prije nego što smo očekivali.

Na ulasku u grad objašnjavamo policajcu da smo navijači Hajduka jer nas ne želi pustiti s BH tablicama. Parkiramo kraj stadiona, susrećemo poznanike koji nas upozoravaju da kupimo ulaznice na vrijeme. Otvorena je, vele, samo jedna blagajna, bit će gužve, zbog pretresa će se na stadion ulaziti do poluvremena. Prilažemo osobne iskaznice i kupujemo ulaznice, za gostujući sektor preskupe.

Do utakmice ima još sat vremena. Idemo do kafića, blizu je stadiona. Ispijam još jedno pivo. Odlazim do kombija po jaknu, kiša će. Radimo zajedničku fotografiju s poznanicima iz Hercegovine koji su stigli poslije nas.

Na blagajni je gužva, zaobilazimo je i idemo prema stadionskom ulazu. Zaštitari nas pregledavaju, skidaju nam obuću i jakne. Na vrhu stuba koje vode do tribine stoje dva policajca, "kornjače". Njihova je dužnost, pretpostavljam, da reagiraju u slučaju izgreda. Na Poljudu je tako, pa nema razloga da drukčije bude u Koprivnici. Prolazim pored njih, a jedan policajac mi prilazi i traži od mene da stanem sa strane.

Stajem sa strane. Dižem ruke, računam, sad će još jedan pretres. Pita me jesam li pio. Odgovaram da jesam. Nemam pojma što bi bilo da sam rekao da nisam. Kaže mi da će me odvesti na alkotest. Znam da sam zadnje od tri današnja piva popio prije pet minuta, ali ne protivim se. Vode me do kolega policajaca, ostavljaju me bez riječi pored "marice" i vraćaju se na tribinu.

Okružuju me četiri nova policajca. Pitaju me što sam napravio. Ništa, kažem im. Smiju se, da nisam ništa uradio, vele, ne bih tu bio doveden. Pozivaju onu dvojicu s tribine i ovi im govore kako me moraju alkotestirati. Uzimaju mi osobnu. Pušem. Imam 1,42 promila. Ubacuju me u "maricu". Pitam ih dokad će me držati. Pustit ćemo te dvadeset minuta nakon utakmice, odgovaraju. Ne bunim se, ne poznajem zakon ni proceduru, ali znam da sam kriv. Iako, ništa loše nisam uradio. Pljušti kiša, a ja sam na suhom, tješim se.

Javljam svojima na tribini situaciju. Pustit će me poslije utakmice, govorim, a vi mi šaljite rezultat. Kroz prozor gledam kako dovode još ljudi na testiranje. Neke puštaju, a druge privode. Utakmica počinje, 15 je sati. Privode i Peru. I on je iz Hercegovine. I on je napuhao. I njemu su rekli da će ga pustiti kad utakmica završi. Od dokumenata imam samo osobnu iskaznicu, Pero ima hrvatsku putovnicu. Moja je ostala u kombiju.

Pero nema mobitel, uzima moj i javlja se svojoj ekipi. Da se ne brinu. Voze nas u postaju. Iznenađeni smo, zar nisu rekli da će nas brzo pustiti. Policajci kažu da će nas čim utakmica završi vratiti na stadion. Ulazimo u postaju. Jedna prostorija, četiri policajca. Jedan je za laptopom, upisuje podatke, ostali ispituju. Mjesto rođenja, ime roditelja, zanimanje... Na stolu je moja uvećana slika s osobne, A4 format, moram se potpisati da sam to ja.

Naređuju mi da sve što imam odložim na stol. Skidam jaknu i majicu, gasim mobitel, iz novčanika vadim 50 kuna. Vode me u ćeliju. Tamo je već jedan pripadnik Torcide, iz Zadra. I njemu su rekli da će ga brzo pustiti.

U ćeliju dovode i Peru. Nakon dvadeset minuta dolaze po nas. Puštaju nas, mislim, ali, ne, vode nas ponovno u prostoriju za ispitivanje. Pitaju me broj na koji mogu javiti mojoj obitelji da sam pritvoren. Nije mi jasno zašto, zar neću uskoro biti pušten. Objašnjavam kako za tim nema potrebe. U formular upisuju da odbijam kontaktirati obitelj.

Jedan policajac mi otkriva da ću prenoćiti u postaji i da bi mi pametnije bilo javiti se nekome. Pitam ga zašto zbog tri piva moram ostati u pritvoru, a on mi kaže da je to zato što sam strani državljanin. Da je sutkinja tako rekla.

Iznenađen sam. I ljut. Pokušavam objasniti da imam dvojno državljanstvo, da sam iz Ljubuškoga, da sam udaljen od kuće 650 kilometara i da ne znam kako ću se sutra vratiti doma. Policajci ne žele sa mnom raspravljati. Jedan se dere, tvrdi da je njihova dobra volja što će me pustiti da obavim telefonski poziv.

Palim mobitel, javljam sestri da sam priveden, prijateljima na stadionu šaljem poruku da mi donesu novu jaknu i majicu. Na meni su Torcidina obilježja, ne mogu takav sutra na put. Policajci mi kažu da im vratim mobitel, da ga ugasim. Ne znam jesu li prijatelji uopće primili poruku.

Utakmica je završila, 17 je sati, ne znam koliko je Hajduk ostao. Zadranina puštaju vani, a mene vraćaju u ćeliju. Vraćaju i Peru. U ćeliji smo s još dvojicom. Nas četvorica na jedan krevet i jedan madrac. Policajci nam kroz rešetke guraju neke papire na potpis. Ne daju nam da ih pročitamo. Krasno, toliko smo pijani da ne možemo gledati utakmicu, a nismo da potpišemo papire koje ne smijemo ni pročitati.

Dolazi nas posjetiti Perin prijatelj, daje mu nešto novca. Mojih nema. Očito nisu primili poruku. Kako ću sutra doma u Torcidinoj odjeći... Policajci me pitaju želim li kontaktirati ambasadu Bosne i Hercegovine. Što mi je bolje, pitam ih, da ih zovem ili ne. Kako hoćeš, podsmjehuju se. Ne zovem.

Hladno je. Smrde fekalije. Nitko ne spava. Čekamo jutro, u 8.30 ćemo na sud. Prvi idem u tužiteljev ured dati izjavu. Tužitelj me upoznava sa zakonima. Novčana kazna za moj prekršaj iznosi od 2000 do 20.000 kuna. Zatvorska kazna od 15 do 30 dana, plus zabrana na odlaske na utakmice svoga kluba od jedne do dvije godine. I Pero daje izjavu. Odužilo se.

Tužitelj i jedan policajac vode nas na sud. Čekamo. Više od dva sata. Smrzavamo se. Na nama su samo majice. Ništa nismo jeli već skoro 24 sata. Napokon ulazimo kod sutkinje. Presuda je kratka i jasna. Nemamo pravo na žalbu. Potpisujemo. Dobro ste prošli, kaže tužitelj. Ne plaćamo troškove suda niti smo dobili novčanu kaznu jer nemamo kod sebe novca.

Kažu mi da se sljedećih godinu dana moram javljati policiji dva sata prije utakmice Hajduka i hrvatske reprezentacije. Pitam ih gdje i komu da se javim s obzirom na to da živim u BiH. Odgovaraju da se to odnosi samo na Hrvatsku. Nije mi jasno, u presudi tako ne piše. Nije mi jasno ni mogu li ići na utakmice kad Hajduk gostuje u BiH. Mogu li gledati Hajduka 2. Koliko je to uopće javljanja, pa Hajduk valjda ima pedeset, sedamdeset utakmica godišnje.

Vraćaju nas natrag u postaju. Na stolu me čeka moja torba, prijatelji su ipak dobili poruku. U torbi pronalazim novu odjeću i stari sendvič. Dijelim ga s Perom. Presvlačim se. Palim mobitel, javljam se svima. Pješačimo do željezničkog kolodvora. Bježi nam vlak za Zagreb, dva sata čekamo na drugi.

U Zagreb dolazimo u 15.40. Ponedjeljak je. Na autobusnom kolodvoru nas čeka jedna torcidašica, daje nam obrok i kupuje nam karte do Vrgorca. Javljam prijatelju iz Ljubuškog da mi u Vrgorac donese putovnicu. I da smo dvojica. Ja i Pero.

Dolazimo u Vrgorac. Na stanici njih 25, naši, torcidaši. Donijeli transparente podrške. Smijemo se. Što mi drugo preostaje? Na utakmice idem 15 godina. Nikad prije nisam kažnjavan, nikad osumnjičen niti za najmanje nedjelo, nikad ni u kakvom sukobu sa zakonom i policijom nisam bio, a vidi sad. Imam zabranu. Ja, huligan, pored svih divljaka. I kriminalac, pored svih lopova. Čovjek s dosjeom. A sve zbog tri piva.

Pitam se koliko je još takvih navijača. Kojima je Hajduk religija i koji zbog Hajduka trpe represiju. Zakonitu. Jer, ne zaboravite, sve je ovo po zakonu, a ja sam, rekoše mi, još dobro i prošao.

Naslovnica Hrvatska