Novosti Hrvatska

vrhunski svjetski stručnjak

Fascinantna životna priča fizičara kojeg je Hrvatska odbacila, a u Meksiku mu pripremaju slavlje za 80. rođendan: 'Napravili su i plakat na kojem izgledam kao borac-kečer!'

vrhunski svjetski stručnjak

Guy Paić, član Europske akademije, eksperimentalni fizičar, profesor jednog od najvećih svjetskih sveučilišta, spada u kremu svjetske zajednice fizičara. Taj Hrvat, Zagrepčanin rođen u Parizu, iza sebe ima 43.000 citata svojih znanstvenih radova. Na važećoj referentnoj listi mjerenoj H-indeksom većim od 100 od 2258 znanstvenika svijeta, živućih i umrlih koju predvodi Sigmund Freud, Guy Paić s H-indeksom 104 zauzima 1876. mjesto.

U međuvremenu je njegov H-indeks porastao na 108. I vjerojatno će još rasti. Jer iako je u rujnu napunio 80 godina (mada on voli reći da ima "četiri puta po 20") Guy Paić ima ispunjen kalendar kao da je u naponu snage. I danas aktivno radi u Institutu za nuklearna istraživanja u sastavu Nacionalnog sveučilišta Meksika (UNAM), dio vremena provodi u CERN-u gdje je bio među skupinom od 30 znanstvenika koji su pokrenuli izradu jednog od 4 detektora velikog CERN-ova akceleratora. I danas je aktivno vezan uz eksperiment ALICE, jednog od četiri glavna eksperimenta u okviru projekta LHC. Guy Paić početkom ovoga tjedna zajedno s akademikom Ivanom Đikićem svojim je predavanjem otvorio Festival znanosti u Sinju. Rado je pristao na razgovor za Slobodnu. Kazali ste da živite na dva kontinenta i u tri zemlje?

- Da, s tim da nastojim što manje raditi, a što više živjeti. Šalim se, naravno, ali doista je tako kako sam rekao. Dva kontinenta su Sjeverna Amerika i Europa, a države su Meksiko, Švicarska i Hrvatska. U Meksiku radim na Institutu za nuklearna istraživanja u okviru UNAM-a, u Švicarskoj u CERN-u, a u Hrvatskoj sa suprugom Meksikankom Marijom del Socorro, koja je očarana ljepotama naše zemlje, nastojimo provoditi što više vremena.

Napunili ste 80 godina. Da ste u Hrvatskoj, najmanje 10 godina bili biste u "starom željezu"?

- U većini zemalja bio bih u, kako kažete, "starom željezu". I u CERN-u sam zbog godina bio prisiljen formalno ići u mirovinu. Ja sam, na sreću, bio miljenik Kairosa. U nekoliko navrata uhvatio sam Kairosov čuperak koji mi je davao vjetar u leđa tijekom moje karijere.

Hvatao sam taj trenutak koji mi se ukazao. Tako je bilo u CERN-u kao i s angažmanom na Institutu za nuklearna istraživanja pri UNAM-u. Jedan moj kolega, vodeći stručnjak s Universidad Nacional Autonoma de Mexico, bio je upoznat s mojim životopisom i znanstvenim referencijama, znao je da sam radio u najboljim svjetskim laboratorijima uz primjenu najnovijih tehnologija kao i da sam obišao veliki broj zemalja, posebno u Africi, te da imam životno iskustvo u zemljama s "medom i mlijekom", ali i "pelinom".

Kako sam 2003. u CERN-u morao u starosnu mirovinu, prihvatio sam ponudu UNAM-a i tamo sam, evo, već 14 godina. Upravo mi je stigla vijest da sam dobio medalju Sekcije za elementarne čestice Meksičkog fizičkog društva za doprinos razvoju eksperimentalne fizike čestica u Meksiku.

Očev utjecaj

Paić radi na Institutu za nuklearna istraživanja. Vodi studente doktorande, s ugovorom bez vremenskog ograničenja. Do kada će tako?

- Sve dok se ne ugasi moja znanstvena znatiželja, dok mi bude radila glava. Meni se još uvijek događa da me iz sna probudi neka ideja koju onda nastojim oživotvoriti sa svojim studentima i drugim suradnicima. Važno je shvatiti da u našem dobu nema više uspješnih znanstvenika samotnjaka. Projekte mogu realizirati samo timovi, kolaboracija je nužna i bez nje nema uspjeha. Kad biste pitali moju suprugu ona bi najradije da sutra objesim kopačke o klin. Njoj se izuzetno svidjela Hrvatska i htjela bi da dođemo ovdje živjeti. Jedino ne voli našu zimu.

U njegovu čast, Meksikanci pripremaju posebno slavlje.

- U čast mojih 80 godina 30. listopada održat će se cjelodnevna predavanja, simpozij s ljudima iz SAD-a, Meksika, Mađarske, Njemačke, CERN-a... koji su mi bili životni suputnici. Na plakatu su me predstavili kao borca-kečera. A znano je da u toj borilačkoj disciplini nema vremenskih ograničenja.

Kako to da ste rođeni Parižanin?, pitamo.

- Moj otac Mladen 1928. godine doktorirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu i nije dobio odgovarajući posao. Poput tolikih mladih u Hrvatskoj danas. Zato je otišao u Francusku. Dobio je stipendiju pa je doktorirao i na Sorboni. Bio je uspješan, ali kao i kod mladih koji iz Hrvatske odlaze danas, uvijek se osjećao strancem. Poučen tim i osobnim iskustvom ja danas mojim studentima Meksikancima koji žele u SAD ukazujem na činjenicu da u Meksiku nemaju ograničenja, a u Americi ih čeka "stakleni strop". On je nevidljiv, ali za strance postoji. Dakle, moj otac je živio u Francuskoj i ja sam 1937. godine rođen u Parizu.

A onda se njegov otac, zajedno s obitelji, 1946. godine vratio u Zagreb. U vrijeme kada su toliki bježali iz tadašnje Jugoslavije...
- Moj otac nikada nije bio politički angažiran. U Zagrebu je dobio status uvaženog sveučilišnog profesora, četverosobni stan i plaću u rangu tadašnjeg pukovnika. Njegov otac je zajedno s Ivanom Supekom bio osnivač Instituta Ruđer Bošković.

- Moj otac je imao ulogu struke, znanstvenog operativca. Supek je bio teoretičar, filozof, vizionar, politički potpomognut i bez njega ne bi došlo do slaganja Instituta. Otac je kao eksperimentalni fizičar pridonio organizaciji i izgradnji infrastrukture IRB-a kao i izgradnji prvog akceleratora u Hrvatskoj. Bio je nesumnjivo bitan faktor razvoja znanosti u Hrvatskoj, a danas je potpuno zaboravljen. Uz to je bio glavni osnivač Instituta za fiziku. I moja majka Valerija dala je značajan doprinos početku zaštite od zračenja, ali i drugim znanstvenim radovima zajedno s mojim ocem. Ja sam ponosan što sam bio prva generacija nuklearnih fizičara koji je doktorirao u Zagrebu.

Pročitao sam podatak da ste vi izvorno inženjer elektrotehnike?

- Poslije završene gimnazije želio sam upisati studij fizike. Otac se nije složio. Rekao mi je: "Za mene je dobro ispalo što sam se usmjerio na fiziku, ali nisam siguran da će ubuduće to biti dobro. Ja ti preporučujem da završiš nešto od čega ćeš moći živjeti, čime ćeš moći prehraniti svoju obitelj". Tako sam ja upisao studij slabe struje. Odmah poslije diplomskog, nastavio sam studij fizike. Priznali su mi dvije godine, a za još dvije stekao sam diplomu fizičara. Diploma elektrotehnike puno mi je pomogla u razumijevanju tehnologije u eksperimentalnoj fizici. Sljedeće četiri godine proveo sam na Ruđeru kao poslijediplomac za koje vrijeme sam magistrirao i doktorirao.

Nepotrebno zaostajemo

Poslije toga ostali ste zaposlenik Instituta?

- Da, sve do 1995. godine.

Zašto ste napustili Institut Ruđer Bošković?

- Nisam ga ja napustio. Izbacili su me.

Zašto?, pitamo.

- Ja sam sa skupinom kolega s Instituta od 1986. godine bio vanjski suradnik u CERN-u. Radio sam kao voditelj jednog razvojnog tehnološkog projekta. Kada je tadašnji ravnatelj Nikola Zovko naložio da se vratim ja sam mu rekao: dobro, vratit ću se, ali sam zatražio da mi dade šest mjeseci kako bih mogao završiti započeti posao. Jer, ako ga ja ne završim netko drugi će preuzeti priznanja za sve što smo napravili ja i moj tim. Zovko mi je na to rekao: "Ne, ti se vraćaš odmah". Ja sam mu uzvratio: "Ne, ja se ne vraćam". I tako je to završilo, a ja sam poslije postao zaposlenik CERN-a. Kada razumno o tome promišljam ravnatelj Zovko mi je zapravo napravio veliku uslugu, ali je gorčina ostala. No sada ne odlaze 60-godišnjaci već mladi s obiteljima i to treba nastojati suzbiti poboljšanjem uvjeta za rad i život.

Nego, kako to da Hrvatska još nije postala članica CERN-a, globalnog laboratorija u čijem je članstvu veliki broj zemalja...

- To je veliki paradoks! Cijela priča je dugačka i tužna. Među utemeljiteljima CERN-a bila je i Jugoslavija, ali je u balansiranju između Istoka i Zapada istupila. Od država nastalih raspadom Jugoslavije danas su pridruženi članovi CERN-a Srbija i Slovenija. Iskreno se nadam uskoro i Hrvatska. Kasnimo mnogo i nepotrebno. Zemlje članice CERN-a imaju oko 3 milijarde ljudi.

U CERN-u radi oko 10 tisuća osoba. Među njima je i oko 50 znanstvenika iz Hrvatske. Ja već dugo guram to članstvo, isto kao što to radi Ivica Puljak, Damir Denegri i drugi. Kroz CERN zemlje članice promoviraju svoje znanstvenike, ali i gospodarstvo.

Gospodin Paić i bez potpitanja nastavlja na istu temu:

- I danas se u CERN-u na starim trafoima i magnetima može pročitati da ih je proizveo "Rade Končar" iz Zagreba. Naša industrija nije pratila razvoj. Ona je danas više okrenuta istočnim nego zapadnim tržištima. Meni su u jednoj našoj tvrtki otvoreno rekli da im je prekomplicirano usvojiti zapadne standarde. Finskoj to nije komplicirano. Ta zemlja na svaki dolar koji kao članica uplati CERN-u povuče tri dolara natrag. Da ne govorimo koliko vrijedi referencija kada netko radi za CERN.

Nego, kako iz Švicarske i Meksiko naš sugovornik vidi stanje u Hrvatskoj?

- Dan počinjem listanjem informacija iz Hrvatske. Vidim ideološke rasprave koje su po meni zabava za djecu, a iza toga se odvijaju druge stvari. Znamo kako je provedena privatizacija, kako je narastao Todorić, znam da se vodi bitka da se sačuvaju rijeka Cetina i jezero Peruća i slično. Ni jedna relevantna stranka o tome se nije očitovala. U takvim okolnostima ljudi su malodušni, a mladi školovani odlaze. Nisam čuo ni jedan plan nekog političara o našoj budućnosti, a upravo političari su odgovorni, najodgovorniji.

Cijepite svoju djecu, igrate se njihovim životima!
Žestoki sam protivnik pokreta koji se javljaju protiv cijepljenja djece. Ja sam izgubio svoga brata. Umro je od difterije jer nije bio cijepljen. I to mi je bilo strašno.

Nije mi jasno da bi danas netko djeci želio oduzeti zaštitu. Statistika je neumoljiva i na strani je cijepljenja.

Mnogo je veća je vjerojatnost da dijete pogine u automobilskoj nesreći nego da dobije neželjene nus-pojave od cijepljenja. Zato sugeriram svim roditeljima da cijepe svoju djecu jer u slučaju oboljenja od bolesti koje se eliminiraju samo preventivnim cijepljenjima lijekova nema, a ishodi su najčešće fatalni.

Dva braka, dvoje djece
I za Guya Paića vrijedi ona da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Njegova prva supruga bila je Arlette Ambrozić-Paić, po naobrazbi koncertna pijanistica, poznata novinarka tjednika Svijet i Studio iz njegovih najblistavijih vremena i urednikovanja Pere Zlatara.

Arlette je uz vlastitu karijeru brinula o djeci, a kako je Guy kao ekspert Međunarodne agencije za atomsku energiju iz Beča proveo mnogo vremena u velikom broju afričkih zemalja, Arlette ga je redovito pratila i pronalazila teme za pisanje.
Oboje su sakupljali afričke umjetnine, a cijelu kolekciju poklonili su Etnografskoj udruzi Sveti Juraj i muzeju u Liču, mjestu u blizini Fužina gdje Guy ima kuću za odmor.

Arlette je, nažalost, umrla, a Guyova nova supruga je Meksikanka Maria del Socorro. S Arlette je izrodio dvoje djece, sina Alana koji je doktorirao na CERN-u, a sada radi kao viši analitičar znanstveno tehnološke politike OECD-a u Parizu, dok je kći Lana ulična umjetnica u Francuskoj.

 

Naslovnica Hrvatska