Novosti Hrvatska

EKSKLUZIVNO

'Slobodna' došla do oporuke pokojnog grofa koja baca novo svjetlo na aferu zbog koje je Crkva u Hrvatskoj stavljena na stup srama: vrijedna nekretnina ne pripada talijanskim benediktincima, nego sirotinji!

EKSKLUZIVNO

Biskup Milovan pisao je dramatična pisma kardinalu Bozaniću u nadi da će ga podržati, ali nije dobio pozitivan odgovor

Nađena je oporuka grofa Francesca de Grisonija pokojnoga grofa Santa iz Kopra. Otkrio ju je nadbiskup Martin Vidović sa stručnom skupinom suradnika.

Riječ je o izvorniku za koji se do sada nije znalo. Isprava je posebno značajna i bitna za otklanjanje svih dvojbi i rješavanje slučaja Dajla, koji je u ljeto 2011. godine, niti mjesec dana nakon pastirskoga pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, i Porečko-pulsku biskupiju i hrvatsku državu, jednako kao i Crkvu u Hrvata, stavio na stup srama pred cijelim svijetom zahvaljujući dvjema izjavama, jednoj Tiskovnog ureda Svete Stolice i drugoj ravnatelja istog ureda glede navedenoga slučaja, objavljenima tijekom prve polovice 2011. godine.



Epilog slučaja Dajla bilo je umirovljenje porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana, a na njegovo mjesto Rim je poslao svećenika mostarsko-duvanjske biskupije Dražena Kutlešu, u to vrijeme na službi u vatikanskoj Kongregaciji za biskupe.
Papa Ivan Pavao II. imenovao je Ivana Milovana porečko-pulskim biskupom 18. studenoga 1997. godine. Posvećen je za biskupa i ustoličen u Poreču 10. siječnja 1998. Glavni zareditelj bio je zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, s kojim je poslije bio u sukobu zbog Gostinjca Dajla. Bozanić je, naime, bio u kardinalskom povjerenstvu koje je presudilo da se Gostinjac Dajla treba vratiti talijanskim benediktincima. Glavnu je riječ u toj raboti predvodio kardinal Tarsicio Bertone, tada državni tajnik svetoga oca Benedikta XVI.

Dramatična pisma

Biskup Milovan, kao i većina hrvatskih biskupa u početku, usprotivio se toj odluci. Milovan je pisao dramatična pisma Bozaniću u nadi da će ga podržati, ali nije dobio pozitivan odgovor. Istarski političari govorili su kako je to revizija Osimskih sporazuma. Zbog ozbiljnosti cijele situacije msgr. Milovan zatražio je i zaštitu države, poslije je to pitanje završilo i na sudu.
Na kraju je većina biskupa ipak morala popustiti pred Bertoneovim pritiskom. Biskup Milovan to nije htio učiniti. Odbio je potpisati sporazum o predaji tog biskupskog posjeda. Zato mu je papa Benedikt XVI. 6. srpnja 2011. oduzeo zakonsku ovlast i dao je španjolskom biskupu msgr. Santosu Abrili y Castellou, povjereniku "ad actum", za određeni čin, što je ovaj u ime Porečko-pulske biskupije i učinio nekoliko dana poslije, točnije 13. srpnja 2011.

Činilo se da je time unutarcrkveni spor zaključen, a ugovor postao pravomoćan i na civilnome pravnom području. Po tom ugovoru Benediktinska opatija Praglia dobila je pravo na odštetu od 4,5 milijuna eura na ime tobože otuđenog dijela benediktinske imovine, što je značilo otvorenu prijetnju za pokretanje ovrhe nad Porečko-pulskom biskupijom.
Biskup Milovan dobio je pomoćnika, koadjutora koji je preuzeo upravljanje biskupijom. Na taj način je de facto godinu dana bio bez ovlasti, da bi potom nakon što je Papa prihvatio njegovu ostavku, otišao u mirovinu.

"Ne mogu govoriti o konkretnim razlozima, ali pretpostavljam da se u javnosti zna o čemu je riječ", kazao je prečko-pulski biskup Ivan Milovan nakon što je papa Benedikt XVI. 14. lipnja 2012. prihvatio njegovu ostavku.

Priopćenjima su se o istome slučaju tada oglasili Hrvatska biskupska konferencija i Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske. Sve to zbog vlasništva nad imovinom bivše pobožne zaklade, odnosno bivšega Gostinjca u Dajli kraj Novigrada u Istri, u što su talijanski benediktinci iz Opatije svete Marije u Pragli kraj Padove uvukli ne samo pojedine urede Svete Stolice, nego i papu Benedikta XVI. osobno i hrvatske državne vlasti, jednako kao i Porečko-pulsku biskupiju i Župu sv. Ivana Krstitelja u Dajli.

- A nije bila u pitanju samo imovina spomenute bivše pobožne zaklade. Preko nje se je gađalo nešto sasvim drugo. Nađena isprava pisana je na talijanskome jeziku i nosi nadnevak od 29. rujna 1841. Sastavljena je u Kopru, danas u Sloveniji, a onda, u ono doba, u sastavu habsburške Austrije, ili točnije u sastavu ondašnjega Austrijskog primorja. Oporučitelj se u njoj sam predstavlja kao "Francesco de Grisoni pokojnoga grofa Santa" i istodobno izjavljuje da je to njegova "posljednja volja", ističe nadbiskup Vidović.

Posljednja volja

U znak vjerodostojnosti te "posljednje volje" ispravu je potpisao vlastitom rukom u nazočnosti isto tako triju potpisanih svjedoka, za to od njega zamoljenih, nakon što su svilenom vrpcom pod njegovim uobičajenim pečatom u pečatnome vosku zajedno spojeni listovi papira na kojima je ta njegova posljednja volja ili oporuka ispisana.

Isprava je objavljena i na snagu stupila 17. prosinca 1841. Pomnjivo proučena na mjerodavnome sudu, nađena je valjanom u svemu osim u jednome jedinome zapisu ili legatu, i posve u skladu s ABGB ili Općim austrijskim građanskim zakonikom, jednako kao i drugim tadašnjim propisima oporučnoga prava, koje je propisivao bečki dvor i pozorno pazio da se obdržavaju posvuda gdje je njegova sezala vlast.

Spomenutom ispravom, odnosno oporukom, grof Francesco de Grisoni pokojnoga grofa Santa, među ostalim, osnovao je i dvije pobožne zaklade. Prva je ubožnica u Kopru, poznata kao Grisonijev bogoljubni zavod (Pio Istituto Grisoni), koju je povjerio tršćanskokoparskomu biskupu pro tempore i župniku koparske stolnice.

Druga je Gostinjac u Dajli, koji je - "uz obvezu da vjerno ispunja" u oporuci postavljene uvjete, što je u oporuci i posebno istaknuto - dao na upravu "Častnomu samostanu svete Marije u Pragli, u Padovanskoj pokrajini". Istom tom oporukom oporučitelj je prvu od dviju rečenih pobožnih zakladâ, odnosno ubožnicu u Kopru, postavio za baštinika svekolikih svojih posjeda. Drugu pak pobožnu zakladu, to jest Gostinjac u Dajli, podvrgnuo je prvoj pobožnoj zakladi, odnosno ubožnici u Kopru kao nositeljici baštiničkih prava i obvezâ, i to za slučaj prestanka rada Gostinjca u Dajli bez obzira na razloge i vrijeme kada će se to stvarno dogodi.

A obje su te zaklade osnovane u korist i na pomoć sirotinji istarskoj, onoj najsiromašnijoj i najpotrebnijoj pomoći. Glede dobara u sastavu Gostinjca u Dajli oporučitelj je u svojoj oporuci naložio sljedeće: "U slučaju da spomenuti samostan ne prihvati prije izložene uvjete te se Gostinjac ne otvori, također i u slučaju da sam Gostinjac - pošto se otvori - u bilo koje vrijeme prestane zbog bilo koje i kakve odredbe, povoda i razloga, ovaj zapis gubi svoj učinak, smatrat će se kao da nije ni bio učinjen, a imovina iz zapisa prenijet će se u bilo koje vrijeme i u bilo kojemu slučaju na onu bogoljubnu ustanovu, koju ću upravo sada osnovati", a to je gore spomenuta ubožnica, odnosno baštinica, Grisonijev bogoljubni zavod u Kopru.

- Sama oporuka grofa Francesca de Grisonija bila je poznata u više prijepisa, rukopisnih naravno, kako cjelovitih, tako i djelomičnih, ovjerenih i slobodnih, raspršenih u desetak različitih privatnih i javnih pismohrana u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj i Italiji, na crti od Beča do Rima. Jednako tako, cjeloviti je tekst oporuke kao zasebni sveščić 1869. objavio koparski tiskar Giuseppe Tondelli. Učinio je to u okviru glasovitoga spora, koji se je više godina vodio između Grisonijeva bogoljubnoga zavoda u Kopru u svojstvu baštinika, i benediktinaca u Dajli, u svojstvu voditelja tamošnje zaklade, nakon što je 1865. Kraljevina Italija, čim je te krajeve oduzela Habsburzima i sebi podvrgla, raspustila benediktinski samostan u Pragli kraj Padove i nacionalizirala svu tadašnju samostansku imovinu, pojašnjava msgr. Martin Vidović i nastavlja:

- Poznato je i više manjih izvadaka iz oporuke objavljenih tiskom u različitim prigodama i u različite svrhe. Osim izvornika oporuke, nađeno je i više drugih povijesnih i pravnih isprava, jednako kao i upravnih spisa povezanih s oporukom i njezinom izvršidbom. Radi se o rukopisima pisanim na njemačkome i na talijanskome jeziku. Oni na njemačkome uglavnom su pisani goticom.

Krivotvorenje istine

Tek manji dio svih isprava i spisa ispisan je strojopisom. I nađena oporuka i nađene isprave i spisi opovrgavaju tvrdnje talijanskih benediktinca iz Opatije svete Marije u Pragli kraj Padove glede imovine bivšega Gostinjca u Dajli. Među navedene isprave i spise spadaju i katastarski upisi, koji se odnose na spomenutu imovinu. Sva do sada nađena povijesna i pravna građa ne samo opovrgava rečene tvrdnje, nego i svjedoči da su one bez temelja, i da su se tvorci tih tvrdnji, manipulirajući osjećajima i ne malim patnjama svojih sunarodnjaka, koje su podnijeli nakon Drugoga svjetskog rata, poslužili čak izvrtanjem i krivotvorinama povijesnih i pravnih činjenica glede Gostinjca u Dajli i svega onoga što je s njime povezano.

Na primjer, tumači dalje Vidović, da je Gostinjac u Dajli sa svom imovinom, to jest posjede na kojima je Gostinjac u Dajli osnovan i koji su bili u njegovu sastavu (posjedi u Dajli kraj Novigrada i okolici, posjedi u Krogu nad Sečovljem te polovica nepodijeljenih solnih polja u sastavu piranskih solanâ ukupne površine 267.479 metara četvornih), prije rečenim talijanskim benediktincima darovao ni manje ni više nego izmišljeni grof Francesco Santo Grisoni, i to svojom oporukom (donatio mortis causa, odnosno dar za slučaj smrti) od 19. rujna 1841.

Ili pak da je u Dajli postojao i djelovao benediktinski samostan (lat. monasterium, tal. monastero), a ne pobožna zaklada, koju je svojom oporukom 29. rujna 1841. osnovao grof Francesco de Grisoni pokojnoga grofa Santa, i to s ustrojem benediktinskoga gostinjca (lat. hospitium tal. ospizio).

- Iako tako tvrde, mjesto vjerodostojnih povijesnih i pravnih isprava pokazuju nekakve potvrde, koje samo govore da je sve onako kako oni govore i ništa više! Do sada na svjetlo dana nisu iznijeli ni jednu jedinu vjerodostojnu ispravu ili bilo kakvo pouzdano povijesno svjedočanstvo ili što tomu slično ni glede oporučnoga dara, ni glede toga svojega grofa i glede njegove oporuke. A ništa nisu pokazali ni glede osnutka samostana u Dajli o kojemu govore: ništa osim uredske potvrde, koju su sami izmislili i sami dali izraditi! - rezolutan je nadbiskup Vidović:

- Sve na štetu istarske sirotinje, baš kao u slučaju spora koji su pokrenuli novigradski općinski čelnici početkom 20. stoljeća zbog zamjene besplatnih lijekova toj istoj sirotinji sa zdjelom juhe i valjda koricom kruha, sve suprotno onome što je u svezi sa svojoj pobožnom zakladom Gostinjca u Dajli odredio grof Francesco de Grisoni pokojnoga grofa Santa.
Ako je u Dajli osnovan i postojao benediktinski samostan, onda je vrlo čudno da o tome i takvome samostanu ništa niti govori niti što o njemu zna opat Attilano Oliveros, a upravo je on ključna osoba dolaska benediktinaca iz Praglie kraj Padove u Dajlu i svjedok prvih godina njihova života i rada u Dajli. On je, naime, kao opat samostana svete Marije u Pragli kraj Padove 25. rujna 1859. pisao molbu mjerodavnim državnim vlastima (uključujući i mjerodavno ministarstvo u Beču) za dopuštenje djelovanja u Dajli, primljenu tri dana poslije, 28. rujna 1859., pod brojem 14362/3605/IV.

U njegovo je ime 10. lipnja 1860. traženo dopuštenje broj 5879/1500/IV, izdano 12. svibnja 1860., preko mjerodavnih općinskih vlasti u samostanu u Pragli kraj Padove primio ondašnji samostanski ekonom don Giuseppe Pidutti. K tomu, on je osim rečene molbe državnim vlastima prema benediktinskim pravilima te u skladu s onim što je u svojoj oporuci odredio grof Francesco de Grisoni pokojnoga grofa Santa za rad u Dajli odredio petoricu svojih monaha svećenika i trojicu svoje redovničke braće na čelu s Domenicom Cornerom kao poglavarom i Lugijem Paludom kao ekonomom. A kada je kao izbjeglica pred talijanskom državom došao u Dajlu, sam je sebe 7. listopada 1867. pišući na latinskome jeziku predstavio doslovno ovako: "Superior Hospitii provisorius et Confessarius", što u prijevodu na hrvatski jezik znači: "Privremeni poglavar gostinjca i ispovjednik".

- Temeljem upravo rečenoga, već se sada može reći da će nađeni izvornik rečene oporuke zajedno s drugim otkrivenim ispravama i spisima s njome prisno povezanima donijeti velika iznenađenja. Potrebno ih je, međutim, prije pomnjivije povijesno i pravno obraditi, bolje proučiti i pozornije međusobno usporediti - zaključuje nadbiskup Martin Vidović.

Ako je sve ovo ovako kako navodi nadbiskup Vidović, a ne vidimo razloga sumnjati u vjerodostojnost svega navedenoga, jer, prema njegovim riječima, postoji i još dokumenata koji osvjetljuju tzv. zarezašku priču, postavlja se pitanje kome je sve ovo trebalo oko Dajle. Pomnjivom proukom uočeno je čak nekoliko različitih skupinâ, koje su se s različitim razlozima i u različite svrhe borile za bogatu imovinu sve tamo od objave i stupanja na snagu sada nađene oporuke.

Tim je pak skupinama zajedničko to što su se svim silama i uz pomoć raznoraznih prijatelja nastojali dokopati onoga što je grof Francesco de Grisoni pokojnoga grofa Santa oporučno - kao svoju posljednju volju, koju kao takvu štiti kao prirodno pravo, tako jednako kanonsko ili crkveno pravo s konkordatskim pravom i građansko pravo, onda austrijsko, danas hrvatsko - namijenio za sustavnu skrb i pomoć istarskoj sirotinji i povjerio tršćansko-koparskomu biskupu pro tempore, kako jasno u svojoj oporuci 29. rujna ljeta Gospodnjega 1841. odredi i dade napisati grof Francesco de' Grisoni pokojnoga grofa Santa, o čijoj se imovini i radi.

Ubacio zarez

A zarezaška priča glasi ovako: ondašnji župnik koparske stolnice, msgr. Elio Nazario Stradi umetnuo je i podvalio u oporuku grofa Francesca de Grisonija pokojnoga grofa Santa zarez samo da bi grofova imovina bila i ostala u rukama tršćansko-koparske Crkve i njezinih biskupa.

Koliko je prozirna ta priča i koliko su joj kratke noge, svjedoči i podatak da jadni župnik nije oporuke nikada ni vidio, a kamoli u rukama imao i u nju ubacio koji zarez. Ono što je spomenuti župnik vidio i u rukama imao jest tek prijepis oporuke, koji mu je, za potrebe njegove službe, poslao biskup iz Trsta msgr. Bartolomej Legat, a koji je to opet dobio od mjerodavnih tijela ondašnje državne uprave.

I to je sve. Inače, oporuka je bila dobro i pod ključem čuvana, uz strogi nadzor zbog ogromnoga bogatstva uz nju vezana. Vjerovali ili ne, priča je tridesetih godina prošloga stoljeća ušla čak i u neka izvješća Mussolinijevoj vladi u Rimu, koja su joj iz Istre podnijeli ondašnji visoki talijanski policijski i državni dužnosnici.

Što se tiče Crkve u Hrvata, baš me zanima kako će se i u kojem smjeru dalje odvijati afera zbog koje je prije više od pet godina umirovljen porečko-pulski biskup Ivan Milovan i tko će zbog slučaja Dajla - kojim je čak dovedena u pitanje višestoljetna odanost hrvatskog naroda papi - na kraju odgovarati.


Sadržaj oporuke: Imovina se prenosi na ubožnicu

Glede dobara u sastavu Gostinjca u Dajli oporučitelj je u svojoj oporuci naložio sljedeće: 'U slučaju da spomenuti samostan ne prihvati prije izložene uvjete te se Gostinjac ne otvori, također i u slučaju da sam Gostinjac - pošto se otvori - u bilo koje vrijeme prestane zbog bilo koje i kakve odredbe, povoda i razloga, ovaj zapis gubi svoj učinak, smatrat će se kao da nije ni bio učinjen, a imovina iz zapisa prenijet će se u bilo koje vrijeme i u bilo kojemu slučaju na onu bogoljubnu ustanovu, koju ću upravo sada osnovati', a to je gore spomenuta ubožnica, odnosno baštinica, Grisonijev bogoljubni zavod u Kopru.

 

Naslovnica Hrvatska