Novosti Hrvatska

i komunisti su priznali

Zviždači Kolindi ne znaju ili ne žele znati istinu: evo kako je don Božo pomogao pripojenju Istre i kako je alternativna povijest vrlo brzo prekrila sve činjenice

i komunisti su priznali

Don Božo Milanović i Pariška mirovna konferencija 1947. godine dva su pojma o kojima istarski zviždači hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović na skupu u Pazinu – nemaju pojma. Ili ne žele znati.

Naime, na njezin spomen zasluga istarskog svećenstva u pripojenju Istre hrvatskom (jugoslavenskom) teritoriju nakon Drugog svjetskog rata, dvoranom su se zaorili zvižduci i skandiranje Titu, čime su zapravo zviždali povijesnoj istini koju su poštovali i Titovi komunisti, barem nekoliko poslijeratnih godina, koliko im je trebalo.

Kolinda izviždana u Istri čim je u govoru spomenila Katoličku crkvu i njen doprinos, dvoranom odzvanjalo 'Tito, Tito!'

Dr. don Božo Milanović (1890. – 1980.) još je za vrijeme austrougarske vlasti, zbog "protudržavnih izjava", bio osuđen na 50 dana zatvora, drugim riječima, uz svećeničku službu bavio se kulturno-prosvjetnim i političkim radom, a u prijevodu bi to značilo objavljivanje knjiga i vjerskih časopisa na hrvatskom jeziku za istarske vjernike, velikom većinom hrvatske nacionalnosti, u biskupijama kojima su upravljati talijanski biskupi, a kler je bio odgajan isključivo na talijanskom jeziku.

Milanović se, poput većine onodobnih hrvatskih političara, nadao Istri u zajedničkoj južnoslavenskoj državi nakon raspada Austro-Ugarske, te je ostao teško razočaran potpisivanjem Rapalskih ugovora kojima je, sporazumom između Države SHS i Kraljevine Italije, talijanskom teritoriju pripala Istra (osim Kastva), Zadar, Cres, Lastovo i Palagruža, te stvorena Slobodna država Rijeka.

Vrlo brzo dolazi u sukob s talijanskim vlastima, izložen je prijetnjama, pritiscima i fizičkim napadima. Nastavlja s propagiranjem politike o "hrvatskoj Istri" sve do kraja Drugog svjetskog rata, kad postaje zanimljiv novoj komunističkoj vlasti, koja je doduše vojno zauzela Istru i tršćansku oblast, no to nije bilo dovoljno da bi to područje za zelenim stolom na Međunarodnoj konferenciji u Parizu 1946., gdje se rješavao talijansko-jugoslavenski granični spor, pripalo Jugoslaviji.

Dr. Milanović je s pedesetak istarskih svećenika hrvatskog opredjeljenja (uz brk talijanskim ordinarijima) u veljači 1946. sastavio "Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji", s iscrpnom statistikom o većinskoj hrvatskoj nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji, te prikaz sustavne talijanizacije i terora kojima su bili izloženi Hrvati i Slovenci u vrijeme talijanske vlasti u Istri od 1918. do 1943. godine.

Zanimljivo da je tajnik "Zbora svećenika Sv. Pavla za Istru", koji je sastavio "Spomenicu", bio don Miroslav Bulešić kojeg su krajem kolovoza 1947. zaklali komunistički aktivisti u Lanišću.

Don Božidar Milanović je i izlagao na Pariškoj konferenciji zauzimajući se za pripojenje Istre novoj državi, a na pitanje novinara kako to da se kao katolički svećenik radije priklanja komunističkoj Jugoslaviji nego katoličkoj Italiji, odgovorio je: "Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda."

Na Pariškoj mirovnoj konferenciji presudila je opcija podjele spornog teritorija upravo po "etničkoj pripadnosti", pa je Istra 1947. priključena Jugoslaviji, a po istom ključu Trst vraćen Italiji.

Dok je trajala neizvjesnost oko sudbine Istre, don Božo Milanović bio je na izravnom linku s Titom, Vladimirom Bakarićem, Ivanom Krajačićem i Svetozarom Rittigom, pa je kao vješt pregovarač u kratko vrijeme uspio dobiti dozvole za osnivanje Kolegija za školovanje svećenika u Pazinu, svećeničkog društva koje se dugo opiralo priključenju od komunista kontroliranog udruženja sa sjedištem u Zagrebu, omogućeno mu je izdavanje vjerskog lista "Gore srca" i nesmetan rad Društva sv. Mohora.

Sloga među komunistima i istarskim katoličkim svećenicima trajala je otprilike do kraja četrdesetih godina, a zatim je vlast postupala s njima kao i s ostalim klerom na području Jugoslavije. Zasluge don Bože Milanovića i kolega mu, naravno, vrlo brzo je prekrio zaborav i neka alternativna povijest. A danas im se zviždi.

Naslovnica Hrvatska