Novosti Hrvatska

Pekar, zidar, bravar...

Turbulentni životi i tragične smrti sedmorice sekretara SKOJ-a: tko su bili mladići kojima Bandić postavlja biste u Zagrebu?

Pekar, zidar, bravar...

Čini se da bi hrvatska ljevica morala biti zahvalna zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Jer da nije njega, tko bi danas govorio o sedmorici sekretara SKOJ-a?

Ovako, nakon što ih je Bandić "izvukao iz naftalina", želeći vraćanjem njihovih bisti ublažiti gorak dojam koji je u velikom dijelu javnosti izazvalo njegovo micanje Tita iz Zagreba, mora se kazati štogod i o toj sedmorici komunističkih juniora i rodoljuba, zbog svih onih koji su zaboravili njihova imena i tragične sudbine, ili zbog mladosti nikad nisu ni čuli za njih.

Riječ je o sedam političkih i organizacijskih sekretara SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije) koji su jedan za drugim, u punoj ilegali, vodili SKOJ u razdoblju od 1924. do 1931. godine, te su od 1929. do 1931. jedan za drugim izginuli u borbi sa žandarima kralja Aleksandra Karađorđevića ili su umrli zbog mučenja u njegovim zatvorima, a da ni jedan nije navršio tridesetu godinu života.

Zborimo o multietničkoj družini s jakim hrvatskim pečatom: dvojica su bila iz Srbije: Pajo Marganović (Kovin u Vojvodini) i Pero Popović Aga (Užice), a petorica iz Hrvatske: Zlatko Šnajder (Slavonski Brod), Janko Mišić (Slani Dol kod Samobora), Mijo Oreški (Zagreb), Josip Kolumbo (Kutjevo) i Josip Debeljak (Orešje u Hrvatskom zagorju). Sva sedmorica ubijena su u Zagrebu ili okolici (Samobor), što dokazuje da je između dva svjetska rata Zagreb bio glavno središte jugoslavenskog radničkog pokreta i otpora kraljevskom režimu. SKOJ je 1919. i osnovan u Zagrebu.

Pekar, zidar, bravar...

U socijalno-klasnom smislu bili su uglavnom homogeni, s iznimkom Šnajdera: većina njih odrasla je u krajnje siromašnim seoskim obiteljima s puno djece, dok je Šnajder ponikao u dobrostojećoj gradskoj obitelji bankarskog činovnika. Mahom su došli direktno iz radničke klase – Oreški je bio zidar, Debeljak pekar, Kolumbo strojobravar, a Marganović i Popović obućarski radnici – dok su Šnajder i Mišić djelovali kao partijski novinari i publicisti.

Ovu šaroliku skupinu mladića povezala je ideologija marksizma-lenjinizma: borba za socijalnu pravdu. Petorica su se školovala u SSSR-u, na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada u Moskvi (Kolumbo, Popović, Marganović, Mišić, Debeljak), dok je Oreški završio partijski kurs u Njemačkoj. Pritom valja reći da su u SKOJ i Komunističku partiju svi ušli u vrijeme dok je Lenjin još bio živ, prije pogubnog staljinističkog raspleta revolucije.

Ne postoji zajednička fotografija na kojoj su sva sedmorica zajedno. Ne postoji ni podatak da su se ikada našli u punom sastavu. No, pouzdano se zna da su neki od njih zajedno sudjelovali u ilegalnim akcijama – po dvojica, trojica ili četvorica – a snažna međusobna povezanost vidi se i iz okolnosti njihovih pogibija. Četvorica su, naime, izginula u parovima: Mišić i Oreški poginuli su u oružanom sukobu s policijom 27. lipnja 1929. u Samoboru, dok su Kolumbo i Popović ubijeni 14. kolovoza 1930. u Zagrebu, također u borbi s policijom.

Njihova priča počinje sa Zlatkom Šnajderom: on je prvi sekretar iz ove družine, od 1924. do 1926. godine, s prekidom u proljeće i ljeto 1925., kada je boravio u zatvoru u Beogradu, a tada su ga zamjenjivali Oreški i Mišić.

Šnajder ulazi u SKOJ kao gimnazijalac: zbog "aktivne komunističke djelatnosti" prvi put ga hapse već 1920., kao maloljetnika. Iako je znanjem daleko odskakao od drugih đaka Prve državne realne gimnazije u Zagrebu, napušta školovanje i posvećuje se SKOJ-u: za boravaka na slobodi, skupa s Mišićem, uređuje partijske listove "Omladinska borba", "Mladi radnik", "Mlada garda" i "Iskra", kao i omladinsku rubriku u centralnom partijskom glasilu "Borba".

Mučenje, batine, tuberkuloza...

Kao politički sekretar SKOJ-a, Šnajder putuje po cijeloj Jugoslaviji i osniva ilegalne skojevske ćelije, pa tako u prosincu 1924. prisustvuje Prvoj oblasnoj konferenciji SKOJ-a za Dalmaciju, tajno održanoj u Splitu, u jednoj staji na predjelu Trstenik. Tada je stanovao u kući poznatog splitskog komunista Vicka Krstulovića, kasnijeg vođe antifašističkog ustanka u Dalmaciji.

Krajem 1926. Šnajder je ponovo uhapšen, ali ovaj put će u zatvoru ostati punih pet godina i promijeniti više kaznionica, od Ade Ciganlije do Srijemske Mitrovice, od Zenice do Lepoglave: režim će ga – potpuno ruiniranog od mučenja, batina i tuberkuloze – pustiti na slobodu u svibnju 1931., a on će tri mjeseca kasnije umrijeti u zagrebačkoj Zaraznoj bolnici.

Nakon Šnajderova hapšenja, na čelu SKOJ-a nasljeđuje ga Oreški, koji je skupa s Mišićem pokrenuo i uređivao službeni skojevski list "Mladi boljševik". Oreški je organizacijski sekretar SKOJ-a od 1926. do 1928., kada odlazi na partijski tečaj u Njemačku, a na Četvrtom kongresu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u Dresdenu, održanom u studenom 1928., novi sekretari SKOJ-a postaju Marganović (politički) i Debeljak (organizacijski), s tim da potonji odmah odlazi u SSSR na školovanje.

Ubrzo potom, 6. siječnja 1929., kralj Aleksandar proglašava diktaturu, čime je otvorena "sezona lova" na komuniste: 11. travnja, dok priprema prvomajske demonstracije, Marganović je uhapšen i u zatvoru podvrgnut teškom mučenju. Novi politički sekretar SKOJ-a postaje bivši organizacijski sekretar Oreški, koji se vraća iz Njemačke, dok je za novog organizacijskog sekretara izabran Mišić. Taj tandem rukovodi radom SKOJ-a najprije iz Zagreba, a potom se obojica prebacuju u Samobor.

Njihov sekretarski mandat traje samo nekoliko mjeseci: 27. srpnja 1929. policija otkriva i opkoljava kuću u kojoj se skrivaju, ali oni odbijaju predaju i pucaju na žandare. Sat kasnije bili su mrtvi: u Mišićevu tijelu nađeno je 18, a u tijelu Oreškog 26 metaka.

Jedna zasjeda, dva samoubojstva

Tri dana kasnije, 30. srpnja, od posljedica mučenja u zagrebačkoj policiji umire i Pajo Marganović. U tom trenutku više od pola slavne "skojevske sedmorke" zauvijek je izvan stroja: trojica su mrtva (Oreški, Mišić, Marganović), a Šnajder je poluživ od zatvorske torture. Preostala trojica nalaze se na školovanju u Moskvi: dva Josipa (Debeljak i Kolumbo) i Pero Popović Aga.

Rukovođenje SKOJ-em tada preuzimaju Kolumbo kao politički i Popović kao organizacijski sekretar, te se obojica vraćaju iz Moskve (Debeljak ostaje na školovanju u SSSR-u), ali ni njihov mandat nije duga vijeka: 14. kolovoza 1930. upadaju u policijsku zasjedu na zagrebačkom Goljaku, te u razmjeni vatre ginu obojica. Točnije, obojica su posljednji metak ispalili u vlastitu glavu, da ne padnu živi u ruke policiji.

Posljednji sekretar, Josip Debeljak, tada je povučen iz Moskve i upućen u Zagreb, da na čelu SKOJ-a zamijeni Kolumba i Popovića. Njegov mandat, pak, traje nešto više od godinu dana: ubijen je 15. listopada 1931. u stanu na zagrebačkim Sveticama, također u oružanom sukobu s policijom.

Dva mjeseca ranije, 14. kolovoza 1931., u Zagrebu od posljedica petogodišnje robije umire i prvi sekretar Zlatko Šnajder, pa tako Debeljakovim ubojstvom završava ovozemaljska saga o sedam sekretara SKOJ-a, koji su zbog fanatične odanosti lenjinskoj ideji i svojih tragičnih sudbina već 1930-ih stekli status mučenika među jugoslavenskim komunistima i revolucionarnom omladinom. Godine 1937. na njihovu funkciju sekretara SKOJ-a dolazi Ivo Lola Ribar, koji ponavlja sudbinu svojih prethodnika, poginuvši 1943. na Glamočkom polju, u svojoj 27. godini.

Nakon Drugog svjetskog rata tijela svih sedam sekretara SKOJ-a pokopana su u Grobnici narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju, gdje je smiraj našao i Lola Ribar, čije je tijelo nakon rata prebačeno iz Jajca u Zagreb. U socijalističkoj Jugoslaviji sekretari su imali svoje ulice, trgove i škole, po njima je bila nazvana i prestižna kulturna nagrada, a o njihovim životima 1981. je snimljena i TV serija za koju je glazbu skladao Arsen Dedić.

Sedam sekretara SKOJ-a ubijena su 15 godina prije Bleiburga i 20 godina prije Golog otoka, pa u njihovim biografijama nema nevine krvi i zločina, osim ako se zločinom ne smatra borba protiv kraljevskog režima i pokušaj da se stvori humaniji svijet.

Sedmorica hrabrih
Sedam sekretara SKOJ-a, po redu umiranja:
Janko Mišić (1900. – 1929.)
Mijo Oreški (1905. – 1929.)
Pajo Marganović (1904. – 1929.)
Josip Kolumbo (1905. – 1930.)
Pero Popović Aga (1905. – 1930.)
Zlatko Šnajder (1903. – 1931.)
Josip Debeljak (1902. – 1931.)

 

Naslovnica Hrvatska