Novosti Hrvatska

potresna priča srednjoškolke koja je više puta bila na rubu samoubojstva

Splitska emosica: Kad sam uzela žilet i zarezala ruku bilo mi je puno lakše

potresna priča srednjoškolke koja je više puta bila na rubu samoubojstva

Vjerovala sam  da će mi tako biti lakše podnositi svakodnevno psihičko maltretiranje bolesnog oca, njegove krvoločne svađe s mamom, odbacivanje prijatelja... I odjednom mi je bilo puno lakše. Od tada, svaki put kad bih se rezala, osjećala sam se b

Vjerovala sam  da će mi tako biti lakše podnositi svakodnevno psihičko maltretiranje bolesnog oca, njegove krvoločne svađe s mamom, odbacivanje prijatelja... I odjednom mi je bilo puno lakše. Od tada, svaki put kad bih se rezala, osjećala sam se bolje - govori 15-godišnjakinja Iva

U posljednje vrijeme u Hrvatskoj se se sve češće govori o emo subkulturi kao relativno novoj pojavi na domaćoj sceni, ali iza osebujnog odjevnog stila i karakteristične glazbe krije se mnogo veći problem - samoozlijeđivanja tinejdžera koje je, prema iskustvima struke, u rapidnom porastu.

- Osjećala sam se užasno jadno, htjela sam da se sve promijeni jer sam znala da nikome nije stalo do mene pa kad me već svi zajabaju, onda mogu i ja sama sebe. Jednostavno sam uzela žilet i zarezala venu. Bilo mi je samo 13 godina, ali nisam se bojala. Vjerovala sam da će mi tako biti lakše podnositi svakodnevno psihičko maltretiranje bolesnog oca, njegove krvoločne svađe s mamom, odbacivanje prijatelja... I odjednom mi je bilo puno lakše.

Pravi emosi režu se sami

Od tada, svaki put kad bih se rezala, osjećala sam se bolje, opuštenije, i sretnije - kroz guste oblake dima cigareta iskreno govori 15-godišnjakinja Iva (puni podaci poznati redakciji) priznajući da je više puta pomišljala na samoubojstvo jer, kako tvrdi, iako se u nekim trenucima bojala smrti, bila je uvjerena da nikoga nije bilo briga za nju.

Iva u razgovoru s našim novinarom / Joško Ponoš / Crpix
Potresna ispovijest srednjoškolke, nažalost, nije usamljen primjer nesretnih sudbina splitske mladeži, što uostalom potvrđuju i liječnici, a i naše sugovornice.

- Poznajem dosta emosa koji su svi u istom filmu, ne druže se s drugim ljudima, uvjereni su da su totalno odbačeni. Najčešće se režu doma i o tome ne pričaju baš puno. dnosno, pravi emosi se režu sami i to žele sakriti, da ih nitko ne vidi, dok neki to čine iz gluposti i đira, možda samo sa željom da se pokažu – nastavlja ispovijest naša sugovornica Iva, otkrivajući pravu istinu splitske emo scene.

Prema iskustvima dr. Tomislava Franića, dječjeg psihijatra iz splitskog KBC-a, u bolnici se riešavaju samo ”vrišteći problemi”, dok je svaki oblik samoranjavanja poziv za uzbunu.

- Postojanje emo subkulture ne predstavlja ništa posebno, ali u kontekstu psihijatrije vrlo smo oprezni. Naime, ne smije se ući u zamku da cijelu skupinu proglašavamo problematičnom, ali, s druge strane, samozavaravanje roditelja i emosa također može biti rizično. Ne smije se samoranjavanje opravdati pripadanjem toj subkulturi s izlikom da to svi rade. Generalizacija u oba smjera je neprihvatljiva i štetna- rezolutan je Franić, u nastavku objašnjavajući gdje i kako nastaju klinički problemi.

- Samoozlijeđivanje nikako nije bezazleno, to je jasan indikator već postojećih narušenih psihičkih stanja, a može biti i prediktor dugotrajnih smetnji i poremećaja. Takve prognoze potvrđuju i svjetska istraživanja; naime, osobe koje su se u adolescentskoj dobi samoozljeđivale ili imale slične ideje, dugoročnim praćenjem kao odrasli imaju nižu razinu društvenog i psihičkog funkcioniranja s obzirom na kontrolne skupine.

Prijateljica me spasila

Iako samoozlijeđivanje na postoji kao psihijatrijska dijagnoza u dječjoj dobi, može se uočiti prema kojem stadiju se problem manifestira. Najčešće je riječ o antisocijalnom i graničnom poremećaju ličnosti – objašnjava Franić napominjući kako je upravo pravovremeno diagnosticiranje najbolji put za rješenje situacije, a upravo je takav pristup nedostajao nesretnoj Ivi.

- Nisam imala kome reći svoje probleme, starci su mi bili toliko zatucani, nismo uopće komunicirali, a problemi su se gomilali. Onda me se uhvatila školska psihologinja kojoj naravno nisam ništa priznala jer bi sigurno sve rekla mojim starcima. Bilo mi ih je preko glave, otac mi je govorio ružne stvari, ma pravi užas! I moj, dvije godine, stariji brat se rezao, a svaki put kad bih prokrvarila znala sam da se starci barem jedanput neće posvađati, a možda će i pričati sa mnom.

Cijela situacija se promijenila kad je moja prijateljica ”Beauty” krajem prošle godine učinila onaj ”herojski” čin koji nije bio rješenje. Materi kao da se upalila lampica, shvatila je da bih i ja mogla učiniti isto i obećala mi je pomoć. Stvarno se trudila razgovarati sa mnom, molila me da budem oprezna. Nikad joj nisam rekla da sam i ja htjela učiniti isto – pomalo tužno priča naša sugovornica koja se, srećom, uz dodatnu pomoć dobrih prijateljica izvukla iz tog ”začaranog pakla”.

-Puno hvala mojoj prijateljici Mateji koja me podržala, shvatila je da imam probleme, željele mi je pomoći i za razliku od mnogih nije me osuđivala. Sada kad bolje razmislim, nije mi žao što sam se rezala po zapešću i venama jer se bolje osjećam – kaže Iva na što se nadovezuje njezina tri godine starija prijateljica Mateja (potpuni podaci poznati redakciji).

- Ma zašto bih te osuđivala? Nalazila si se u teškoj situaciji i moj zadatak je bio pomoći ti. Ali mislim da bi bilo dobro da nastaviš ići kod psihologa ili neke stručne osobe jer su ti rane još uvije svježe. S druge strane, ljudi su vrlo često bezobrazni, nazivaju nas sotonjarama samo zato jer se drukčije oblačimo. Ponekad se čak bojim hodati noću – objašnjava Matej.

Ona naglašava da je vrlo teško pronaći zajedničke karakteristike splitskim emosima jer svi ne slušaju istu glazbu, kreću se u različitim krugovima, a zajednička im je jedino – nepremostiva tuga i neprestano samoozljeđivanje.

Nedostatna skrb

Prema iskustvima naše sugovornice Ive, ni Centar za socijalnu skrb nije pomogao u stabiliziranju situacije jer, kako tvrdi, jedino su savjetovali njezinim roditeljima da je drže doma, a s njom skoro da nisu ni popričali. -Ista situacija je i u školi, a i kod doktora, koji mi uvijek napiše ispričnicu bez obzira što zna da sam picala. On, također, nema pojma za moje probleme, a nije se nikad ni zanimao – jasna je Iva.

Prijateljice su se prisjetile i radikalnijih slučajeva ozljeđivanja splitskih emosa. Naime, ponekad se “brutalno“ opiju tako da im je jedina šansa za preživljavanjem – ispumpavanje u bolnici. Redovito gase opuške po rukama. Ožiljke prekrivaju tek rukavicama ili nakitom, ali ipak dovoljno vješto da sakriju od očiju roditelja, prijatelja, profesora...

Sve dok njihovi tihi vapaji pomoći kobno ne utihnu. Koliki je sluh cjelokupne zajednice dovoljno potvrđuje agonija, nikad otvorenog, odjela Dječje psihijatrije koji se čeka preko 15 godina, a još se ništa nije maklo s mrtve točke. Sadašnji maloljetni pacijenti, u slučaju potrebe, ilegalno se smještaju na odjel s odraslima ili, pak, na četvrti kat u sklopu Klinike za pedijatriju.

-Nedostaje nam i dječjih psihijatara jer na području koje pokriva splitski KBC minimalno bismo trebali četiri, pet specijalista. Novi odjel nisu samo zidovi, već i ljudi koje treba obučiti tako da se sadašnji posao s djecom većinom svodi na gašenje požara. Ne može se skrbiti o najosjetljivijoj populaciji, u koju se svi kunu, na osnovi improvizacije. Djeca trebaju dobiti najbolju moguću skrb, na što nas obvezuje i Konvencija UN-a. Nažalost, na verbalnoj razini se sve obećava, a u praksi vrlo malo – zaključuje dr. Franić.

 

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last