Novosti Hrvatska

misionar milosrđa

Ispovijest fra Žarka kojem je Papa odobrio odrješenje najtežih grijeha: Bilo je trenutaka kada sam zažalio što sam se ispovjedio

misionar milosrđa
Split, 220316. Fra Zarko Lucic, gvardijan kapucinskog samostana i Papin misionar milosrdja pozira u crkvi Gospe od Pojisana. Foto: Tom Dubravec/CROPIX

"Misionari milosrđa na svojim leđima nose grešnika, tješe ga snagom samilosti. Kada osjetite težinu ispovjeđenih grijeha, ograničenost svoje osobe i svojih riječi, uzdajte se u snagu milosrđa koje bezgraničnom ljubavlju dolazi u susret svima. Pozivam vas da u ovoj službi očitujete majčinstvo Crkve", tim je riječima papa Frane odaslao u svijet nešto više od tisuću misionara milosrđa kojima je na početku ovogodišnje korizme podijelio misionarski mandat i mogućnost opraštanja grijeha dosad pridržanih samo Svetoj Stolici kroz Godinu Božjeg milosrđa što ju je proglasio na Čistu srijedu.

Među Papinim misionarima su i četiri hrvatska svećenika, a među njima i fra Žarko Lučić (38), gvardijan samostana franjevaca kapucina uz splitsko zavjetno svetište Gospe od Pojišana, čiji je i rektor. Fra Žarko je porijeklom iz Jajca, iz obitelji prognane u ratu početkom devedesetih godina, a ta tragedija označila je i njegov životni poziv u redu kapucina.

- Doista nisam planirao biti svećenik, posebno kapucin, kojih nema u Bosni. No krajem srpnja 1992. godine, kad je Jajce bilo u okruženju, izvukao sam se i s ocem otišao u München u namjeri da tamo upišem srednju školu.

Nakon pada Jajca cijela naša obitelj je otišla u progonstvo, a nakon dva mjeseca sam stigao u kapucinski samostan u Varaždin gdje je bio moj bratić fra Anto Barišić, današnji profesor na zagrebačkom KBF-u. Došao sam na desetak dana u samostan, upoznao kapucine, odgojitelj me pitao želim li biti fratar. Rekao sam: "Pa što ne bih? Ostat ću, vidjeti što dalje..." Ali ono što je razbuktalo moj poziv bila je knjiga o svetom Damjanu de Veusteru, belgijskom svećeniku koji je služio kao misionar na Molokaju, otoku gubavaca u Polineziji, na koncu je i sam obolio i umro nakon godina teških patnji, a u međuvremenu je sve svoje snage uložio za olakšanje patnje domorodačkom stanovništvu, gradio je bolnice, sirotišta, nova naselja... Zvali su ga apostolom gubavaca. Identificirao sam se s njim i želio biti poput njega. A ulazak u samostan zbio se na Veliku Gospu koja je ostala moje trajno nadahnuće. Prije Splita bio sam u samostanima u Varaždinu, Karlobagu, na studiju u Rimu, Rijeci, Zagrebu...

Niste postali apostol gubavaca, ali jeste misionar milosrđa? Kako se to postaje?
- Ni o tome nisam razmišljao; nazvao me moj provincijal fra Jure Šarčević, jer sam dvije godine bio na poslijediplomskom studiju u Rimu na Sveučilištu Antonianum i dobro poznajem talijanski jezik, pa iznio da bi mene i fra Gorana Rukavinu, koji je studirao u Milanu, predložio za papin mandat misionara milosrđa. Odazvali smo se i tako sam postao misionar, barem na godinu dana.

Koliko vas je u Hrvatskoj i u Splitu?
- Koliko mi je poznato, uz fra Gorana koji je u Sisačkoj biskupiji i mene ovdje, mandate su dobili još dvojica franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja, fra Ante Vučković i fra Bože Vuleta. Četvorica su u Bosni i Hercegovini: fra Ivan Landeka i fra Milan Lončar u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, te fra Slavko Topić i fra Josip Ikić u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Zar to nije malo? Niti jedan svećenik po biskupiji?
- I mene je pomalo iznenadilo, mislio sam da će nas biti više, ali doista nisam upućen je li broj ograničen ili ih se nije više prijavilo.

Kako je bilo na susretu s Papom?
- Divno. Papa Franjo je čovjek na čelu Crkve čija ga jednostavnost izdvaja od svih na tako visokim funkcijama. Duboko su me dirnule njegove riječi upućene misionarima: "Non bastonare! Ne udarati, ne mlatiti pokornike koji traže oproštenje!" Ispričao nam je to kroz sliku Noe nakon potopa: kad se Noa jednom napio, njegovi su se sinovi sablaznili, a jedan od njih ga je pokrio, skrio je očevu golotinju. Papa je kazao kako se svaki čovjek koji dođe na ispovijed zapravo ogoljuje i ne treba ga još više ponižavati. Uostalom, treba i hrabrosti za ispovijed, nije lako doći i razgolititi svoju nutrinu, sve ono čega se stidiš, pa priznati da si grešan i da se kaješ. Dobili smo zapravo dokument koji nas ovlašćuje za oprost teških grijeha, a koji su dosad bili pridržani Papi. S papom su dan prije uz tijela svetog Lepolda i svetog Pija misili samo kapucini u bazilici svetog Petra, a na Pepelnicu svi misionari.

Nadahnjuje li vas papa Frane svojim upornim usmjerenjem prema obespravljenima, siromašnima, izbjeglicama?
- Kako ne, zbog svega toga ali i zbog njega samoga, njegova pristupa. Uvijek se na crkvene autoritete, a posebno papu, gledalo s visokim poštovanjem, promatralo ga se "iz daleka", kao nedostižnog, nedostupnog. A ovaj papa se pokazuje kao blizak svakome. I autentičan je, ono što misli i diše, to i izgovara i takav je bio cijeloga života. Upravo franjevaštvo nastaje u trenutku, u trinaestom stoljeću, kad je Crkva bila daleko od običnog naroda. Papa je bio najmoćniji čovjek tadašnjeg svijeta, nedostupni autoritet, narod je bio gladan - crkveni ljudi nisu, govorili su jezikom koji je malo tko razumio... I onda dolazi sveti Franjo koji kao sin Crkve prilazi svakome, inzistira na posvemašnjem siromaštvu i primjerom dokazuje da se može i mora drugačije. Tako i papa Franjo pokazuje otvorena vrata Crkve svakome, a posebnu pažnju usmjerio je na prognane, siromašne, beskućnike... Premda neće riješiti sve goleme probleme svijeta, on vraća nadu, upozorava, inzistira na tome da se razmišlja o nesretnima, što je jako bitno. Nije to slučajno, jer te su ljude s ruba društva pomalo svi zaboravili u neprestanoj trci čovječanstva za moći, novcem, statusom... Dokaz da papu ipak bira Bog jest činjenica da je karizma svakog pape potrebna upravo trenutku u kojem živi. Iz njegova svjedočanstva krenula je inicijativa za proglašenje Godine milosrđa.

Koje su posebne ovlasti misionara milosrđa?
- Uz uobičajene, odriješiti od četiri grijeha koji su inače pridržani Svetoj Stolici, dakle, za koje u redovitom razdoblju samo papa daje oprost. Tu su svetogrđe prema sakramentu euharistije, pokušaj odrješenja grijeha od šeste zapovijedi "ne sagriješi bludno", što bi, primjerice, značilo da svećenik daje odrješenje osobi s kojom je bio u spolnom činu, potom za kršenje ispovjedne tajne, čak i fizičkog napada na papu. Radi se o grijesima koje Crkva drži osobito teškima jer čine veliku štetu i za koje je predviđena i kanonska kazna – u nekim slučajevima automatsko izopćenje.

Najviše se spominjalo odrješenje od grijeha pobačaja?
- Ta je ovlast inače pridržana biskupima, koje oni onda daju određenim svećenicima. Nakon ispovijedi i čina pokore, osim majke, oprost će moći dobiti i liječnici, zdravstveni tehničari i ostale osobe koje su sudjelovale u abortusu. Određeni oprosti vezani su i za svetišta, poput ovog našeg na Pojišanu, gdje svećenici na Marijine blagdane mogu udjeljivati oproste od pojedinih grijeha pridržanih biskupima.

Znači li to da ste vi sada "veće face" od kolega?
- Joj, ne! Shvaćam tu službu kao još jedno osobno posvješćivanje svog svećeničkog poslanja. To je odgovornost, još veća. Služeći ljudima na pravom smo putu do Boga.

Traže li vas ljudi već sada?
- Da, neki se najave, pa dođu na ispovijed, ali ne samo zbog toga. Bitno je ljudima dati do znanja da smo tu u svako vrijeme za njih i da bez neugodnosti mogu doći i izmiriti se s Bogom.

Vole li svi svećenici ispovijedati?
- To spada u naše osnovne dužnosti, ali čini mi se da je nekim svećenicima manje drago. Ispovijedanje može biti vrlo teško, iscrpljujuće. Satima slušaš tuđe probleme, muke, dvojbe i za svakoga moraš naći prave riječi, ali s druge strane, ispovjednik mora biti sretan jer je usrećio ljude, skinuo im je breme koje ih je opterećivalo. Poneki ispovjednici znaju biti teški, grubi. I sam sam to doživio kad sam bio ponižen, "opran" pred ispovjednikom toliko da sam zažalio što sam baš k njemu došao. Nije me razumio, a svećenik mora razumjeti grešnika, ohrabriti ga, posvijestiti mu da mu Bog oprašta.

Koliko ste najduže ispovijedali?
- Dosad, u Osijeku na velike uskrsne i božićne ispovijedi, devet sati dnevno.

Zanimljivo da su i sveti Leopold i sveti Pio, obojica kapucini - poznati ispovjednici, ali i pokornici - zaštitnici Godine milosrđa?
- Veliko je to priznanje za kapucinski red, a zbog svetog Leopolda Mandića i za hrvatski narod. Držim da ih je papa odabrao jer su sveci bliski našem vremenu, još ima i živih osoba koji ih pamte, mogu svjedočiti o njihovoj svetosti. Isto tako, kapucinska karizma jednostavnosti, poniznosti i siromaštva odgovara karizmi pape Franje. Kapucini su uz to stoljećima bili tješitelji bolesnika, zatvorenika, ljudi s ruba društva, a današnje vrijeme divlje trke za profitom i materijalnim proizvelo je milijune ljudi koji su bolesni, ranjeni na duši, udaljeni od Boga i bližnjega.

Je li teško slijediti današnjeg papu?
- Kako kome. Nekima je velika inspiracija, pokazuje moćnicima svijeta kako se na pravi način shvaća služba i uloga u povijesti. Njega ne uzdiže funkcija, nego on svojim primjerom uzdiže svoju funkciju. U istom je kontekstu i korak pape Benedikta XVI. koji je prepustio kormilo Crkve kad je procijenio da je trenutak za to i da netko drugi mora nastaviti. Ali oduvijek postoje struje duhovnosti u Crkvi koje ne idu za zdravom pobožnošću. Neki idu toliko daleko da papu prikazuju kao neprijatelja Crkve. To je nastrana duhovnost koja ne ide za tim da živi ono što Kristovo evanđelje naviješta, nego se brine za nevažne stvari, a ne vidi čovjeka potrebnog pomoći. Oni propisuju kakvi ljudi iz njihova okruženja moraju biti, kakav svećenik mora biti, kakav papa mora biti, a ne shvaćaju da im treba poniznosti i jednostavnosti. Naš najveći uzor, Isus, u isto je vrijeme i jednostavan i dubok.

Može li današnji svijet razumjeti Papinu priču o potrebi za milosrđem?
- Kako su se ljudi u duhovnom smislu odijelili jedni od drugih, tako je i u materijalnom. Svatko gleda samo sebe, moćnici eksploatiraju i potplaćuju svoje radnike i tako u siromaštvo dovode njihove obitelji istovremeno zgrčući toliko bogatstvo koje ni njihovi nasljednici neće moći potrošiti. Pri tom niti malo ne mare za potrebne, gladne, bolesne, stare, djecu ili izbjeglice... Ako svijet želi biti sretno mjesto, mora poslušati glas o milosrđu, kako duhovnom, tako i fizičkom.

Bojite li se da će izbjeglice s Bliskog istoka promijeniti Europu kakvu poznajemo?
- Niti malo. Upravo je bezobzirna trka za vlastitom koristi i bezgraničnim bogatstvom dovela svijet u ovakvo žalosno stanje, a stradaju oni koji su najmanje krivi. Na Zapadu se godinama kao najveća vrijednost isticao materijalizam, čak i kad je takav stav doveo do izumiranja stanovništva jer ljudi ne žele imati djecu radi svog komfora i manjeg troška. Zar to nije svijet u kojem se zagovara smrt, kad je riječ o pobačaju ili eutanaziji? Svijet opsjednut smrću stoga od sebe odbija svaki život, čak i kad taj život ovisi o njemu. Svaki dan sam zaprepašten slikama užasa koje do nas dopiru, žao mi je tog naroda koji bježi od neljudskog zla. Kako da ostanemo bez osjećaja pred ljudima koji kucaju na naša vrata i traže zaklon i malo kruha, ako znamo da su i Isus, njegova majka Marija i poočim Josip bili prognanici? Pa i svi mi smo na ove prostore došli odnekud...

Od teških tema opuštate se u samostanskom vrtu?
- O da, pored ostalih obaveza brinem se za naš vrt; orem, sijem, sadim, uzgajam povrće i voće... tada shvatite koliko su čovjek i zemlja povezani i koliko je značajno da se čovjek vrati prirodi. To je vrijeme za odmor duše.

Naslovnica Hrvatska