Novosti Hrvatska

RAZOTKRIVANJE VJEČNOG BAJE

Marin Jurjević: Odlazim s čela SDP-a u Splitu, ali ne i iz politike

RAZOTKRIVANJE VJEČNOG BAJE
Najava odlaska Marina Jurjevića Baje s čela splitskog SDP-a, točnije objava informacije o njegovoj nakani da se ubuduće ne kandidira za tu funkciju, bila nam je povod za razgovor koji se pokazao i kao prilika za introspekciju čovjeka koji je jako dugo u politici. Vodio je SDP u gradu 23 godine, saborski je zastupnik, definiran i kao izdajnik ljevice i kao paleokomunist, a cinici bi rekli da je katkad davao materijala i jednima i drugima. Počeli smo s aktualnim temama.

Nema Vas puno u kampanji za splitskoga gradonačelnika?

– Ivo Baldasar prvi je javno proklamirani kandidat. SDP ga je u svojim tijelima jednoglasno izabrao za kandidata, a ovo je prije svega bitka za mjesto gradonačelnika i sasvim je normalno da ja, kao predsjednik splitskog SDP-a, otvaram što širi prostor za Ivine nastupe, promociju i što bolje plasiranje na političkom tržištu grada Splita. Sad se ušlo u fazu malo žešćeg prezentiranja kandidata, u kojoj će se tražiti objašnjavanje na koji način namjeravaju riješiti stvari u gradu Splitu, koje, ruku na srce, nisu dobre. Grad je, nažalost, više puta ponavljao pogreške birajući vlast koja je manje služila gradu i građanima, a više mislila na sebe. Da ne idemo daleko u prošlost, imali smo Velo Misto i Keruma. On je one man party, a Velo Misto se svodilo na pet-šest ljudi, lista-klapa koja je dobro znala što joj je interes. A gradski joj je interes bio manje bitan.

U roku od godinu dana nakon lokalnih izbora, birat će se i novo vodstvo splitskog ogranka SDP-a. Hoćete li se opet kandidirati?

– Ne namjeravam se prestati baviti politikom, ali najvjerojatnije ćemo u Splitu tražiti neka nova rješenja. Moja razmišljanja sada idu k tome da krenemo u fazu kompeticije novih ljudi.

Najvjerojatnije? Znači, još uvijek niste definitivno odustali od predsjedanja splitskim SDP-om?

– Definitivno ne mislim izići iz politike dok me politika trpi i dok me hoće oni prema kojima sam orijentiran. Želim povući crtu na svoj dosadašnji angažman u gradu, što ne znači da ne mislim i dalje biti nesebično angažiran u tijelima SDP-a ili gdje već budem izabran. Ali, na ovaj način – ne. Mislim da sam se tu nesebično dao, da nisam nikad učinio nešto da bih naštetio stranci, ako jesam, nije bilo namjerno, svatko može napraviti pogrešku.

Ima ljudi, poput Dražena Lalića, koji su napustili splitski SDP prilično kritični prema Vašem načinu vođenja stranke u Splitu.

– Ne mogu to prešutjeti. Dražen Lalić prodaje sliku koja, po mojemu mišljenju, ne odgovara onome što je bilo. Bio je i te kako zainteresiran i involviran u politiku, bio je potpredsjednik Županijske organizacije, meni vrlo blizak, i ja njemu, imao je ambicije postati predsjednik Županijske organizacije, a u tom razdoblju nije održao ni jednu presicu. Nije tu samo gostovao i nije bio duhovna sol stranke, nego je bio i te kako zainteresiran za politiku, ali mu političke ambicije nisu bile korespondentne s angažmanom.

Kako Vam sve to izgleda na ljudskoj razini? Spomenuli ste da Vam je Lalić bio blizak, nedavno ste imali slučaj s Vinkom Bajrovićem, kojega ste gurnuli prema izlaznim vratima stranke jer je kritizirao Baldasara, još ranije otišao je Beroš...

– Pa, žao mi je za svakog od njih na svoj način. Vinko je, po mojemu mišljenju, prekršio Statut, neupitno, na način koji je drastičan. Poštujem odluku Statutarne komisije kakva bila da bila, kad dođe napisana. Beroš je bio jedan od mojih najboljih prijatelja. Prije nekoliko godina nije htio uvažiti da nije prošao kao kandidat stranke za gradonačelnika i išao je sa svojom listom. To ni jedna stranka ne tolerira. Žao mi je i za Dražena, ne vidim nikakav razlog zašto je došlo do “kurcšlusa”, ne u mojoj glavi. Mislim da je bila riječ o nekim banalnim razlozima zbog kojih je bio nezadovoljan, on je “infiša” da sam mu morao riješiti stambeno pitanje.

Pa, ima li nešto što sebi predbacujete?


– Ima sto stvari. Ima odluka koje nisu uvijek bile ni najpametnije ni najproduktivnije. Nemoguće je ne raditi pogreške.

Na primjer?

– Pa, što ja znam, možda nekim ljudima ne bih toliko vjerovao. Možda je bilo perioda u stranci kad sam, zbog poštovanja unutarstranačke hijerarhije i discipline, provodio neke političke odluke za koje sam smatrao da nisu produktivne. Možda bih davao više lijevih začina politici. Činjenica je da smo mi u Splitu proglašeni kao komunjare, nostalgičari, boljševici, posebno ja, a ne znaju da sam u Partiju ušao ne s 18 godina, nego u drugoj polovici osamdesetih, kada je nastala bježanija iz ondašnjeg Saveza komunista Hrvatske. I nikada zbog toga nisam zažalio. Susreo sam prave ljude. Po tome sam bio netipičan, nisam bio predestinirani član Partije...

Ima li Vaša najava odustajanja od kandidiranja za šefa splitskog SDP-a veze s onim što ste mi rekli prije razgovora, da za Vas govore kako ste “živi mrtvac koji hoda” otkako imate problema sa zdravljem?

– Ma, nema to veze, imao sam zdravstvenih problema i oni su sanirani. Odlučim li se na neki radikalniji potez u smislu operativnih zahvata, bit ću četiri tjedna izvan stroja. I sve što budem radio, radit ću u Hrvatskoj. Nisam vitalno ugrožen. A to što lešinari lešinare nad živim ljudima, njihov je problem. Želim poručiti onima koji me ne vole, da se kanim još dugo baviti politikom. Ne u gradu Splitu kao dosad, ali u politici planiram ostati dok budem imao podršku i dok budem prolazio demokratske filtere. Ja kažem, ne odlazim, tek dolazim.

I dok smo dogovarali razgovor, unatoč problemima sa zdravljem, stalno ste bili na relaciji Split-Zagreb.
– Svaki tjedan je tako, došao sam prekjučer iz Zagreba, sutra idem gore, vozim sam. Nije moje stanje takvo da ne mogu voziti u Zagreb, često to neki dramatiziraju. Rekao bih da imam eros za politiku, to je pojam koji dolazi iz drugog svijeta, apsolutni eros osjećam prema politici.

Strast za vladanjem?


– Ne, ja sam taj eros imao kad mi je bio ugrožen i život, kad nisam imao čime vladati. Ja želim sudjelovati, nisam mogao nikad biti promatrač...

... ne želite biti voajer?

– ... e tako, ne želim biti ćiribimbaš, hoću sudjelovati. Tako je i sa zdravljem, ja mogu i ovako živjeti, ali moram biti na dijeti. Meni je kvaliteta života bitna, ne želim biti ćiribimbaš ni kod spize. A strast prema politici u meni je apsolutno izražena. Ja sam generacija Crvenog Peristila. On se dogodio kad sam bio u trećem razredu gimnazije “Natko Nodilo”. To je vrijeme velikih studentskih perturbacija u Francuskoj, Njemačkoj, Americi... Pa dolazi 11. rujna 1973. godine, državni udar na Allendea, to je bilo ubojstvo koje je obavio međunarodni kapital. Osamdesetih, kada sam otišao godinu dana na stipendiju u Meksiko, dolazim u kontakt s ljudima iz Sandinističkog pokreta i fronta Farabundo Marti. U cijeloj toj atmosferi sudjelujem aktivno, kao žestoki protivnik Kissingera i Reagana. Tada je rat i u Salvadoru, ruše braću Ortega u Nikaragvi...

A ja sam došao iz Splita, odredila me klapa u kojoj su bili pokojni Jadran-Gobo, pa Emil Dorić, Maja Lachman, Pino Bačić, Zdravko i Ida Štrbac, Ratko i Gordana Stijelja, pokojni Goran Perić, pokojni Petar Kasum, najpametniji čovjek kojega sam znao... Mi sazrijevamo na kontrakulturi koju je nosio tadašnji pokret vezan uz Woodstock, rock, pa i hippie pokret, kasnije dolazi i psihodelija s Pink Floydom. Beatlesi padaju pod utjecaj Indije i Ravi Shankara, snimaju pjesmu “Revolution”, “mijenjaj duh, a ne stvarnost”, a mi smo bili više za mijenjanje stvarnosti. Imao sam prijatelje iz cijele Europe, nabavljao sam ploče iz Londona, iz te generacije nastaje Alem Ćurin, neupitni genijalac, pa Duško Mišurac Čelo, neponovljivi Svemir Pavić i cijela ekipa oko splitske Kinoteke...

I kako bi taj Marin gledao na današnjega, saborskog zastupnika i člana vladajuće stranke?

– Bio bi pametniji, pa bi ga gledao dobro. Bio sam inficiran radikalnošću koju nosi mladost, ali ja i dalje, s ogromnim simpatijama, gledam na lijevi pokret. Kad je Chavez umro, bez obzira što tko o njemu misli, bio sam jako tužan. Mislim da je jedan od značajnih lidera Latinske Amerike, premda ga se želi prikazati redikulozno, a 33 predsjednika su mu bila na pogrebu, pedesetak državnih delegacija, među ostalima i španjolski prestolonasljednik, 12 država imalo je dan žalosti... Sad ću vam reći jednu bizarnu situaciju koja će ilustrirati tu moju ambivalentnost. Član sam Parlamentarne skupštine NATO-a i imao sam apsurdne situacije da se moj sin, koji pripada radikalnijoj ljevici, pojavljivao na drugoj strani u nekim situacijama. Bio je sklon skupinama koje vani organiziraju antiglobalističke skupove. Napadaju NATO kao simbol onoga protiv čega se bore, pa kad su dolazili s crvenim zastavama, onda bi mi ovi u Skupštini govorili: “Evo tvojih!”

Dakle, mislite da mladi Marin ne bi bio razočaran današnjim.


– Ne. I dalje se na neki način smatram marksistom i dalje mislim da je ideja samoupravljanja velika ideja. No, bez obzira na moju tadašnju radikalnost, neupitno ljeviju poziciju od one koju je tada imao SKH, ušavši u SDP vrlo brzo sam shvatio da je nemoguće preslikavati Latinsku Ameriku na Hrvatsku. I vrlo brzo sam shvatio da je umjerena lijeva pozicija jedina šansa da se očuva lijevi prostor, da se ne pretvorimo u manipulirano lijevo strašilo za dnevnu upotrebu velikih mahera, koji su u to vrijeme kontrolirali sve medije osim “Ferala”. Prvo smo uspjeli očuvati stranku, što nije bilo jednostavno. Trebalo je naći ljude koji su spremni izgubiti sve za svoje ideje. Fala Bogu, bilo ih je.

Puno?

– Ja sam za predsjednika splitskog SDP-a izabran 1990. godine. Partija je tada u Splitu imala 20 tisuća članova i svi su glasovali. Najviše glasova dobili smo ja, Ivica Restović i Ivica Grubišić Gire, koji je ubrzo napustio i SDP i ljevicu. Imali smo i sučeljavanje u najvećem amfiteatru u Splitu, na FESB-u, i ja sam izabran za predsjednika. Od dvadeset tisuća predratnih članova SKH-SDP, poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, preko noći nas je ostalo tako malo da su svi mogli stati u ovu kancelariju. Ne bih htio zaboraviti nekog... Ostala je tajnica Iskra Coce, pa Venko, Veljan, Ćurković, Tiho Radić, Barčot, Vesna Perak, Kuzmanić, pokojni Ante Meštrović, Zoran Fistonić, Mate Kuvačić, profesor Milat, Ivica Restović, pokojni Goran Vežić, Krnići, Željko i Nađa, Veselko Jelinić, pokojni Danimir Matošić...

Gdje su nestali silni “partijci”?


– Dio ih se radikalno promijenio. Eto, Onesin Cvitan koju godinu ranije uz svoj je pristanak kandidiran za Centralni komitet, a poslije se našao u HDZ-ovoj eliti. Čak je jednom došao do nas i pitao nas: “Kad ćete više otić odavde? To nije vaše, nego naše!” Da je SDP pobijedio, mnogi bi vjerojatno ostali kao visokorangirani partijski kadrovi. Imali ste i drugu vrstu ljudi. Moram spomenuti pokojnog Antu Vukovića, profesora na FESB-u, bavio se filozofijom matematike koju i malo matematičara razumije. U socijalizmu je bio veliki vjernik, na stolu je držao raspelo kada nitko nije. Kad su me na FESB-u počeli maltretirati, rekao je da mi se ništa ne smije dogoditi dok je živ, čak me zvao da se s obitelji preselim u njegov stan. Pokazao je pravo kršćansko lice.

Gadna vremena?

– Kucali su mi i pokojnoj materi na vrata, prijetnje su bile strašne, išle su prema djeci, široj obitelji... Ovdje, na sjedište splitskog SDP-a, dinamit je bačen dva puta u tri dana, statika zgrade je poremećena od toga. U kuću su mi upali naoružani, kad su djeca bila sama, prijetili... A s druge strane, kad je HDZ pobijedio, još je postojala Jugoslavija, kod nas je došlo jedno visoko izaslanstvo JNA. Mislim da smo ih primili ja, Ante Meštrović, Zoran Fistonić, Ratko Žanetić, možda je još netko bio, i ovi kažu da će silom rušiti HDZ. Može to sad patetično zvučati, ali rekli smo da nismo izdajnici svoga naroda, da ćemo braniti HDZ-ovu vlast, ali rušit ćemo je na izborima. Onda su nam rekli da smo gori od najgorih ustaša.

Tko je bio u tom vojnom izaslanstvu?

– Ne mogu govoriti, ima ih koji su i sada živi i prešli su u Hrvatsku vojsku gdje su dobili visoke činove. Nakon toga, zvao sam Ivicu Račana, a on mi je rekao: “Slušaj, večeras će vas hapsit KOS-ovci, bježite iz stanova, imate li rezervne lokacije?” Rekao sam da imamo. Mato Arlović je bio u Splitu, čini mi se u hotelu “Marjan”, skupili smo i njega da ode s nama na rezervnu lokaciju. Bili smo između čekića i nakovnja, za JNA bili smo izdajnici Jugoslavije, Partije, gori od ustaša, a za ove munjene s druge strane, bili smo komunjare. Tako su nam ludi s jedni i ludi s druge strane radili o glavi. I nije bilo jednostavno. U tim uvjetima SDP je zaista očuvala beskrajna odanost ljudi, a Račan mi je s vremenom postao jedan od najboljih prijatelja. I moj najteži trenutak u političkom životu bio je kad me zadnji put zvao iz samrtničke postelje, kad je de facto sve bilo gotovo. Ja se vraćam iz Zagreba, nosim borše, izlazim iz lifta, zvoni mobitel, a on govori: “Marine, Ivica je.” Sve mi je poispadalo iz ruku, čini mi se da je rekao da na popisu ima samo nas 12 ili 14, “s vama se želim posebno oprostiti, prošli smo zajedno put”.

A prijateljstva u današnjem SDP-u?

– Prijateljstvo je ostalo vrijednost stranke, a i mogućnost kontakta sa Zoranom kao predsjednikom.

Dobro, nije baš sve bajno u SDP-u, ima raznih struja, frakcija, ni odnos Split-Zagreb nije idiličan?


– U SDP-u nikad nije bilo zabranjeno drukčije mišljenje unutar zajedničkog programskog okvira, čak je i poželjno. Rekao bih da imamo visok stupanj tolerancije u stranci.

VLADIMIR MATIJANIĆ
SNIMIO PAUN PAUNOVIĆ / CROPIX

Bez ‘dodira vjere’

Je li Vas i vjera “dodirnula”? Mnogima, kažu, dođe s godinama i sa zdravstvenim problemima. – Ne, ja sam uvjereni ateist. Ne agnostik. Nisam to riješio na razini ideologije, nego na razini svog razmišljanja i shvaćanja što je čovjek, tko je čovjek. Ne smeta mi bilo koji vjernik, neki od najboljih prijatelja su mi vjernici, a poštuju i moja uvjerenja. I kad sam nedavno ležao u splitskoj bolnici, bila je jedna odlična časna i medicinska sestra. S druge strane, iznenađuje me da župnici, koji bi trebali biti najbliži narodu, politiziraju. Mene se uoči izbora prozivalo s nekoliko splitskih oltara kao crnog vraga.


Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last