Novosti Hrvatska

ratni junak

Priča o hrvatskom domoljubu Jeanu Michelu Nicolieru, mučki likvidiranom na Ovčari, zaslužuje da ode u svijet

ratni junak
Samo pjesnik i junak mogu od oranice stvoriti domovinu. On je bio junak, a ja sam pokušala biti pjesnik – kaže nam Nevenka Nekić završavajući priču o Jeanu Michelu Nicolieru, mladom odgojitelju, zaljubljeniku u Mozarta i hrvatskom domoljubu. Ranjenom Francuzu kojega su 20. studenoga 1991. godine pobunjeni Srbi iz vukovarske bolnice odvukli na Ovčaru gdje su ga, a nešto kasnije ćemo vam reći i tko je to učinio, likvidirali. Ubili.

U pripremi i dokumentarac

Priča o Jeanu, međutim, tek počinje svoj život. Nevenka Nekić o njemu je napisala knjigu, u pripremi je i snimanje dokumentarnog filma, a prije nekoliko dana Jeanovu majku Lyliane primio je ministar branitelja Predrag Matić, obećavši joj da će ispraviti dugogodišnju nepravdu. Lyliane Nicolier napokon je, naime, priznato da je majka poginulog hrvatskog branitelja, te da, kako reče ministar, ima pravo na primanje sinovljeve mirovine i dobivanje stana. A do prije samo 12 mjeseci Jean Michel Nicolier nije ni postojao u Registru hrvatskih branitelja. Bio je, kako da vam to nježnije kažemo, naprosto izbrisan.

– Tko ga je izbrisao? Pa, to je barem jasno, izbrisao ga je onaj tko je na taj popis želio ugurati nekog svog, nekog iz debele ratne hladovine – rezolutna je Nekić.

Mainstream mediji, a naša sugovornica ih naziva monstrum medijima, nisu se baš pretrgnuli oko prezentiranja knjige “Jean ili miris smrti”. Recimo stoga da je u izdanju Udruge “Dr. Ante Starčević” iz Tovarnika objavljena u lipnju, a možete je naći na policama “Verbumovih” knjižara.

– Priča o Jeanu zaslužuje da ode u svijet, premda su njegove posljednje riječi svijet već obišle, te su i mene ponukale da istražim njegov život – govori književnica iz Zagreba, umirovljena profesorica, koja iza sebe ima 28 objavljenih knjiga.

Jeanovo tijelo još nije pronađeno. Grob mu se ne zna. No, Jeanove posljednje riječi bilo je nemoguće zakopati.
– Više su mi puta predložili da iziđem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Kao dragovoljac sam došao u Vukovar, to je bio moj izbor, u dobru i zlu. Ovim ljudima treba pomoći, zbog toga sam izabrao njihovu stranu – riječi su koje je Jean izgovorio u kameru francuske novinarke Agnes Vahramian, koja ga je u vukovarskoj bolnici ranjenog zatekla nakon pada Grada.
Sunarodnjakinja mu je ponudila novinarsku akreditaciju i spas. Doslovno ga je molila da pođe s njom. No, Jean je odbio. Nije želio ostaviti suborce s kojima je tjednima, s prve crte, svjedočio ubijanju nove Europe.

A san o novoj Europi, zajednici slobodnih država i naroda, i privukao ga je u Hrvatsku. Bio je to čisti idealizam. Baš kao i kod većine stranaca koji su se početkom devedesetih priključili hrvatskoj vojsci, a koje danas, tvrdi naša sugovornica, mnogi omalovažavaju svrstavajući ih među avanturiste.

– Avanturistu, kad je rat u pitanju, u podsvijesti mogu biti i zabava i pljačka i zarada, a idealist takvih nečasnih motiva nema. Baš kao što u zemlji koju ide braniti nema ni djeda, ni bake, ni vlastite njive. Ali ima osjećaj za dobro i gnušanje prema zlu – veli Nevenka Nekić.

Nakon što je Jean majci i mlađoj braći obznanio odluku da ide u Hrvatsku, u njihovu podstanarskom domu u gradiću Vesoulu nastala je panika. Odgovaranje braće i plač majke nisu, međutim, mogli omekšati njegovu odluku.

Jean je ostavio dobro plaćeni posao u Ženevi i bez ikakva prethodnog vojnog iskustva potpisao pristupnicu za HOS, Hrvatske obrambene snage
U tri mjeseca ranjen dva puta

– Rekao mi je da se jedan mali narod bori za svoju slobodu i da on osjeća dužnost da im pomogne – svjedoči u knjizi Jeanova majka.

Upravo je bio napunio 25 godina kada se vlakom, suprotno od smjera kojim su tih dana išli mnogi Hrvati, uputio do Zagreba. Ostavio je dobro plaćeni posao u Ženevi i bez ikakva prethodnog vojnog iskustva potpisao pristupnicu za HOS, Hrvatske obrambene snage.

– To je bila čista slučajnost jer je ured HOS-a bio prvo što je vidio kad se iskrcao na zagrebačkom željezničkom kolodvoru – objašnjava Nekić.

Vukovar mu je potom bilo prirodno odredište. Bio je rujan 1991., a grad, kojega se danas prigodom državnih blagdana naziva herojem, krvario je iz svih svojih pora. A nedugo nakon toga potekla je i Jeanova krv. U tri mjeseca dvaput je bio ranjen.

– Nakon drugog ranjavanja smješten je u bolnicu kod doktorice Vesne Bosanac. A poslije se dogodio zločin koji bi mnogi danas prebrisali. Jean je bio u grupi od 262 osobe odvezene iz bolnice na ovčarsko stratiše, no on, baš kao i Siniša Glavašević, te još šezdeset Vukovaraca, nakon ubojstva nije bačen u duboku jamu, nego u plitku koju su potom Srbi tek ovlaš zatrpali – ističe Nekić.

Došla je zima i studen, pa se ni raspadnuta tijela nisu ćutila. No, sa zatopljenjem, kaže spisateljica, počele su iz plitke jame izvirivati ruke i noge, pa su Srbi, da ih se što prije riješe, leševe pobacali po rupama diljem srijemske ravnice. I baš zbog toga, uvjerava Nekić, Jeanove kosti do danas nisu pronađene.

No, pronađen je ubojica. A ime mu je, tvrdi Nevenka Nekić, Spasoje Petrović. Eno ga, upire prstom, i danas živi na putu od Beograda prema Šidu. I ne fali mu ni dlaka s glave.

– Pripremajući se za pisanje knjige, došla sam u posjed tajnih zapisnika iz beogradskih arhiva iz kojih je vidljivo da je upravo Spasoje Petrović krivac za Jeanovu smrt. I ne samo Jeanovu, naravno. Čitanje dokumenata bilo je mučno iskustvo, koštalo me i zdravlja, no netko je jednom morao reći istinu. Stoga i tvrdim da moja knjiga nije biografski, nego povijesni roman – zaključuje Nekić.

vinko vuković

‘Ako ga nađete, pokopajte ga u Hrvatskoj’

Lyliane Nicolier prvi je put boravila u Hrvatskoj u studenome prošle godine kada je iz ruku predsjednika Ive Josipovića, u ime svog sina, primila posthumni Orden s likom Nikole Šubića Zrinskog. Tom je prigodom žličicom zagrabila zemlju s Ovčare.

 - Ispred našeg francuskog doma u ovu ću zemlju posaditi biljku koja će biti simbol nade da se zlo, poput onoga što je zahvatilo Hrvatsku početkom devedesetih, više nikada ne ponovi - kazala je Lyliane. A kazala je i još nešto: -  Ako jednoga dana nađete tijelo moga sina, molila bih vas da ga pokopate u Hrvatskoj jer on je, vjerujte mi, postao Hrvat, a kroz njega sam i ja postala Hrvatica.


Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last