Novosti Hrvatska

istine i zablude

'PITANJE BOŠKOVIĆA' Dr. Nikola Tolja: Posrbljenje Dubrovčana bio je čin otpora Beču i Pešti

istine i zablude

Grad je grcao  pod Austrijom, a ostatkom Hrvatske haračio je Héderváry, dok su na istoku slobodne bile kneževine Srbija i Crna Gora koje su se kao takve, uz ideju ujedinjavanja južnoslavenskih naroda, dijelu Dubrovčana ukazale kao spas - tvrdi dr.

Dr. Nikola Tolja

Pokret Srba katolika jedna je od najintrigantnijih tema dubrovačke novije povijesti i već niz godina nepresušan izvor zloupotreba i pogrešnih i neutemeljenih teorija.

Za razliku od rijetkih hrvatskih autora koji su se tim pitanjem bavili uglavnom površno, kao da se, kako je kazao povjesničar Ivo Banac, to vrijeme željelo prepustiti zaboravu, niz srpskih publicista je, najčešće s velikosrpskih pozicija, posezao za fenomenom postojanja Srba katolika u Dubrovniku.

Tako je već uobičajeno postalo srpsko svojatanje istaknutih dubrovačkih i hrvatskih umjetnika i znanstvenika, poput Vlaha Bukovca, Iva Vojnovića ili Mata Celestina Medovića, a srbijanski predsjednik Boris Tadić otišao je i korak dalje pa je ovih dana Srbinom proglasio i Ruđera Boškovića.

Objavljivanjem izuzetnog djela “Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude”, dubrovačkog znanstvenika dr. sc. Nikole Tolje, koji je za to upravo dobio Nagradu Grada Dubrovnika, javnosti je tek sada ponuđen cjelovit uvid u okolnosti i razloge iz kojih se preko tisuću Dubrovčana, predvođenih nizom najuglednijih pojedinaca u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, odlučuje izjašnjavati kao Srbi.

Među njima su bili Pero Budmani, poliglot i jedan od najvećih filologa tog vremena, Milan Rešetar, također istaknuti filolog i književni povjesničar, Baltazar Bogišić, znanstvenik i književnik, Lujo Vojnović, političar i diplomat i niz drugih.

Za shvaćanje okolnosti nastanka pokreta srpskokatolicizma ključno je razumijevanje situacije onoga vremena. Lako je sada iz ove perspektive i nakon dvije Jugoslavije, koje su za Hrvate bile čisto gubljenje vremena, biti pametan, kaže dr. Tolja koji je svoja saznanja, nakon tridesetak godina istraživanja tog fenomena, sabrao na više od 700 stranica knjige.

- Dubrovnik je, zajedno s Dalmacijom i Istrom, grcao pod vlašću Austrije, Dubrovčanima posebno omrznute jer je ona bila prvi gospodar nad Gradom nakon njegove višestoljetne samostalnosti, dok Banskom Hrvatskom i Slavonijom harači mađarska vlast predvođena Khuenom-Héderváryjem. Za razliku od toga, na istoku su kneževine, a kasnije kraljevine, Srbija i Crna Gora, samostalne i slobodne države temeljem odluka Berlinskoga kongresa 1878. - objašnjava dr. Nikola Tolja i dodaje kako su se takva Srbija i Crna Gora, te ideja ujedinjavanja južnoslavenskih naroda, dijelu Dubrovčana ukazale kao spas.

Dio najuglednijih Dubrovčana izlaz je vidio u srpskoj nacionalno-političkoj ideji, nastojeći svoj grad izdvojiti iz osramoćene i izmoždene kuenovske Hrvatske i približiti ga slobodnoj Srbiji, kojoj su pripisivali ujediniteljsku ulogu.

Posredstvom Srbije željeli su ostvariti svoj jugoslavenski san u kojemu bi u zajedničkoj državi Dubrovnik imao autonomiju, što je, uvjeravali su, s obzirom na svoju višestoljetnu državnost, i zasluživao.

Stoga je trebalo u Gradu stvarati srpsko ozračje i među mahom katoličkim pučanstvom otvoriti proces privremenog prihvaćanja srpske nacionalno-političke ideje. Propagiralo se da su vjersko i nacionalno zasebne kategorije, pa Hrvat ne mora biti pod svaku cijenu katolikom niti Srbin pravoslavcem. U skladu s tim, pozivajući se na neke povijesne okolnosti otprije 450 godina, utemeljili su tvrdnju o Dubrovniku kao srpskom gradu, o dubrovačkom području kao srpskoj zemlji, a jeziku, književnosti i dubrovačkoj kulturi u cjelini pripisali su srpsko oblježje.

Srbi katolici, odnosno katolici koji su u određenom trenutku, zbog određenih političkih razloga, prihvatili srpsku nacionalnu i političku ideju, nisu samo dubrovački, nego i dalmatinski i bokeljski fenomen, kaže dr. Tolja.

U Splitu je tako postojao vrlo respektabilan srpskokatolički krug intelektualaca koji se okupio oko katoličkog svećenika Jakova Grupkovića, a u njemu su bile i istaknute osobe onoga vremena - Ignjat Bakotić, Lujo Bakotić, Ivo Metličić, Inocencije Butijer, Kazimir Luketić, Ivo Cippico i Jozo Mihaljević.

Čak su bili pokrenuli srpski usmjereni politički i satirično-humoristični list Draškov Raboš koji je izlazio od 1883. do 1887. Ipak, samo se u Dubrovniku, u kojemu je zbog stoljetne Dubrovačke Republike bio posebno naglašen slobodarski duh i težnja autonomiji, oblikovao jak nacionalno-politički i kulturni pokret.

U koaliciji s autonomašima, čitavo jedno desetljeće, od 1890. do 1899. godine, Srbi katolici su i vladali Dubrovnikom. U Dubrovniku se Srbinom prvi predstavio poznati dubrovački vlastelin i književnik Medo (Orsat) Pucić sredinom 19. stoljeća, a uskoro i dubrovački političar i književnik Matija Ban. No, u firmi kolektivne svijesti srpskokatolicizam se pojavljuje 40-ak godina kasnije, kao kontrateža Čingrijinim narodnjacima i Supilovim pravašima koji su zagovarali hrvatstvo Dubrovnika.

Političke borbe ovih suprotstavljenih strana trajale su 20-ak godina, sve do pomirbe početkom 20. stoljeća i zajedničkog djelovanja na stvaranju prve jugoslavenske državne zajednice 1918.

Stvaranjem Jugoslavije i zadovoljenjem njihovih političkih interesa, s političke i povijesne pozornice nestao je i pokret dubrovačkih Srba katolika koje dr. Tolja stoga naziva i jednokratnim Srbima.

Idućih desetljeća, međutim, taj su fenomen obilato zlorabili brojni velikosrpski autori, koji su, vodeći se ideološkim, politikantskim razlozima, izvodili zaključke da je Dubrovnik oduvijek srpski grad koji bi trebalo vratiti u sastav Srbije, te da su dubrovački Srbi katolici bili “cvet srpstva”, ali su radi povijesnih okolnosti stoljećima drijemali i razbudili se krajem 19. st.

I na tome se nije stalo pa dr. Nikola Tolja konačno navodi i primjer Vojislava Šešelja koji čitav hrvatski narod smatra i naziva Srbima katolicima, tvrdeći da su današnji Hrvati potomci pravoslavnog srpskog naroda pokrštenog uz pomoć Vatikana.

Olivija Gustin Čuljak
foto: tonči plazibat/cropix

"Spasiteljska misija" agresora

Velikosrpski ideolozi posebno su glasni bili u Domovinskom ratu kada su agresiju na Dubrovnik pravdali spasiteljskom misijom u kojoj su “došli po svoje, osloboditi i spasiti Grad od hrvatskih ustaša i vratiti ga majci Srbiji”. Na istom je tragu, kaže dr. Tolja, i pokušaj dijela dubrovačkih i cavtatskih petokolonaša, na čelu s dugogodišnjim okružnim javnim tužiocem u Dubrovniku Aleksandrom Acom Apolonijem, da se u danima očita raspada SFRJ ponovno osnuje Dubrovačka Republika. Cilj je bio spriječiti integraciju dubrovačkog područja u RH, odnosno sačuvati taj prostor za veliku Srbiju.

‘Tadićeva izjava je glupa’

Tadićeva izjava da je Ruđer Bošković (1711.-1787.) Srbin glupa je tvrdnja koja i jednog isusovca ubraja među Srbe - kazao je dr. Nikola Tolja. - U dugogodišnjem istraživanju nailazio sam na svojatanja nekih uglednih hrvatskih osobnosti ali nikad i na Ruđera Boškovića - navodi dubrovački znanstvenik i napominje kako je bilo pokušaja da se među Srbe katolike svrsta i Ivo Vojnović, čiji se brat Lujo zaista izjašnjavao kao Srbin katolik.

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 12FirstPrevious[1]2345678910Last