Novosti Hrvatska

VLAŠKA POSLA Ante Tomić: Ljudi, ugledajte se na barbu iz Tijarice

Ima na jednome mjestu u “Pustolovinama Huckleberryja Finna”, meni najboljoj knjizi svih vremena, opis svakodnevice pospanog gradića na američkom Jugu, koji me uvijek vrati u djetinjstvo:

“Na svaki je stup od tende bio naslonjen po jedan besposličar, vječito s rukama u džepovima od hlača - vadio ih je jedino da se počeše il’ da pozajmi drugu malo duvana za žvakanje. Sve što je čovjek mogo čut od njih bilo je: - Dajder mi, Hank, prstovet duvana.

- Ne mere... imadem još samo jedan za sebe. Traž’ od Billa.

Možda će mu Bill stvarno dat prstovet duvana, a možda će slagat i reć da nema. Neki od tih besposličara nikad nemaju u džepu ni prebite pare ni trunka duvana. Do duvana za žvakanje dolaze samo uzajmljivanjem...

Kažu, recimo, kolegi: - Daj mi, Jack, pozajmi prstovet duvana, uprav’ sam ovaj čas dao Benu Thompsonu zadnje što sam imo - što je skoro uvijek obična laž, na koju jedino može nasjest neki pridošlica, al’ Jack nije pridošlica, pa mu odgovara:

- Ti da si njem’ dao duvana, je l’? Dao si mu kol’ko i babi od sestrine ti mačke. Prvo ti meni, Lafe Buckneru, vrati sav onaj duvan što sam ti ga pozajmio, a onda ću ja teb’ pozajmit od toga jednu il dvije tone, i neću ti zaračunat nikak’e naknadne kamate.”

Mississippi Metković

Čitajući ove retke, sebi mogu tako živo predstaviti Billa, Hanka, Jacka, Bena Thompsona i Lafa Bucknera da bih gotovo pomislio kako Mark Twain ne piše o zabiti Mississippija nego o mrtvom ljetnom popodnevu ispred dućana “Razvitka” iz Metkovića, koji je u mome Donjem Prološcu držao Ante Češljar zvani Tale.

A zapravo i ne moram odlaziti u djetinjstvo i daleku prošlost jer svi ti ljudi su još uvijek tamo. Naći ću ih gdje sam ih ostavio prije trideset godina. Osim što je Tale u penziji, sve je drugo isto. Grizući plastičnu žličicu za kavu, seoske dangube sada sjede ispred kladionice, okamenjene u vremenu, zlovoljne, nepomične i teške. Trgnu se tek da pljesnu muhu koja im šeta po bedru. Ako ste ikada bili u našim selima, znate i sami o čemu pričam.

Bezbrojne tisuće njih traju tako uprazno i besciljno na rubovima zapuštenih polja, na razvalinama upropaštenih industrijskih pogona, od života očekujući samo gol u sudačkoj nadoknadi, pa da im se posreći da uzmu koju stotinu na utakmici Evertona protiv Newcastlea. Svaka druga želja, nada i ambicija isisana je iz njih. Nevjerojatno, ali čak ni žene ne gledaju.

 Čekaju da im nekakve pare iznenada padnu odnekud iz niskih sivih oblaka, kao što su jednom doista i pale, kad ih je vlast u četrdesetoj nepromišljeno poslala u invalidsku penziju, ali, para, ozbiljnih para, naravno, više nema i oni su sve ogorčeniji. Vlastita im budućnost ima sve niži koeficijent, nitko se zdrave pameti na nju ne bi okladio.

No, mora li zaista sve biti tako beznadno? Slobodna Dalmacija jučer je donijela krasnu priču, jednu od rijetkih smislenih ljudskih priča u glupim novinama zagušenim člancima o efemernim i bezvrijednim osobama, o seljaku iz Tijarice koji je iz nekakvog pristupnog fonda Europske unije izvukao pet milijuna kuna za proširenje farme nesilica. Od tih pet vratit će samo četrdeset posto, dakle dva milijuna, i to s odgodom na dvije godine, a kamata mu je upravo beznačajnih dva posto.

Ipak, meni najljepše u svemu je da čovjek ima, pazite sada, sedamdeset četiri godine. U dobi kad su mnogi već život spustili u prvu brzinu i sa zebnjom čekaju da im se zaustavi pumpa u prsima, jedan se vrijedni Tijaričanin upustio u beskrajnu gnjavažu s eurobirokracijom, lunjao po agencijama i ministarstvima, skupljao uvjerenja i dozvole i tisuće papira uvezao u debele kartonske registratore, da bi pokrenuo jedan posao.

Pusti Premier ligu

Sedamdeset četiri, ponovit ću, ima. U godinama je kad će zgubidani ispred kladionice i u mome i njegovu selu biti puna tri desetljeća u invalidskoj penziji, i on misli da se još vrijedi mučiti, a oni su, i Hank, i Bill, i Ben Thompson i Lef Bruckner, digli ruke od svega.

Vremena su teška, naravno, znao sam da ćete to reći, ali pokušajte se sjetiti jesu li vam ikada zaista bila laka. Okrenete li se, nešto ćete valjda ipak naći, kao što je onaj iz Tijarice okrenuo jedan kamen i ispod njega našao pet milijuna, da bi, unatoč poznoj dobi, hrabro krenuo u još jednu poslovnu avanturu. Samo se za početak trebate prestati ufati u rezultate utakmica Premier lige i početi nešto ozbiljno raditi.

Našao sam jučer u jednoj pjesmi prelijepu misao i s njom ću danas završiti: “There is no such a thing as tryin’ too hard.”

ante tomić

Naslovnica Hrvatska