Novosti Hrvatska

Boris Dežulović: Država Hrvatima ne služi baš ni za što

Prije sedam godina stanoviti Hans Monderman iznio je vlastima nizozemskoga gradića Drachtena prilično radikalnu zamisao: da s gradskih ulica uklone sve semafore i prometne znakove, te ukinu sve zabrane i ograničenja. Ideja je, kažem, bila radikalna, ali ne i potpuno sumanuta: potpuno sumanuta bila je odluka gradskih vijećnika, koji su nakon prezentacije oduševljeno prihvatili njegov plan.

Hans Monderman, naime, nije bio ni anarhist, ni konceptualni umjetnik, ni gradski redikul, već jedan od najuglednijih svjetskih prometnih inženjera i urbanističkih planera.

Ukidanje praktički cjelokupne prometne regulacije Drachtena bio je dio njegova glasovitog projekta Shared Space, Zajednički prostor, zasnovanog na premisi da bi gradski saobraćaj bio kudikamo uređeniji i sigurniji ako bi se njegova regulacija, umjesto semaforima, znakovima i prometnoj policiji, prepustila samim sudionicima u prometu, dakle vozačima i pješacima. To je bilo potpuno sumanuto, ali ne i nevjerojatno.

Nevjerojatni su bili rezultati i statistički pokazatelji, pokazavši da je saobraćaj u gradiću Drachtenu od ukidanja prometne signalizacije i regulacije, otkako se, dakle, vozači sami dogovaraju, postao dramatično protočniji i sigurniji: prije 2003. godišnje je u centru grada bilo prosječno osam prometnih nesreća, dok se od uvođenja Zajedničkog prostora godišnje bilježi u prosjeku nula nesreća.

Pao mi je na pamet slavni eksperiment gospodina Mondermana gledajući hrvatsku državu na njenoj povijesnoj raskrsnici, na kojoj se, eto, već deset godina nije pomakla ni centimetra − potrošivši sav benzin na uzaludno, nervozno turiranje u mjestu, svu struju iz akumulatora na bjesomučno trubljenje, sve glasnice na psovanje kućnih ljubimaca i ženskih roditelja, i sav novac iz novčanika na podmićivanje prometne policije − zapevši tako u nepojamni prometni čep birokracije i korupcije.

Radikalna zamisao

Pala mi onda na pamet prilično radikalna zamisao: da se ukinu sve zabrane i ograničenja, da se dokinu, dakle, i Ustav i zakoni, da se otpusti predsjednik Republike, raspuste Vlada i Sabor, sva ministarstva i državna uprava, sudovi, policija i cjelokupna ta, kako bi se reklo, prometna regulacija, ukratko – da se ukine država.

Ako vam se čini pomalo sumanuto, razmislite malo. Hrvatima država nije servis građana, niti je ikada u njihovoj povijesti ijedna država to bila. Država je Hrvatima tek jedan beskonačni crveni val, išarani znak, skupi parking, pokvareni semafor i policajac razdrljene košulje koji traži dvjesto kuna. Povjerimo li regulaciju tog prometa samim građanima, bez ostatka sam uvjeren da bi svima bilo jeftinije i bolje.

Javit će se, jasno, na ovoj mojoj prezentaciji skeptici koji će reći da Hrvati, uz dužno poštovanje, ipak nisu Nizozemci, i da bi prepuštanjem regulacije dogovoru i solidarnosti samih vozača saobraćaj u Hrvatskoj postao upravo dramatično protočniji samo zato što bi već nakon mjesec dana dvije trećine vozača bilo isključeno iz prometa. Što vatrenim, što hladnim oružjem.

Zavladao bi potpuni kaos u državi, naravno, ali na to – otprilike tu je negdje moja poenta – imam samo jedno protupitanje: pa što? Potpuni kaos u državi imamo i sada, i ne bi se tu ništa promijenilo, osim što bi taj potpuni kaos postao uređeniji, propulzivniji i sigurniji. Već sutradan nakon uvođenja projekta Zajednički prostor, nitko živ u državi ne bi, recimo, više plaćao porez.

Nema poreznika, nema poreza, nema – jasno – ni budžeta. Nema državnog proračuna da se iz njega uzima kao iz zdjelice s čipsom na šanku, nema ministara u limuzinama i šefova carine u luksuznim penthouseima. Nema, naravno, ni škola, vrtića i osvijetljenih ulica, ali njih – podsjećam – nema ni ovako.

Uđete u zgradu općine i s tisuću eura u ruci uljudno tražite građevinsku dozvolu za svoju ljupku narančastu alpsku kuću na samoj Rivi, a ljubazna gospođa vam objasni da ste se vjerojatno zabunili, jer više ne trebaju ni građevinske dozvole, pa samim tim ni mito. Što vi onda tu radite?, pitate zbunjeno. − Ne radim – odgovorit će gospođa – ja ovdje živim.

Prije uvođenja Zajedničkog prostora, saznat ćete uskoro, bila je podstanarka, a onda se uselila u svoj stari ured, izbacila na ulicu prostranu terasu s roštiljem, proširila se na konferencijsku salu i dobila lijepi trosobni stan na trećem katu općine. Od čega onda živi? Od robno-novčane razmjene, kao i svi u Republici Zajednički prostor.

Savršeni prostor

Razmiljeli bi se Hrvati po inozemstvu i kupovali genetski modificirano meso i povrće, jeftinu kinesku skalameriju, polovne automobile i turske krivotvorine, bez carina, poreza i prireza, pa ih prodavali Hrvatima u domovini koji zarađuju divljom građevinom, proizvodnjom heroina i namještanjem nogometnih utakmica. Cijene se, dakako, određuju odoka, koliko tko ima i koliko kome treba, sve po zakonu ponude i potražnje.

Ima li zločina? Ima u početku, naravno. Bilo par mrtvih dok se građani nisu dogovorili i za nevelik mjesečni reket uposlili lokalne kabadahije tetoviranih potiljaka da im štite kvart. Onako kako su se već dogovorili, pa platili za svoju djecu učiteljicu, zgodnu malu studenticu iz prizemlja, i onog doktora s četvrtog kata da jednom tjedno obiđe neboder.

Za mjesec dana, ne više, imali bi Hrvati državu potpunog i savršeno uređenog ekonomskog, monetarnog, socijalnog, urbanističkog i svakog drugog kaosa. Javne zgrade bile bi pretvorene u stambene slamove, narančaste alpske kuće krasile bi gradske parkove i tihe dalmatinske uvale, na improviziranim sajmovima po gradskim ulicama i trgovima šverceri bi trgovali smrznutom novozelandskom janjetinom, španjolskim šparogama, turskim Abibasom i kineskim televizorima, mijenjali ih za vreće cementa ili falsificirane eure, sve veselo pozdravljajući opake tipove tetoviranih potiljaka u golemim crnim terencima zatamnjenih stakala.

Ukratko − shvatili ste – sve bi bilo isto kao i sad, ali bez skupe države i njenog glomaznog, korumpiranog aparata koja je uzimao svojih devet desetina. Sve isto, samo građanima − bolje. Ne bi oni zapravo ni uočili da nema države. To da država u klasičnom smislu više ne postoji, Hrvati bi, prema nekim mojim procjenama, primijetili tek nakon mjesec dana, zapanjeno otkrivši da im je u novčaniku ostalo dvije-tri hiljade kuna viška.

BORIS DEŽULOVIĆ

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last